(Ponuda za vyasa-puju Nj.s. Sridhara svamija)
Dragi Guru Maharaja!
Molim te primi moje ponizno poštovanje. Sva slava Šrila Prabhupadi!
Dakle, evo nas ponovo. Još jedna Vyasa-puja je pred nama i još jedna ponuda u slavu i službu tvojih lotosnih stopala biti će izrečena. Svake godine, kako se taj dan primiče, mnoge misli počnu mi se rojiti u umu. Misli o tome kako složiti nekoliko rečenica s namjerom da slavim tvoj život u predanom služenju, odlike i iznad svega tvoju milost u odnosu prema meni. Ranije, dok bih pisao takve ponude, obično sam imao okvir unutar kojeg bi se pred tobom trudio predstaviti neka od svojih filozofskih shvaćanja, brigu za naš pokret te želju da u njemu aktivno doprinosim. Naravno, tu je uvijek bio i dio kojim se trudim iskazati zahvalnost za žrtvu koju podnosiš i dobru volju koju pokazuješ time što uopće imaš posla s ništarijom poput mene.
Međutim, dok sam se tako premišljao, jedna sasvim drugačija ideja pojavila mi se u umu i navela me da ove godine ponudu učinim drugačijom. Umjesto da na papir stavim samo neke riječi slave i zahvalnosti, ova ponuda će biti više u duhu apela i zavjeta, sa željom da učinim nešto što bi te doista zadovoljilo.
Razmišljao sam o tom poklonu kojim bih te iskreno kao svog duhovnog učitelja usrećio. Trudio sam se izvući iz sjećanja na druženja s tobom i instrukcija koje si nam ostavio, ideju što bi bilo to što će te doista usrećiti i tako sam došao do ovog. Tvoja je nepokolebljiva želja da vidiš svoje učenike kako postaju ustrajni i iskreni u predanom služenju, bez devijacija i neuspjeha. Jasno si nam dao do znanja da nas želiš vidjeti kako postajemo prvoklasni vaišnave. Rekao si da želiš biti ponosan na nas i to je zasigurno za duhovnog oca najljepši poklon koji mu sin može pokloniti, ali za ništariju poput mene to je najteža stvar u životu za učiniti.
Nije da od jučer slušam kako me zoveš i govoriš mi da se moram promijeniti. To mi govoriš već duže vrijeme. Znam da moram napraviti reformu kako bih ostvario tvoju želju. Toliko je stvari koje moram učiniti, a prije svega moram odbaciti lijenost i glupe izgovore. Moram postati staložen u svom prakticiranju. Puno stvari se isprepliće i na neki način ometa moju duhovnu praksu, ali moram naučiti kako držati u fokusu one važne stvari. Mnogo je prošlo otkako sam se pridružio ovom pokretu i osjećam se jako posramljenim. Nakon svih ovih godina, priznajem da sam još uvijek vrlo nezreo i neuspješan u pogledu predanoga služenja.
Stoga, započinjem ovdje sa onom stvarnom ponudom koju ti želim pokloniti za ovu Vyasa-puju. To je ponuda reforme. Reforme mog stava i ozbiljnosti u duhovnom životu za koju ću trebati svu tvoju pomoć i samilost.
DUHOVNI UŽIVATELJ
Prije svega trebam reformirati svoj stav u predanom služenju. Sve više postajem svjestan suptilne zamke u koju upadam. Vrlo je tanka ta linija između unutarnje sreće koju osjećam kada se iskreno posvetim procesu sadhane-bhakti i sreće koju dobijem uživanjem kroz devocijske aktivnosti. To je duboko ukorijenjena navika, da budem sretan kroz uživanje, iskorištavanje stvari. Tako sam sasvim “prirodno” taj stav prenio i na svoj duhovni život. Istina, nestale su neke grube crte i forme, ali na suptilnom nivou ja sam još uvijek samo jedan “duhovni” uživatelj. No to je podosta pogrešno, jer postoji samo jedan uživatelj. A to nisam ja. Pogotovo je tako nešto paradoksalno za osobu koja je bhakta ili se ozbiljno trudi to postati. Stoga važno je da naučim kako služiti Krišnu za Njegovo zadovoljstvo i da budem sretan zbog sreće koju On osjeća dok Ga predano služim. Predano služenje i Krišna nisu “začin” kako bih se ja osjećao bolje u svom sebičnom i egocentričnom životu. Bhajani, kirtani, filozofija, prasadam, hramovi, obožavanje, sveta mjesta, bhakte…svi su oni namijenjeni Njegovom uživanju. Ali ja to tako lako zaboravim i imam dobru “duhovnu” zabavu bez da se i sjetim za koga i s kojim ciljem radim sve što radim. Molim te pomozi mi da imam to na umu i da predano služenje koje radim uistinu radim kao ponudu predanosti Krišninim lotosnim stopalima.
JE LI TO UOPĆE MANTRANJE?
Osim toga tu je i mantranje. Gdje da počnem o tome!? Pitam se ponekad: “Da li je to što radiš mantranje uopće?” Najčešće je to samo brojač koji se pomiče gore, dolje. Kao da se ništa između nije desilo. Ili u najboljem slučaju imam ugodan zvuk Hare Krišna mantre u pozadini za svoje misli i planove. Pitam se do kada ću tako. Koliko još dana i godina će najveći doseg mog mantranja biti činjenica da sam držao ruku u vrećici za japu? Kada ću razviti osjećaj i razumijevanje za ovu najsvetiju i najmilostiviju mantru? Krišna se pojavio u obliku Svog svetog imena da bi izbavio budale poput mene. Kada ću pokazati interes i poštovanje prema Njemu!? Kada će pjevanje: “O Radha i Krišna! Uključite me u svoju službu!” prožeti moj život i dušu? Kada ću s nestrpljenjem čekati da dozovem Njihova imena!? Bojim se da će Krišna u trenutku moje smrti samo prošetati pored mene i ignorirati me, kao što ja Njega zovem svaki dan i onda Ga ignoriram. Molim te, budi uz mene dok mantram i nauči me kako da dozivam Radhu i Krišnu s više pažnje i privrženosti.
NAJSKUPLJE UVREDE
Društvo bhakta je najdragocjenije. Bez društva bhakta nema ni predavanja, a ni mantranja. No, kako neotesana osoba poput mene može uopće tražiti društvo tako dobroćudnih i ljubaznih osoba? Čini mi se da samom svojom pojavom u njihovom društvu nanosim uvrede, a što da kažem o interakciji s njima. Te uvrede prema bhaktama su najskuplje. One isuše sve duhovne zasluge i ponište sve blagoslove. Takve uvrede bace osobu niže nego što je bila na početku duhovnog života. To je otprilike gdje se ja sada nalazim. Stoga moram skršiti svoj lažni ego i ponos i početi prihvaćati bhakte onakvima kakvi oni jesu s najboljom namjerom da služe Krišnu. Oni sigurno ne trebaju još jednog kritičara i nekoga tko će im ukazivati na greške, jer svi mi u dubini jako dobro znamo tko smo i gdje smo. Ono što bih trebao pružiti bhaktama je prijateljska riječ, ruka podrške i ohrabrenje da nastave sa svojim predanim služenjem. Ni jedna svijeća ne svijetli jače kada se druge ugase. Iako shvaćam da duhovni život ovisi o društvu bhakta, postoje ti demoni u meni koji se jako teško drže pod kontrolom i koji teroriziraju moj duhovni život. Kako ću sam skršiti lažni ego i ponos koji me koštaju duhovnog života, ako ti to ne učiniš?
Iako postoje nebrojene druge stvari koje bih trebao ispraviti u svome životu, ovo su neke za koje smatram da su hitne i neophodne. Nadam se da će se, ako tu napredujem, i druge stvari time poboljšati. Ali uistinu trebam tvoju pomoć. Bez nje, nikada ti neću moći darovati poklon koji će te toliko usrećiti. Trud koji ću uložiti u rad da se popravim je ponuda koju ću ti pisati svaki dan. I da, siguran sam da neću uvijek biti uspješan. Daleki je put od mjesta na kojem se nalazim do točke na koju trebam stići. Ali neću odustati, sve dok ne budeš ponosan na mene.
Svjesnost Krišne je proces u kojem postepeno napredujemo i tako život za životom. Duhovni život nije utrka. To nije natjecanje tko će se prije vratiti nazad kući Bogu, Krišni. Ali to je utrka sa satom koji mi otkucava i jedinstvenom prilikom koju sam dobio. Smrt će biti tu za trenutak. Da li sam spreman? Da li sam učinio sve što sam trebao i mogao? Ili ću riskirati!? Što će mi donijeti sljedeći život!?
bhajan koro sadhan koro murte janle haya
“Sve što radiš u životu, sve tvoje duhovne aktivnosti, sve će biti na kušnji kad budeš umirao”.
Stoga Guru Maharaja, molim te: “Vodi me, guraj me, poduči me i istreniraj me! Ohrabri me i ukori me! Slomi me i brini za mene! Ako se budem protivio i odbijao, nemoj odustati. Želja je prisutna, samo je prekrivena. Pomozi mi da ju očistim. Učini što god je potrebno da me prevedeš na drugu obalu. Uzmi me za ruku i provedi me kroz smrt. Učini da ova pala duša bude istinski sljedbenik nepogrešivog Gospodina Acyute.”
Tvoj sluga,
Cyuta-nirananda das (Acyutananda das)