KK 5/2013 Čovjek zaista nikad ne zna gdje će naići na bhakte! Ponekad ih svijećom tražiš na nedjeljnom programu, a ponekad ih nađeš u zatvoru!
Krsna katha 05/2013
Crknuta od putovanja i javnih programa iz prethodnih dana, prebirem pohlepno po svojoj brojanici u nadi da ću prije nego li stignemo u Lepoglavu odmantrati većinu krugova. Stižemo usred poslijepodneva jednog od prvih vrelih dana ove godine. Ulaz se doimlje poput nekog komunističkog hotela, osoblje je prilično prijazno i ubrzo obavlja sve neophodno da bi nas pustili unutra. Mahasimha se izvještio s njima i lako ih uvjerava da smo svi na spisku iako oni to ne vide. Candramauli svami planira što ćemo i kako kad se nađemo pred zatvorenicima i kad otkrije da imamo samo 10 knjiga, kori nas, „Premalo!“ (što se pokazalo točnim). Zatvorski nas čuvari onda uvode kroz nekoliko željeznih vrata koja nemaju nikakve veze s onim hotelskim dojmom. Dok prolazimo kraj cvjetnih gredica s osušenim ostacima tulipana i doznajemo da je zatvorenik koji se o njima brinuo umro ne prenijevši vještinu nikome, spokojno nas promatra žućasta mačka. U unutarnjem smo krugu. Ne izgleda baš ni malo opako. Ciglaste stepenice kraj kojih raste veliki grm ruže, još mačaka, na prozoru golub koji se zavukao ispod mreže i pokušava unutra. Prilično pitomo za ogromno zdanje posebno sagrađeno za kaznionicu.
U prizemlju je stacionar, neka vrsta bolnice. Čuju se živahni glasovi, više sliči na restoran onog hotela s početka priče nego li na zatvor. Čuvar nas povede uzbrdo strmim i zavojitim stepenicima bez rukohvata. Mahasimha je na čudu, za njega je to pravi izazov i sav je sretan kad primijeti da se Dharma i ja po uputama čuvara vraćamo odozgo. No, sreća mu nije duga vijeka. Sljedeće su stepenice istovjetne samo malo udaljenije. Ipak se odvažuje i savladava znatnu visinsku razliku uz pomoć svojih štaka, ni ne pomišljajući da odustane, kao toliko puta ranije u drugim prilikama bez rukohvata. Služba je ipak služba, a on je glavni organizator! Izgleda da smo došli u svijet ograničenja da bismo nadvladali vlastita ograničenja.
Na vrhu nas čekaju prijateljski naklonjeni čuvari i natpis na vratima, „Zabranjeno je svirati u zahodu“ (?) Raspitujem se kod čuvara, a on mi nekako napola objašnjava da na tom katu zatvorenici imaju različite slobodne aktivnosti, a jedna od njih je i sviranje.
Konačno, ulazimo u veliku učionicu u kojoj nas već nestrpljivo čeka oko 25 ljudi. Po prvi put vidim zatvorenike u uniformama; imaju neke plave kute, kao mi nekoć u školi. Izgledaju inteligentno i zainteresirano, većina ih je u godinama. Jedan od njih nam se posebno veseli; kasnije doznajemo da je svojedobno posjećivao hram u Puli, mantrao i čitao Prabhupadine knjige, a kad je Krišnananda otišao u Indiju, srušio mu se svijet i život krenuo drugim tokom. Tako nam je barem rekao. „Ja sam prihvatio Krišnu za Boga,“ kaže naš bhakta i moli da mu pomognemo vratiti kurs u duhovnom životu.
Dok se ja tako čudim koliko se to ljudi skupilo, Candramauli svami me iznebuha proziva da kažem uvodne riječi, iako smo se prije dogovarali da to netko drugi obavi. Kad se Mahasimha predao na 
stepenicama, mogu se i ja ovdje, zar ne? Dharma vatsala povede bhajane, Mahatma svira mridangu, a mi pjevamo. Zatvorenicima smo prethodno dali kartice s maha mantrom pa se neki već pridružuju. Potom pažljivo slušaju predavanje o karmi, klimajući svako malo s odobravanjem. Svi su neobično pozorni. Malo su podozrivi dok slušaju priču o zatvorenici kojoj je kazna skraćena nakon što se prihvatila svjesnosti Krišne, ali ih se očito jako dojmila druga priča, o osuđeniku na smrt koji se zadnjih tjedana pred smaknuće zainteresirao za Krišnu i Prabhupadine knjige, što ga je posve preporodilo. Do te mjere, da je na smaknuće vješanjem otišao smiren i sretan što će dobiti drugu priliku, s Gitom u ruci, kao posljednjom željom!
Iako odrasli ljudi, zatvorenici poslušno sudjeluju u eksperimetnu „pokaži svoj nos, svoju ruku, svoje ovo i ono… pokaži sebe?!“ a jedan od njih uspješno odgovara na pitanje tko smo, dajući čak i točnu težinu duše, prema izračunima suvremenih znanstvenika. Sve jedno zanimljivije od drugoga! Jedan zatvorenik pita nešto o učinovitosti molitve kad mu je duša zla. Ništa ne razumijem i jedva čekam što će mu Maharaja odgovoriti. A on pohvali pitanje i kaže da nije dovoljno samo priželjkivati oslobođenje od posljedica grijeha, već se valja iskreno pokajati za pogrešno učinjeno. Svi ušima piju razgovor, kao Arjuna Krišnine riječi na Kuruksetri! U ovakvom zatvoru još nisam bila.
Neki Albanac čiji sin studira u New Yorku žali se na materijalističko okružje u Americi gdje se ljude cijeni prema količini novca koje imaju, a Maharaja mu objašnjava da se sretan može biti posvuda, čak i u zatvoru, ako znaš kako se povezati s Bogom. Uči ih maha mantri, a zatvorenici ponavljaju za njim. Netko pita o drugim religijama, a Maharaja mu kaže da će pas gospodara prepoznati bez obzira u kojem se odijelu pojavi: trenerci, fraku, ronilačkom odijelu ili nag. Oduševljena sam analogijom, a bogme i zatvorenici! Na kraju netko pita kako zadovoljit i dušu, a kad doznaje da je za to dovoljno pjevati Hare Krišna, oduševljeno se pridružuje bhajanu. Vrijeme leti, stražari su također zainteresirani, ali nas poslije sat i po ipak upozoravaju da bismo morali završiti. Candramauli svami iskamči još jedan kratki bhajan i onda je gotovo.
Na kraju zatvorenici pohlepno uzimaju sve knjige, bhakta obećaje da će pisati (što je i učinio, kao i još nekolicina njih!), a meni prilazi mlađi, živahan, malo okrugao crnpurasti tip i kaže mi da je i on iz Rijeke. Objašnjava mi kako su ih već posjetili ljudi iz Umijeća življenja i kako on vodi grupu što djeluje po njihovim uputama, koja bi jako rado slušala više o filozofiji svjesnosti Krišne. Pozivaju nas da dolazimo redovno, možda i više puta mjesečno i upućuju kako da to tehnički izvedemo sa zatvorskim vlastima. U međuvremenu naš bhakta prilazi Candramauli Maharaju i odaje mu poštovanje, a ovaj ga nježno potapše po leđima! Koji zatvor!
Mahatma na hodniku još hrabri bhaktu zatvorenika koji je očito jako zadovoljan našom posjetom, a potom krećemo svi nizbrdo. Mahasimha Mahatmi dozvoljava da mu pomogne (što je isto jaako neobično), osoblje iz stacionara jadikuje što i oni nisu mogli prisustvovati programu, mačke nas ispraćaju i uskoro smo vani. Posve zadovoljni i zadivljeni interesom koji ovi zatvorenici pokazuju za našu poruku, ne možemo se načuditi Krišninoj milosti koja nas je dovela u Lepoglavu. Čovjek zaista nikad ne zna gdje će naići na bhakte! Ponekad ih svijećom tražiš na nedjeljnom programu, a ponekad ih nađeš u zatvoru!
Vinata dd