Jutro je osvanulo vedro i hladnjikavo. S prozora se vidjelo da na kopnu puše burica. Brzo smo se pospremili, okupali i nahranili Giriraja, pokupili svoje krpice i sa nekih dvadesetak minuta zakašnjenja u odnosu na jučerašnji plan, potrpali u auto. Veselila sam se tom Bhagavatamu u Karlovcu kojeg daje mataji Urmila, ali sad mi se činilo da su male šanse da stignemo na njega. Koja korist da se vozikamo dva sata i dođemo na kraj predavanja?
Virila sam na sat u autu i malodušno već skoro odustala. Srećom, nisam ja bila za volanom. Moj je muž svu pažnju posvetio cesti i ignorirao moju vibru „kasnimo, ima li uopće smisla ići?“. Uhvatila sam se mantranja i pokušavala ne računati vrijeme i kilometre, sve dok nismo došli na raskršće poslije mosta i tablu „obilazak“ koja je nagovještavala daljnje produljenje naše rute. Bura je ovdje dobro puhala, drmajući stablima i autima. Toyota je skliznula desno, spokojno nastavila u suprotnom smjeru, obišla što je morala obići i zaokrenula prema Karlovcu. Uf.
Nakon naplatnih kućica na Oštrovici na vjetrobranskom staklu su se zrcalile kaplje kiše. No, ne zadugo, jer ih je snažna bura otpuhivala u tren oka. Gledala sam kako temperatura vani pada na 3, 2, 1 iznad nule i sjećala se muževljevih objašnjenja kako naše ljetnje gume na toj temperaturi daju samo dio svojih mogućnosti. Vozili smo sporo, svugdje su bili znaci da se kliže i ledi na cesti. Vjetar, kiša i niska temperatura – koja kombinacija! Kako smo zalazili dublje u Gorski kotar, kiša je koketirala sa snijegom, a asfalt se pred nama nekako sve više svjetlucao. Onda se spustila i magla. Samo nam je to falilo! Morali smo još stati i da bismo napunili spremnik gorivom. Minute su neumitno curile iz pješčanog sata, a ja sam se stalno pitala zašto se još vozimo kad je očito da nećemo stići na predavanje.
Odustala sam milijun puta u tih sat i dvadeset minuta koliko nam je trebalo do Karlovca. Tek tamo od Bosiljeva nadalje, muž je nagazio svojski i nekim smo čudom stigli u hram samo 10 minuta nakon početka predavanja.
Razmišljala sam još putem o Bilvamangala Thakuru koji je svojedobno tako bio navro da noću dođe do svoje drage da je bio spreman koješta izdržati na putu – pljuskove, nabujalu rijeku koju je preplivao držeći se za neki leš, skakanje preko zida uz pomoć repa neke ogromne zmije otrovnice… Cintamani (mislim da se tako zvala) ga je potom poučila da će takva odlučnost polučiti najbolje rezultate ako je usmjeri prema dostizanju Krišne.
Mi smo ovog puta, vođeni ustrajnošću mog muža stigli do Krišne, odnosno Njegovog predstavnika i bez Cintamani. Saslušali smo izvrsno predavanje i naučili, između ostalog, da kad nam se događa nešto što nam se ne sviđa, nije nam po volji, možda je i nepravedno, možemo reagirati na jedan od ovih načina: srediti stvar sami, zamoliti neku jivu da nam u tome pomogne, zamoliti Krišnu da nam pomogne ili jednostavno tolerirati. Mataji je dala i primjere svakog pojedinog djelovanja iz šastra. A onda nam je dala i principe po kojima se valja ponašati, bez obzira za koji smo se model djelovanja odlučili u pojedinoj situaciji. U prvom redu bi trebalo razmisliti što bi Krišni bilo drago da učinimo u takvoj situaciji. Onda bismo trebali pomisliti kako djelovati tako da to nas približi Krišni, a potom kako da naše djelo i tu drugu osobu približi Krišni. Ako se držimo tih smjernica, koji god način da izaberemo, nećemo pogriješiti. Bhakta sve događaje promatra kao Krišnin plan kojim ga Krišna nastoji približiti Sebi.
Tako smo, zahvaljujući usredotočenosti na cilj i ustrajnosti (vyavasayatmika budhhir) dospjeli tamo gdje smo krenuli još dan prije svojim planiranjem. Maya je dala sve od sebe da nas razuvjeri, ali, ovog puta nije uspjela. Pred kraj puta nam je čak ponudila odlične uvjete za brzu vožnju i parking mjesto pred hramom. Slični tretman možemo očekivati tijekom svih svojih nastojanja na duhovnom putu. Sigurno ste već primijetili da ne nedostaje ni magle, ni kiše, ni snijega. Samo na početku prilike nam se nude na pladnju, a potom obično treba dokazati da smo uistinu naumili ono što tvrdimo, upiljiti se u cilj i pažljivo zaobilaziti prepreke i smetnje, ne odustajući nikad od želje da se probudimo i zavolimo Krišnu, kako Bog zapovijeda:) Kao što ovaj naš izlet u Karlovac pokazuje, isplati se ustrajati na pravom putu do savršenog cilja! Ako sami za to niste sposobni, nađite si dobro društvo i stvar je riješena.