(Uvodnik, br.3/2010.)
Proljeće, cvijeće, zelenilo, cvrkut ptica… Jeste li primijetili? Topli povjetarac, mirisan, s nagovještajem pustolovine… Svojedobno sam uistinu voljela brzu vožnju autom, no nekako mi sudbina nije bila naklonjena po tom pitanju (ili možda baš i jest – jer tko zna što bi se sve izrodilo iz brze vožnje u toj životnoj dobi?). Stara Škoda 105 L koja je poslije završila kod bhakta iz pulskog hrama, potom Fiat Campagnola, starinski terenac koji je poslužio Krišni objavljujući Rijeci sredinom 90ih godina prošlog stoljeća, gromoglasno, s moćnog razglasa skori nastup Gauranga Bhajan banda koji je tada napunio Dvoranu mladosti i dobrano razmekšao srca svih prisutnih Krišninim svetim imenima s usana tri duhovna učitelja, između ostalih. Potom je Campagnola služila u Padayatri, sve dok nije zaglavila nedaleko Kraljevice, s nekim beznačajnim autom zabodenim u bok… I auti koji su poslije dolazili, nisu baš bili za divljanje po cesti, iako je Alfa mogla dobro potegnuti.
Vremenom (i procesom predanog služenja) se utjecaj gune strasti umanjio i Krišna je, izgleda odlučio, ispuniti mi želju koja bi me, inače, možda mogla vratiti ovamo, u ovaj smrtni svijet, nakon što istrošim ovo tijelo. Čudnom igrom one iste, maloprije spomenute sudbine, dopao nas je nekakav sportski Fiat, tamam poput gavranovog krila, nizak, kako priliči vozilu njegova tipa, rastrošan do ludila i, za moje pojmove, vrlo brz. Posjela sam se tako ovog proljetnog dana u njega da ispitam koliko je još te gune strasti ugravirano u moje osnovno vozilo, tijelo koje koristim već skoro pet desetljeća. Nekako sam se uvalila u poluležeći položaj koji sportsko vozilo zahtijeva, oboružala se obaveznim tamnim naočalima i – krenula. Najprije oprezno, a onda sve žešće stišćući papučicu gasa, da osjetim kako me „zalijepi“ za sjedalo. Provozala sam se tako otokom, gore, dolje opijena adrenalinom, guštajući što se dalo. Auto je uistinu startan, ima tu neke čari… No, najviše me iznenadilo što su me svako malo vozači iz automobila u prolazu vedro pozdravljali, trubom, svjetlima, mahanjem, žmigavcima. Poznajem ponešto ljude na Krku, ali – ovo je previše!
Trebalo mi je nekoliko dana vozanja da shvatim kako svi ti vozači, zapravo, pozdravljaju nekog sasvim drugog. Pri odlasku u poštu i parkiranju iza Hotela Malin otkrila sam brata blizanca našeg Fiata – i onda mi se sve razjasnilo. Ljudi nisu imali pojma tko sjedi za volanom, računali su samo da je takav auto rijedak i to još na Krku te mora pripadati onoj jednoj osobi koju oni poznaju kao njegova vozača. Sudili su po karoseriji, vanjštini, uvjereni da znaju što se iza nje skriva.
Slično se događa i nama, svakodnevno. Mislimo da poznajemo osobe oko sebe, njihove mane i vrline, rado o njima pričamo (naročito o onim prvima) s trećima, ravnamo se prema tim odrednicama u svojim simpatijama ili antipatijama… A zapravo, nemamo pojma tko sjedi u Fiatu boje gavranova krila. Ni oštar način vožnje, ni polegnuto sjedalo, ni tamne naočale vozača koje nam pomažu pri identifikaciji – ne govore nam zapravo ništa o toj osobi. Samo si zamišljamo da znamo o kome je riječ. Unutar ove vreće sačinjene od kože i poduprte kostima, mišićima, ispunjene zrakom, mokraćom, izmetom, pune sluzi, žuči i ostalih „ljepota“ sjedi osoba koju uopće ne poznajemo. Dolazimo u dodir samo s izričajem uvjetovanim njenim izborima i željama tijekom tko zna koliko tisuća i milijuna proteklih života, ali pravu osobu – dušu – niti ne naziremo. Saplićemo se tako o njen um i njegove majstorije, njeno lažno ja koje je i samu uvjerava da je ta vrećurina njezino jastvo. Sudaramo se s njezinim vezanostima i odbojnostima koje su nam ponekad bliske pa namje simpatična, a ponekad strane pa nam je odbojna.
Spisi zato kažu da živimo u svijetu iluzije. U iluziji smo u pogledu identiteta vozača drugih automobila, a isto smo tako u iluziji po pitanju vlastitog identiteta. I onda jedni drugima zagorčavamo život u nastojanju da proguramo svoje izbore i ideje u prvi plan. Kao da će iz toga proisteći sreća. Jedino sadhui – osobe čije su oči progledale zahvaljujući baklji znanja primljenoj iz ruku vjerodostojnog učitelja duhovnih umijeća – ne hodaju ovim svijetom komunicirajući s vrećama odvratnih sastojaka, već dopiru do suštine: duhovne iskre, pravog života unutar mrtvih mijehova. Sadhui su one osobe koje znaju razaznati istinu od iluzije i zatočenici smrdljive vrećurine ponuditi izlaz, spas. To čine dovodeći ju u dodir s predanim služenjem Svevišnje Osobe, najboljeg našeg prijatelja, uz to i svemogućeg i svedobrog, kako bi se vježbanjem prirodnih aktivnosti duše ista izbavila iz amnezije. Zato je svatko onaj tko vam ponudi priliku da nešto napravite za Krišnu, vaš najveći dobronamjernik, pravi sadhu koji ne promatra auto kojim putujete, već nazire pravog vozača. Uočite li koliko je to iznimna stvar u ovom svijetu napuhanih vreća svakojakog smeća, postat ćete i vi sadhu, koji će druge dovoditi u dodir sa stvarnošću, pružajući im priliku da izgovore ili čuju neko od Krišninih imena, da poslušaju Njegove riječi iz Bhagavad gite ili Srimad Bhagavatama ili da naprave nešto za Njega i Njegove predstavnike u ovom svijetu koristeći svoj u snagu, pamet, novac, kreativnost, sposobnost bilo koje vrste…
Dakle, dosta mi je vreća punih svakojakog smeća! Ne želim da mi u prolazu mašu neznanci. Hoću kući! I postajem sadhu!