Vinata dd(Krsna-katha 1/2006): Vrijeme je karnevala, ali za one koji imaju sreće, vrijeme je za skidanje maski. Zauvijek.
Vinata dd(Krsna-katha 1/2006):
Jeste li primijetili, dragi bhakte, da nam je sredina prvog mjeseca u ovoj godini već za petama? Neumitno vrijeme ne štedi nikoga, istječe nam kroz nemarno stisnute prste poput morskog pijeska, ostavljajući tek vlažni osjet, sjećanje… Kolo vremena melje i najponosnije primjerke ljudske, biljne ili životnjske vrste, svejedno, bacajući ih postupno na koljena ili nešto tome slično. Promatram svog najstarijeg mačka, Kavija karnapuru, kako se iz umiljata mačeta, umjetničkog pogleda na svijet (odatle i ime pjesnika), posve neprilagođena gruboj stvarnosti ovog svijeta postupno pretvorio u odraslog mačora, najprije sasvim uznevjerena, a potom prilično tupava pogleda kakav i priliči onima što zadovoljstvo nalaze u seksualnim užicima. 
Gladeći Kavijevo već prilično ofucano krzno (a još nije ni veljača), razmišljam koliko sam puta ja stanovala u takvim i sličnim tijelima, koliko sam ih do sada promijenila i koliko me ih još očekuje.
Još pod dojmom nedavne masovne histerije povodom kraja jednog kalendarskog mjeseca, pitam se koliko sam novogodišnjih noći do sada probdjela samo da bih jutro dočekala neispunjenih očekivanja, umorna i jednako prazna kao i svih prošlogodišnjih jutara u kojima sam produženim boravkom u krevetu izbjegavala suočavanje sa svakodnevnicom za koju bi se netko morao dobro potruditi uvjeriti me da sam je sama izabrala. Koliko sam godina i života odživjela očekujući ono “nešto” što bi me u najboljem slučaju tek ovlaš dotaklo i potom odmah ostavilo da čeznem, snatrim i jadikujem, svudilj uludo trošeći jedino čime uistinu raspolažemo – vrijeme?
I kao da nije bio dovoljan jedan mjesec marljivog hodočašćenja po trgovinama, začinjenog naslućivanjem nekadašnjih običaja što skrivahu dublji smisao postojanja, mjesec iza kojeg ostadoše samo prazni džepovi i iznureni umovi, sada nam se, (barem nama, ovdje u Rijeci, svjetskom karnevalskom središtu,) nudi da “budemo ono što želimo”. S ogromnih plakata što su se grubo urezali u, koliko, toliko, prirodni okoliš nekih prometnica smiješe se nekakvi likovi, na muškarca i ženu nalik, s rogovima na vrh glave, kakvi se obično pripisuju vragovima. Organizatori Riječkog karnevala otvoreno nas pozivaju da se odamo vražjim djelima, dajući naslutiti da je upravo to ono što svi priželjkujemo.
Ne znam gotovo ništa o kršćanstvu u čiji leksikon vragovi spadaju, no čini mi se da bi ta vražja djela trebala biti ona što se još nazivaju griješnima, a u današnje se vrijeme promiču kao jedan od temelja ljudskog zdravog postojanja.
Majstori maškaranja pozivaju nas da se barem tih nekoliko tjedana koliko se službeno zavlačimo pod maske nesmetano prepustimo svojoj nižoj prirodi, životinjskim sklonostima, poručujući među recima da će nas to usrećiti. Pri tom se kao vrhunac užitka daje naslutiti slobodno druženje sa suprotnim spolom, bez ikakvih moralnih ili civilizacijskih pravila, što bi ga maske trebale osigurati… Sjetih se tu ponovo mog Kavija i njegovog tupog pogleda, ogrebotina na nosu i rana po tijelu zarađenih u dokazivanju svoje muškosti pa se zapitah koliko užitka te životinjske sklonosti donose? Čak ni oni od nas koji stanuju u doista životinjskim tijelima ne mogu se pohvaliti dubokim zadovoljstvom izvučenim iz povinovanja nižoj prirodi. Kako li će to onda moći oni koji su dobili savršenije strojeve, namijenjene finijim djelima, dubljem promišljanju i dokučivanju svrhe postojanja?
Jedna od definicija grijeha kaže da su to djela što nas odmiču od Boga. Zahvaljujući Srila Prabhupadi i njegovim vjernim sljedbenicima, nekako sam prebrodila svoju, naizgled urođenu, a odrastanjem u socijalističkom okružju očvrsnutu, averziju prema pojmovima kao što su vrag, bog i grijeh pa sam, opet zahvaljujući gore spomenutim osobama uspjela virnuti iza vratiju na kojima piše “Smisao života”, koja su m
e uvijek privlačila, ali im se dugo nisam uspjela primaknuti. Doznala sam tako da je ovaj svijet u kojem živimo, uključujući i tijela u kojima stanujemo, sačinjen od energije što dolazi iz ista izvora kao i mi sami, vječne duhovne duše. Jedno od nebrojenih imena tog energetika, (tog Boga, te Osobe) je Krišna – svima privlačan pa sam i ja, životinjskim sklonostima od rana odana, nekim čudom osjetila tu privlačnost i zavukla se u zaklon lotosovih stopala onoga tko me tom Izvoru vodi.
Tu sam naučila da postoje predviđene rute kojima se ovim svijetom plovi ako se iz njega želi izaći. Ti su morski prolazi poznati samo najboljim kapetanima i toliko su nedokučivi da je praktički nemoguće na njih slučajno nabasati. Od kada se, povinjujući se uputama kapetana, nastojim držati kursa, plovidba po
staje sve ugodnija. I dalje puše, pada kiša, vjetrovi huče u priponama, ali sve je to nekako u drugom planu. U prvom je planu cilj i upute kako ga doseći. Pomoću njih ću uspjeti postati, ne ono što želim biti – podliježući tlapnjama razularenog uma koji bez vodstva glavinja tražeći rješenje za skoro neprestane patnje u ovom svijetu – već ono što jesam, ali sam to zaboravila, zaplevši se u zamku sapletenu od svoje, loše upotrijebljene slobodne volje. Takva se prilika konačnog i trajnog skidanja svih maski u ovim opasnim i ludim vremenima nudi svima, no rijetki je prihvaćaju. A još rjeđi ustraju u postupku skidanja šminke koji znade potrajati čak i životima. Vrijeme je karnevala, dragi čitatelji, Kali yuga je u sve boljem zamahu, ali za one koji imaju sreće, vrijeme je za skidanje maski. Zauvijek.
