HH Giriraj Swami (Krsna-katha 06/2003): Predavanje Njegove svetosti GIRIRAJ SVAMIJA za Ramanavami 16-og Travnja, 1997, Bombaj, India, na deveto pjevanje Srimad Bhagavatama, deseto poglavlje pod naslovom – Zabave gospodina Ramacandre.
HH Giriraj Swami
Krsna-katha 06/2003
Predavanje Njegove svetosti GIRIRAJ SVAMIJA za Ramanavami 16-og Travnja, 1997, Bombaj, India, na deveto pjevanje Srimad Bhagavatama, deseto poglavlje pod naslovom – Zabave gospodina Ramacandre.
Jednom je Jayadvaita svami pisao clanak za BTG pod naslovom «Tko je demon». Procitavsi riječ demon uglavnom si zamislimo čudovišta s deset glava poput Ravane, dok su demoni zapravo osobe koje nisu bhakte Svevišnjeg Gospodina, nego zavide njemu i njegovim bhaktama. Tako je Jayadvaita svami istakao kako demoni mogu biti prisutni i tu među nama. Svojevremeno se pojavio i naslov «Demoni među nama», jer oni ne moraju imati deset glava, mogu nam biti potpuno nalik. Razlikuje ih samo to sto se protive Gospodinu i zavide njegovim bhaktama i to ih karakterizira kao demone. Može ih biti i na sveućilištima i mogu biti lijepo odjeveni ili na njihov način biti fini ili posjedovati visokoakademske kvalifikacije, diplome ili biti doktori, ali ono što ih cini demonima jest protivljenje nadmoći Svevišnjeg i negiranje njegove egzistencije – Bog je mrtav. Takvi moderni demoni postavili su i teoriju da gospodin Ramacandra nije Svevišnja Bozanska Osoba nego obično ljudsko bice.
U Južnoj Indiji u Tamil Naduu osnovana je udruga koja promovira teoriju da je Ramacandra bio kralj sjeverne, dok je Ravana bio kralj južne Indije i da je Ramacandra napao Južnu Indiju. Udruga smatra Ravanu herojom, dok je Rama njihov neprijatelj. Mi kao bhakte slavimo Ramanavami, Rama-vijaya-dasami i slične stvari. Sri Rama-vijaya-dasami posebno se slavi procesijom koja slavi Gosp. Ramu i na kraju spaljuje like Ravane što bhakte ispunjava zadovoljstvom. Prahlada Maharaja u Bhagavatamu kaze Gosp. Nrsimhadevu da su čak i svete osobe zadovoljne kad netko ubije zmiju ili škorpiona, a budući su demoni poput zmije ili škorpiona, uništenje demona tako pruža zadovoljstvo čak i svetim osobama. Ne trebamo se sramiti osjećaja zadovoljstva nad ubijenim demonom. Ta demonska udruga u Tamil Naduu odlučivši se za Ravanu kao njihova heroja, a Ramu kao neprijatelja, nosila bi lik gospodina Rame u procesiju ovjenčavajući ga ogrlicom od cipela. U Indiji bi osobi koju žele javno osramotiti stavili takav garland od cipela. Tako su oni zapravo jako jako demonski.
Pri posjetu Madrasu čuo sam kako je vlada donijela zakon kojim zabranjuje bili kakve slike Boga u vladinim uredima. Opcenito, hindusi su pobožni i vole držati slike svojih bogova u taxijima, u liftovima, u uredima, svugdje, ali je vlada zabranila slike bogova u uredima. Samo bi slika glavnog ministra, vođe bila izuzeta zabrane. Podsjeća me to na mjestima u Bhagavatamu gdje možemo čitati o demonima koji bi pokušavali zaustaviti obožavanje Gospodina i isticali sebe kao vrijedne obožavanja. Poanta koja se ovdje ističe jest da ti moderni demoni proglašavaju Ramu obicnom osobom negirajuci ga kao Svevišnju Božansku Osobu. Demoni poput Ravane pokušavali su ubit Gospodina lukom i strijelama, Kamsa mačem, dok ga moderni demoni i imperosonalisti pokusavaju ubiti argumentima i to ih svrstava u kategoriju demona iako posjeduju akademske kvalifikacije, finu odjeću i ugled u društvu.
BEZ USTUPAKA
Prabhupada se kao predani bhakta uvijek borio protiv demona i ovdje nalazimo taj isti duh. Prabhupada ne dopušta demonima širiti njihovu lažnu propagandu protiv Svevišnjeg Gospodina, on bi se usprotivio i borio za Njega i Gospodinovom bi milošću uvijek pobjeđivao. Bio je uspješan u smislu da nikada nije radio kompromise i tako je uvijek bio blagoslovljen milošću Gospodina. Katkada mi pristajemo na ustupke kako bismo bili prihvaćeni ili slavni. Ali, Srila Prabhupada, kao osnivač pokreta pokazao nam je kako ne raditi kompromise.
Zapravo, jednom dok sam bio u Madrasu ljudi su počeli protestirati protiv našeg načina propovijedanja. Budući da u Južnoj Indiji oduvijek postoji to suparništvo između vaišnava i šivaista, većina intelektualaca koji su za ‘mir’ dolaze do impersonalnog zaključka kako Bog nema ni imena ni stalnog obličja, nego može prihvatiti različite oblike koji su svi na kraju jedno. Čemu onda besmislene svađe tko je bolji – Višnu ili Šiva.
Kao Prabhupadin sljedbenik propovijedao sam da je Krišna svevišnja Božanska Osoba i to se nije svidjelo ni šivaistima a na mayavadijima. Teško da se ikome svidjelo. Tako se razvila protustruja našem propovijedanju te su nas i naši pristaše počeli savjetovati da budemo otvoreni sa svojom filozofijom, ali da ne kritiziramo druge. Gaudiya Math je u Madrasu prilicno popularan. Neki su čak i savjetovali zašto i mi nismo poput njih jer oni nikada ne kritiziraju i na njihov Janmastami dođu tisuće ljudi. Tako bismo trebali biti poput njih. Slušajući to neprestano, počeo sam razmišljati da svi govore istu tu stvar pa možda ja stvarno griješim. Odlučio sam pokušati ne kritizirati i reći samo ono pozitivno o svjesnosti Krišne bez da spomenem išta negativno o ikome drugom, o bilo kojoj drugoj filozofiji ili procesu.
Sastajao sam se s najvećim ljudima Madrasa, s jednim po jednim, i nekako su gotovo svi oni postali doživotni članovi. Jednog dana, trebao sam se sastati s poznatim industrijalcem. Srila Prabhupada nam je znao reći kako samo trebamo staviti njegovu knjigu na stol i osoba će postati doživotni član. Tako sam izvadio knjige. Isto smo znali nositi fotografije nasih aktivnosti pa sam i njih izvadio i pokazao čovjeku kako se svjesnost Krišne širi diljem svijeta i onda sam izvadio formulare i zamolio ga da se upiše. Ali je on odgovorio kako sam ja puno toga rekao ali sam propustio spomenuti Sankaracaryu – on je jedan od najvecih acarya Indije, a ja ga nisam niti spomenuo. Onda me je pitao zašto ja uvijek govorim o Krišni i sto je sa Šivom. Pokusao sam izbjeći da kazem bilo što što bi ga zasmetalo, ali je on jednostavno nastavio s napadima i našao sam se u neobranu grožđu. Konačno, budući je on toliko insistirao, morao sam izaći s istinom. A istina je da je Sankaracarya inkarnacija Šive koja je dosla propovijedati ateizam, ali je to radio na zahtjev Višnua kako bi ponovno uspostavio autoriter Veda među budistima koji su zapravo nevjernici. Sve sam mu objasnio i otvorivsi Učenja gospodina Caitanye citirao spise koji objašnjavaju položaj Sankaracarye i impersonalizam kao pokret, ali ništa ga nije moglo uvjeriti. Snuždeno sam vratio knjige u torbu, pokupio slike i formulare i zatvorio torbu.
Ispraćajući me do vrata, rekao je kako bi mi želio pokazati svoj oltar. Pomislio sam – O, ne. Sigurno ce tamo biti neko božanstvo Šive i zahtjevat ce da mu odam postovanje i ukoliko to ne napravim mogao bi se uvrijediti. Stvarno nisam želio ići ,ali je on navaljivao, nisam ga mogao odbiti. Bila je to velika hramska prostorija za otprilike dvanaest ljudi s velikim mramornim postoljem i velikim božanstvima Radha Krišne u prirodnoj veličini. Gospode, nisam mogao vjerovati svojim očima. Toliko sam bio iznenađen. U Madrasu je tesko uopće vidjeti božanstva Radhe i Krišne. Cak i vaisnave uglavnom obozavaju Višnua. Oduševljeno sam odao poštovanje. Tada sam mu se obratio – Što se ovdje zbiva. Objasnio mi je kako su članovi njegove obitelji vec generacijama bhakte Radhe i Krišne i rekao je kako me je samo testirao i da je jako zadovoljan i da će biti vrlo sretan postati doživotnim članom. Poveo me natrag do ureda, ispunio formular i potpisao debeli ček.
Na putu natrag do mog boravišta razmišljao sam da možda naposlijetku i ne činim ništa krivo, iako nisam bio siguran dok me u hotelu gdje sam odsjeo nije dočekalo Prabhupadino pismo. Užurbano sam otvorio. Potvrdio je prijem mog zadnjeg pisma u kojem sam mu opisao cijelu situaciju, na sto je on odgovorio – Činjenica je da sam ja jedina osoba u Indiji koja otvoreno kritizira, ne samo obožavanje polubogova i impersonalizam, nego i bilo što drugo što ne propagira potpunu predaju Krišni. Moj Guru Maharaja u svom propovijedanju nije nikada radio kompromise pa neću niti ja, a niti bi itko od mojih učenika to trebao. Čvrsto smo uvjereni da je Krišna Svevišnja Božanska Osoba a svi su ostali samo njegovi sastavni djelići u položaju slugu. To treamo hrabro reći cijelom svijetu kako ne bi budalasto mastali o miru u svijetu, ukoliko nisu spremni potpuno se predati Krisni kao Svevisnjem Gospodinu. Dakle, to je naša linija. Nema kompromisa. Neki razmišljaju, “ Pa, nije li dovoljno samo biti dobra osoba? Molimo se Krišni! Moramo li biti tako oštri i ustajati u četiri, provoditi toliko švremena mantrajuci i biti tako striktni u izbjegavanju luka i česnjaka i ćaja i kave? Ne mozemo li biti svjesni Krišne i bez da smo toliko fanaticni?” Činjenica je da je Krišna Svevišnja Božanska Osoba i ukoliko mu se ne predamo u potpunosti nikada nećemo moći biti mirni i sretni. I to je apsolutna istina. Ne možemo to promijeniti, nego samo ponavljati i nekima se moze svidjeti nekima ne, ali kao sljedbenici Prabhupade ne možđemo raditi kompromise.
TKO JE OBRAZOVAN
Da se vratimo smislu. Moderni rakšase. Neki ljudi misle – Rakšase! Oni su živjeli tisuće i milione godina prije dok ih drugi smatraju izmišljenim, “ Ramayana je mitologija i Mahabharata isto. Zapravo nije ni bilo Rame, ni Ravane. To su samo priče kojima bi se ljudi naveli da budu dobri.” Dakle, moderni rakšase. Zasmeta nas čak i samo postavljanje ove dvije riječi jedne uz drugu jer mislimo kako su rakšase živjeli milionima godina prije i imali deset glava i običavali su letjeti nebom. Danas nema takvih rakšasa. Rakšase današnjice su obrazovani i smatraju se takvima jer uglavnom posjeduju doktorate. U vedsko se doba osoba smatrala obrazovanom ukoliko je poznavala znanost o Bogu i bila uključena u službu. Kada je gospodin Caitanya raspravljao s Ramananda Rayom tko je najučenija osoba, Ramananda Raya je odgovorio da je to onaj tko zna znanost o Bogu. A slično tome, kada je Hiranyakasipu pitao Prahlada sto je to najvažnije što je naučio Prahlad je odgovorio – sravanam kirtanam visnu smaranam pada sevanam arcanam vandanam dasyam sakhyam atma-nivedanam. I on je zaključio da je najučeniji onaj tko poznaje znanost predanog služenja. Tako pravo obrazovanje znači poznavati znanost o Krišni. Ali, moderni rakšase se predstavljaju naprednima samo jer posjeduju doktorate, a ne jer poznaju znanost o Krišni što je zapravo stvarno mjerilo napretka. Samo pogledajmo kako je Prabhupada dubok i beskompromisan. Materijalisti misle kako je imati doktorat prava stvar, a biti svjestan Krišne nešto beznačajno.
Smatraju se superiornijima jer imaju te akademske kvalifikacije dok se mi samo molimo i mantramo i ne znamo ništa bolje od toga. Ali što je doktorar bez znanja o Krišni? Kako ih to može okarakterizirati kao vrlo obrazovane? Kako su to napredni, ako ne znaju o Krišni?
Moderni rakšase, predstavljaju se naprednim samo jer posjeduju doktorate i pokušavaju dokazati kako gosp. Ramacandra nije Svevišnja Božanska Osoba, nego običan smrtnik. Govorili smo o tome. Razvili su cijelu teoriju o tome kako su stranci sa sjevera okupirali Indiju. Međutim, oni koji su stvarno učeni, ne budale s doktoratima, oni stvarno učeni i duhovno napredni nikada neće to prihvatiti, nego će uprkos tome prihvatiti opise Gospodina Ramacandre kakve daju tattva-darsiji, poznavaoci Apsolutne Istine.
Mi zelimo slušati verziju svetih bhakta poput Sukadeva Gosvamija koji cu čuli i vidjeli istinu. U Bhagavad-giti gospodin savjetuje – tad viddhi pranipatena pariprasnena sevaya upadeksyanti te jnanam jnaninas tattva-darsinah. Samo pukušaj naučiti istinu prilazeći duhovnom učitelju. Ponizno mu postavljaj pitanja i služi ga. Samospoznata duša može ti dati znanje jer je vidjela istinu. To je stvarni proces primanja znanja. Osoba mora prići vjerodostojnom duhovnom učitelju i ponizno se raspitivati, ne na izazivački nacin i mora ga služiti, ostavljajući lažni ponos.
SVAĐA NA PANDALU
Jednom je Srila Prabhupada postavio izložbu na prvom Delhijskom pandalu na sred Connaught Circlea. Connaught Circle je centar New Delhija i pandal je bio ogroman. Mozda dvadeset tisuća ljudi bi došlo svakoga dana, a svake večeri bi neki istaknuti vođa iz određenog područja bio pozvan kao poseban gost. Cijeli je događaj bio veličanstven. Tako je jedne večeri, dok je Prabhupada govorio, mladić divljeg izgleda prišao pozornici. Dugokos, istetoviran po rukama i prsima s ogromnim kožnim čizmama i željeznim lancem oko vrata. Bio je Europljanin. Kako je on prišao pozornici, tako su bhakte pohitali naprijed da ga odstrane. Ali Srila Prabhupada, prekidajući predavanje, rekao je bhaktama neka mu dozvole da se popne na pozornicu. On je to učinio, a Prabhupada mu je ponudio da sjedne i rekao bhaktama da mu daju mikrofon te mu se obratio, « Ti vjerojatno želis nesto reći.» Onda se mladić vrlo izazovnog tona obratio Prabhupadu, «Jesi li ti realizirao jastvo unutar sebe?» Na što je Prabhupada vrlo hladnokrvno odgovorio, « Da.» To ga je skamenilo. Onda je pitao zna li Prabhupada kada je točno izgovorena Bhagavad gita. Odgovor je bio prije pet tisuća godina. Mladić je poceo dokazivati da kako je prema tome i tome i ovome i onome Bhagavad-gita izgovorena prije svega dvije tisuće godina, a Prabhupada je samo odgovorio kako su to gluposti. Onda se mladic stvarno počeo svađati. Navodio je sve vrste raznih ljudi i ustrajno branio svoje gledište, dok Prabhupada nije rekao da je sad dosta i nek on pokuša odgovoriti na njegovo pitanje. «Kojim procesom mozemo shvatiti Bhagavad-gitu?» Mladić nije htio odgovoriti, inzistirajući da Prabhupada prvi odgovori. I tako su se prepucavali, dok Prabhupada nije odgovorio da on nije njegov sluga i da nije obvezan odgovoriti mu. Pretvorilo se u svađu, a onda je Prabhupada mignuo bhaktama koji su uklonili mladića sa scene.
Ja sam dijelio knjige u publici blizu pozornice. Promatrao sam što se zbiva i svi su gledali. Čim se razmjena završila u publici je zavladala pometnja. Okružili su nas bhakte koji smo bili na među njima u gledalištu i barem oni koji su nam se obraćali bili su na strani tog mladica govoreći kako se naš guru Maharaja razljutio i zašto mu nije odgovorio na to pitanje na koje je trebao odgovoriti. Situacija je postala vrlo napeta i osjećao sam se vrlo neugodno okružen razbješnjelom masom. Tako sam se popeo na pozornicu iza koje su neki od organizatora okružili mataji Malati protestirajući kako su oni puno novaca ulozili u taj program i svoj ugled i sad je njen guru sve upropastio razljutivši se i reagirajuci tako žestoko. Nije odgovorio na pitanje i time je sve upropastio. Malati se branila kako njen Guru Maharaja nije ništa upropastio i opalila je toj osobi, tko god to bio, takvu samarčinu. Srila Prabhupada ki jai!
Što je zapravo Srila Prabhupada napravio? Demonstrirao je na primjeru tog divljaka što je proces znanja i što to nije. Proces stjecanja znanja nije izazivački. Zato i Bhagavad-gita kaže da se osoba treba ponizno raspitvati. Mladić je izazivao. Želio je dokazati kako je Prabhupada u krivu. Želio ga je prevariti svojim pitanjem i ismijati ili bar samo predstaviti sebe boljim od Prabhupade i to je polariziralo publiku. Neki su simpatizirali Prabhupadu, a neki mladića i mislim da su oni kojima se više sviđao Prabhupada ostali sjediti u svojim sjedištima kako bi čuli nastavak predavanja, dok je velika većina drugih podržala tog mladića.
Da bismo primili znanje potrebne su dvije stvari. Trebamo prići pravilnom izvoru, tattva-darsu i trebamo mu prići pravilnog stava ponizno ispitujući i služeći. To je smisao stiha, da je Sukadev Gosvami bio prava osoba da govori o zabavama gospodina Ramacandre jer je tattva-darsi. No, da bismo dobili znanje od takve tattva-darsi osobe moramo joj prići na pravilan način – ponizno se raspitujući u stavu služenja.
ZAŠTO TAKO?
Pitanje je nejasno.
ODGOVOR: Vrlo inteligentno pitanje. Nayana Ranjana Prabhu je pitao zašto je Prabhupada djelovao na način kojim je izazvao uvredljivo ponašanje tolikih ljudi, sudionika delhijskog pandala. Uvreda prema čistom bhakti Gospodina onemogućuje daljnje napredovanje. Takva osoba je osuđena na propast. Posredno je Srila Prabhupada dao odgovor u Bhagavad-giti. Tamo je dana uputa da se njeno transcedentalno znanje ne bi trebalo prenositi onima koji ne prakticiraju strogosti ili nisu predani niti posvećeni predanom služenju, a posebno ne onima koji su zavidni. Gitu bi trebalo propovijedati samo bhaktama, jer samo oni mogo shvatiti njenu poruku. Zato je Krišna izgovorio Gitu Arjuni. bhakto si me – «Jer si moj bhakta, zato tebi izgovaram Bhagavad-gitu.» Zašto se onda Bhagavad-gita propovijeda tamo gdje se mogu naći i drugi? Prabhupada je razjasnio da bhakta poznaje svrhu Gospodina. On zna da bi Gospodin želio povećati broj bhakta i zato će čak i po cijenu rizika pravi propovijednik govoriti na otvorenim skupovima kako bi ispunio skrivenu želju Gospodina. Bez propovijedanja nemoguće je povečati broj bhakta, a ne mozemo otvoreno propovijedati zahtjevajući da samo bhakte budu prisutni na javnim skupovima. Pozivamo svakoga. Neki će od njih biti skloni strogostima i posvećeni, dok će drugi biti zavidni i grešni, ali bez oštrog propovijedanja ne možemo imati snažne bhakte. Propovijedamo li na mlaki način, rezultat će biti mlaki bhakte, dok propovijedajući oštro dobijamo snažne bhakte. Prabhupada je uvijek znao reći kako je jedan mjesec vrijedniji od tisuća zvjezdica i njegova želja nije bila da privuče milione sljedbenika koji onda ništa ne bi radili. Želio je privući makar i samo jednog sljedbenika koji bi poruku uzeo srcu i prenosio je drugima. Stoga je on prihvatio toliki rizik.
Kada tijekom propovijedanja abhakta počini uvredu prema propovijedniku tada se taj bhaka može moliti Gospodinu da zaštiti abhaktu od reakcije jer je takav vrijeđalac u neznanju. Kao što se Isus molio dok su ga raspinjali – Dragi moj Gospodine, molim te oprosti im jer ne znaju što čine.