Bhakti Vidya Purna svami (Krsna-katha 04/2105): Većina brakova propada jer muškarac samo voli misliti da je šef.
Bhakti Vidya Purna svami
(Krsna-katha 04/2105)
Sri Mayapur Dhama, siječanj 2008.
POČNIMO OD SEBE
Suština varnašrame jest razumijevanje odnosa. Ljudsko biće može imati četiri različita zanimanja: brahmana, kšatriya, vaišya, šudra; i četiri različita društvena položaja: brahmacari, grihastha, vanaprastha i sannyasa. Svaki od njih ima specifičnu definiciju, prirodu koja ga određuje. Varnašrama je znanost pomoću koje možemo razumjeti te položaje i njihove međuodnose. Da bismo razumjeli varnašramu, prije svega moramo razumjeti tko smo. U protivnome ne možemo razumjeti identitet nekoga drugog. Ne možete li vidjeti sebe, ne možete vidjeti što se nalazi izvana. U varnašrami, ako možete razumjeti tko ste, možete shvatiti sve ostale i ustrojiti društvo. No ako ste nesigurni u vlastiti identitet, nećete biti sposobni djelovati u odnosima ili ustrojiti društvo.
Glavna je dužnost brahmane povezana sa znanjem, proučavanjem spisa i podučavanjem; dužnost kšatriye je zaštita; dužnost vaišye je ekonomski razvoj, ostvarenje blagostanja i davanje milostinje; i dužnost šudre je služenje, spremno pružanje pomoći trima ostalim klasama bez bilo kakvih loših osjećaja. To je ono što mi želimo.
Zatim imamo ašrame. Brahmacari se osposobljava za to kako da djeluje u životu. Bez takvog osposobljavanja, ne može se postati grihastha, vanaprastha ili sannyasi. Ako je netko šudra, to je u redu, jer će on slijediti ono što čine brahmane, kšatriye ili vaišye. Ali bez osposobljavanja ne možete sami od sebe biti grihastha; morate učiti od nekoga. Upitate li neke fine grihasthe, koji su ispravno osposobljeni i uspješni, vidjet ćete da su oni upili tu kulturu od svojih roditelja ili nekoga drugog. To je znanost. Za brahmacarija je od temeljne važnosti da bude sluga spreman učiti, da bude ponizan, pun poštovanja, čist i u strogom celibatu; da uči i stječe znanje. Bez tih odlika ne možete biti grihastha. Srila Prabhupada objašnjava da prvorazredni brahmacari postaje prvorazredni grihastha. Iz toga slijedi da drugorazredni brahmacari postaje drugorazredni grihastha, a tako i trećerazredni… Samo prvorazredni brahmacari može postati prvorazredni grihastha.
Ovo pravilo nema iznimaka, jer se ovdje radi o znanosti. To nije stvar mišljenja ili sklonosti. Zamislite da imate automobil – što ćete s njime učiniti? Vozit ćete se uokolo. No odlučite li ga upotrijebiti kako biste napravili sok od manga… Donekle biste to mogli. Trebali biste ugurati mango u ventilaciju ili ispod kotača. No to nije ono za što je automobil namijenjen niti je to najbolji način za pripremu soka. Morate razumjeti i slijediti načela. Što kaže Bog? Koje je Njegovo mišljenje? Njegovo je mišljenje ono što je važno. U Bhagavad-giti Krišna kaže: „Jedni kažu ovo, dok drugi kažu ono, ali Moje je mišljenje ovo.“ Morate slijediti Krišnu. To je varnašrama, to je dharma. Ne možete je promijeniti. Šećer je sladak i vi tu nemate pravo riječi. Možete ga koristiti kao uteg za papire ili bilo što drugo – možete to učiniti – no šećer je sladak; to je ono zbog čega je šećer šećer. To je definicija dharme.
ŽENA SLIJEDI MUŽA KOJI ZNA KUD IDE
Grihastha će vježbati ono što je naučio kao brahmacari. Njegovo će nadahnuće biti odvojenost. Brahmacari uči pokorno slijediti naredbe gurua. On razvija poniznost, snošljivost, poštovanje prema drugima. Aktivan je, radi službu, i uvijek je usredotočen u svojim djelatnostima. Čini li grihastha posve isto, to će funkcionirati. Stoga ako netko nije dobar brahmacari, neće postati dobar grihastha. Žene neće živjeti s muškarcima koji su nestrpljivi, nesnošljivi, bez poštovanja ili lijeni. Neće živjeti s njima – to je sigurno.
Grihastha mora razumjeti tko je Bog, a žena slijedi muža. To je važna poanta. No termin slijediti moramo shvatiti kao nešto dinamično. Slijeđenje podrazumijeva da jedna osoba slijedi drugu osobu koja ozbiljno slijedi svoj cilj. Iako muškarac može zahtijevati da ga njegova žena slijedi, to ima smisla samo ako on nekamo ide. Ne ide li nikamo, koji je smisao te upute? To je
razlog zašto većina brakova propada – jer muškarac nema znanje o prirodi odnosa. On
samo voli misliti da je šef. No ne zna da je kao šef poput žene, a ne poput muškarca.
Problem u društvu jest taj da se većina grihastha ponašaju kao žene. I zato što se muškarac ponaša kao žena, ona se mora ponašati kao muškarac. Jedan od glavnih razloga “ženske slobode” jest taj što se muškarci ponašaju poput žena. Veza između muškarca i žene je dinamična ako je njihov odnos u ravnoteži. Imate li potpunog muškarca, imat ćete potpunu ženu; imate li djelomičnog muškarca, imat ćete djelomičnu ženu. Zasigurno se muški dio koji nedostaje mora nadomjestiti ženskim dijelom, i obratno. Ako je muškarac četrdeset posto žena, tada će žena morati biti šezdeset posto muškarac.
TVRDOKORNI MUŠKARCI SU ŽENE
Na primjer, promatrate li red sannyasija samo u smislu nekoga tko je glavni, nikada nećete uspostaviti varnašramu, milijune i milijune godina. Bog ne funkcionira na taj način. Bog je muškarac. On je jedini muškarac. Kako se Bog ponaša prema Svojim bhaktama? „Onako kako Mi se predajete, Ja uzvraćam.“ Što to znači? On se ponaša prema Svojim bhaktama onako kako oni žele da se ponaša prema njima. To je muškarac – on ne zapovijeda što god želi, očekujući da se to učini bez ikakva pogovora.
Majka Yašoda želi nahraniti Krišnu – što Krišna čini? On sjedi i jede. Prema modernoj tvrdokornoj muškoj definiciji, to bi bilo neispravno. To je stoga što su svi ti tvrdokorni muškarci zapravo žene. Neću govoriti o tome puno detaljnije, no mogu filozofski i psihološki dokazati da su svi oni žene. Pravi su muškarci vrlo nježni, osjećajni i susretljivi. Svi su ti takozvani opaki frajeri žene; samo su slučajno muškog roda. Žene se ne mogu s njima složiti zbog sljedećeg: dvije žene koje se takmiče za kontrolu ne mogu se slagati.
Istinski su brahmacariji oni koji ne trebaju žene, ne oni kojima se žene ne sviđaju. Neki preziru žene jer “one čine ovo ili ono, jer su zlovoljne, materijalisti i zaljubljene u sebe” ili iz bilo kojega drugog razloga. Ako muškarac ne voli žene, on ne može biti brahmacari. Istinski je brahmacari onaj tko ne treba žene. Nalaze li se žene u blizini ili ne njemu nije važno. Istinski brahmacari može poslužiti prasadu ženi, a da se ne uznemiri; njemu nije važno je li to muškarac ili žena – on samo poslužuje prasadu bhaktama. Brahmacari koji ne poslužuje žene jer zazire od njih je tip koji će se vrlo brzo oženiti. Usta puna riječi „Žene su smeće“ neće od vas učiniti brahmacarija. Kada ženskari razgovaraju o ženama s drugim muškarcima, oni razgovaraju upravo na taj način, kao da su žene smeće. Jednako je sa super tvrdokornim brahmacarijima. Gdje su oni danas? Većina ih je oženjena ili se žene.
Poanta je u tome da mladi grihastha, kojega sada žena nadahnjuje, mora postati ponizan i snošljiv kako bi život grihastha funkcionirao. Žene će to zahtijevati. Tu činjenicu poznaje svaki uspješan muškarac grihastha. A svatko tko odbacuje tu činjenicu ne zna o čemu govori. To mogu slobodno reći. Zašto? Jer dok muškarci mogu misliti da im dobro ide, kada upitam njihove žene saznam pravu priču. Grihastha izvršava svoju dužnost u društvu žene kako bi dalje napredovao u svjesnosti Krišne. Drugim riječima, naištiki-brahmacari, koji je čuo i prakticirao znanje u vidu sadhane i službe, ne vidi potrebu za obiteljskim životom i ostaje brahmacari. Upakurvana–brahmacari je shvatio isto znanje, ali ga još nije spoznao. Naištiki, koji ima snažne realizacije, ostaje brahmacari. Oni koji nemaju realizacije prelaze u grihastha život, i kroz interakciju s obitelji na progresivan način uklanjaju potrebu za njime – baš kao što koristimo trn da bismo izvadili drugi trn. To je svrha grihastha-ašrama.
VANAPRASTHA I STROGOSTI
Vanaprastha, onaj tko se bavio osjetilima, sada se suzdržava od toga da ih uposli u različite aspekte udovoljavanja osjetila i teži tome da ih u potpunosti uključi u služenje Gospodina. Gospodin Krišna u Bhagavad-giti kaže da su grihasthe oni koji osjetila uključuju u vatru predmeta osjetila. Vanaprastha okreće taj proces. On se bavi osjetilima kako bi ih kontrolirao. On stvara teške, surove situacije u kojima postaje indiferentan – jer sannyasa podrazumijeva indiferentnost. On je odvojenik, ali je u umu indiferentan. Grihastha mora jesti finu hranu; brahmacari jede ono što dobije. Grihastha se trudi da jede finu hranu, dok se vanaprastha trudi da ne jede finu hranu. Sannyasiju nije nimalo stalo je li hrana fina ili nije – ako je fina, Krišna ju je dao, a ako nije fina, nije važno. To je ukratko varnašrama – njihove pojedine uloge i odnose. To objašnjava dvanaesto poglavlje Manu-samhite.
Netko može pomisliti da od posljednjih pet poglavlja u sedmom pjevanju, u Naradinim uputama Yudhisthiri, samo prva dva (“Savršeno društvo: Četiri društvena staleža” i “Savršeno društvo: Četiri duhovna reda“) opisuju varnašramu, a da tri posljednja (“Ponašanje savršene osobe,” “Idealan obiteljski život,” i “Upute za civilizirana ljudska bića”) govore samo o čistom duhovnom životu i paramahamsi, a ne o varnašrami. To je pogrešno. Cijela ideja varnašrame jest dostizanje stadija paramahamse. Ako ne znate što je paramahamsa, kako ćete je dostići? Kako biste došli na odredište, morate znati koji je cilj: prayojana.
(nastavlja se)