Caitanya-caran das (Krsna-katha 01/2016): Ako način na koji se religija predstavlja prema vani ne prati pokušaj pojedinaca u njoj da se pročiste, revnosni napor da si uzdignu svijest, da se približe vrlini, nesebičnosti – onda to može postati licemjerje. Ali, ako postoji ozbiljna praksa pomoću koje se ljudi doista mijenjaju, onda ta razlika između principa i prakse ne ukazuje nužno na licemjerje, već predstavlja dinamičnu napetost koja pobuđuju praktikanta da se uzdigne iznad trenutne razine prakticiranja kako bi dosegao proklamirana načela.
Caitanya-caran das
Krsna-katha 01/2016
(Bhagavad gita, The Life Manual, 31. Svibanj 2015.)
Pitanje: Često religijske organizacije šalju poruku da su njihovi članovi sretni, za razliku od onih koji se ne bave religijom. No, u osobnom dodiru s nekima od njih, ispostavi se da to baš nije tako, da ljudi pate, da se čak međusobno ni ne ophode ispravno, jednom rječju, da ima puno problema. Kako biste Vi to komentirali?
Caitanya caran das: Uvijek postoji neophodna razlika između učenja i ponašanja. Mi pokušavamo živjeti u skladu s određenim vrijednostima, ali ih još nismo dostigli. Ta napetost između onoga što želim postati i onoga što jesam nije nepoželjna. Jer ako sam toga svjestan, osjetit ću nadahnuće da se uzdignem do standarda koji bih želio slijediti. Ali, ta razlika između prakse i principa postane licemjerje ukoliko nema pokušaja da se dosegne princip; ako se ne prakticira ništa, a pretvara se da živimo u skladu s tim principima. Ta sklonost k dvoličnosti je zajednička svim ljudima, a kako je i religija jedna od ljudskih aktivnosti, moći ćemo je primijetiti i na tom području.
Jedan način reagiranja na uočenu razliku između principa i prakse je skepticizam ili čak cinizam pri čemu čovjek odbacuje pripadnike svih religija kao licemjere koji se ne pridržavaju proklamiranih standarda. Ako imamo ograničeno iskustvo s religijom, to možda i jest istina. No, čak i među pripadnicima raznih religija uvijek postoje ljudi koji iskreno nastoje živjeti u skladu s visokim principima o kojima se govori. Zatim, u svakom naraštaju postoji nekolicina svetih ljudi koji doista žive u skladu sa nesebičnim standardima ljubavi. Oni će uvijek biti u manjini. Zatim ima nešto više ljudi koji žele živjeti u skladu s tim standardima i, naposlijetku, puno onih koji žele prihvatiti samo vanjštinu i tako se svrstati među pripadnike pojedine religije, a da pri tom uopće ne promijene svoj način života.
KAO RIJEKA PREMA MORU…
Pridržavanje izvornih učenja u pojedinoj religiji ovisit će o tome tko su joj uzori. Danas se u svijetu često o religijima govori ističući njihove negativne strane – uplitanje u politiku, piramidu moći i sl. – uz tvrdnju da se duh religije izgubio. Moguće je da se to dogodi, no, morali bismo razumjeti što je suština religije. Svi ljudi, neki više, neki manje, imaju urođenu potrebu za višim smislom života. Zamislite to kao kapljicu vode koja kaplje s planine pokušavajući doći do mora. 
Za sićušni je curak to vrlo težak zadatak, ali ako ima puno takvih malih mlazova, potočića, kad se spoje u rijeku koja brzo teče nizbrdo, ona će puno lakše doći do mora, nego li to mogu pojedini mlazovi. Slično tome, svi mi koji želimo pripadati nekoj religiji, osjećamo tu težnju, potrebu da se približimo Bogu, no svi smo mi poput takvih sićušnih mlazova. Ali, kad takvi ljudi koje zanima upoznati Boga udruže svoje duhovne težnje, to postaje poput rijeke. U rijeci možemo razlikovati korito od vode koja teče. Korito nije rijeka, već samo prolaz kojim rijeka teče. Slično tome, kad se ljudi udruže da bi ostvarili svoje duhovne težnje, to se naziva organizacijom. Organizacija u ovoj usporedbi odgovara koritu rijeke, a težnje ljudi u toj organizaciji da žive istinskim duhovnim životom, da upoznaju Boga, približe Mu se, itd. su voda koja teče. Ponekad, kad uoče da neka rijeka obiluje vodom, pojave se ljudi koji izgrade branu s namjerom da vodu iskoriste kako su oni naumili, ne puštajući je da teče prema moru. Slično tome, u religijskoj instituciji mogu se pojaviti ljudi koje ne zanima Bog i početi koristiti položaj, moć, ugled da bi ostvarili svoje namjere. Kad se to dogodi, rijeka je još tu, ali više ne teče prema moru. Tako isto, u tom slučaju i dalje postoji oblik organizacije, ali ljudi se više ne mogu kretati prema Bogu.
Zato će uspjeh religijske organizacije ovisiti o tome tko su joj uzori, kakva želi postati. Ako postoje velike svete osobe koje ta organizacija smatra svojim uzorima i pokušava ih slijediti… Uvijek će biti ljudi koji su u organizaciji, a imaju neke svoje motive, no čovjek uvijek treba biti svjestan zašto je došao u tu religijsku organizaciju i onda se preorijentirati u skladu s tim podsjetnikom. U tom nam slučaju organizacija i dalje može pomoći na putu prema Bogu.
DINAMIČNA NAPETOST
To je ono o čemu sam govorio na početku – ako način na koji se religija predstavlja prema vani ne prati pokušaj pojedinaca u njoj da se pročiste, revnosni napor da si uzdignu svijest, da se približe vrlini, nesebičnosti – onda to može postati licemjerje. Ali, ako postoji ozbiljna praksa pomoću koje se ljudi doista mijenjaju, onda ta razlika između principa i prakse ne ukazuje nužno na licemjerje, već predstavlja dinamičnu napetost koja pobuđuju praktikanta da se uzdigne iznad trenutne razine prakticiranja kako bi dosegao proklamirana načela.
U ISKCON-u je Srila Prabhupada organizirao vrlo dinamičan program duhovne prakse. Mi redovno mantramo Hare Krišna maha mantru, redovno proučavamo spise. Iako to samo po sebi ne jamči čistoću, kad se iskreno obavlja, povezuje nas s Bogom i redovito nas podsjeća na svrhu zbog koje prakticiramo duhovni život. Da, kao i svaka druga aktivnost koju ljudi obavljaju, i ova je podložna ljudskim manama. Čak i u našem pokretu postoje ljudi s ljudskim nedostacima i ako se novopridošlica s njima susretne mogu utjecati na sliku koju će dobiti o cijeloj organizaciji. No, naposlijetku smo mi ti koji trebamo odlučiti za čime tragamo. Ako tragamo za Bogom, naša je dužnost da to iskreno radimo, a On će nas dovesti na pravo mjesto. Ali, ako zbog nekih loših iskustava zbog razlike između dojma koji se želi ostaviti prema vani i doživljaja pojedinaca u instituciji postanemo skeptični i u potpunosti odbacimo potragu za Bogom, onda smo ostali bez ikakve mogućnosti ikada uspijemo u duhovnoj potrazi.
U Bhagavad giti Krišna objašnjava da na putu prema Bogu postoje tri opasnosti: vita raga bhaya krodha(BG 4.10). Vita znači ‘oslobodi se’. Raga je vezanost. Ako mislimo da je ovaj svijet vrlo ugodno mjesto na kojem će mi se ispuniti sve želje, nećemo se uopće zanimati za Boga. Bhaya je strah: ne znam čega tamo ima ni kako da to ispitam. Ako nemamo poduzetnog ili pustolovnog duha, nećemo pokušati proširiti granice svijesti, nećemo istraživati nove horizonte. A krodha, gnjev, koji je povezan s ovom našom raspravom, vodi do frustracije nakon loših iskustava na putu duhovnog traganja te osjećaja da sve to nema smisla. I to može biti prepreka.
Zato, umjesto da se usredotočimo na analizu religijske organizacije i greške u njoj, bolje je usredotočiti se na jačanje svoje želje za duhovnim uzdizanjem, prosvjetljenjem, Bogom. Onda će nas Bog voditi do mjesta na kojem to možemo ostvariti. A čak i unutar religijske organizacije nisu svi na istoj razini. Postoje ljudi koji iskreno tragaju za Bogom; ako njih slijedimo, i mi ćemo Mu se približavati. Postoje pak drugi koji Boga doživljavaju samo kao društveni ukras pomoću kojeg će dobro ispasti u očima drugih. Ako se budemo družili s takvim ljudima, od toga nećemo imati baš puno koristi. Dakle, umjesto da se usredotočimo na greške koje sigurno postoje, usmjerimo se na svoje duhovne težnje i uočimo kako ih se može ispuniti. Bog će nas onda sasvim sigurno voditi prema Sebi.