Devamrita svami (Krsna-katha 03/2018): Puno više bi se trebalo truditi održati na životu bhakte i shvatiti da je iznimnost predanog služenja ono što svakoga tko mu pristupi čini najrjeđom osobom.
Devamrita svami
Mayapur, 2005., SB 1.13.12-13
Krsna-katha 03/2018: Puno više bi se trebalo truditi održati na životu bhakte i shvatiti da je iznimnost predanog služenja ono što svakoga tko mu pristupi čini najrjeđom osobom.
…Vidura je otišao na hodočašće nakon što ga je Duryodhana uvrijedio na Dhritarastrinom dvoru. Uvidjevši kako Gospodinova vanjska energija navodi Duryodhanu da ga uvrijedi, Vidura je uzeo utočište Gospodinove unutarnje energije, misleći, “Sad je vrijeme da povećam svoju svjesnost Krišne.”
U ovim se stihovima vratio s tog hodočašće i Pandave su preplavljeni srećom koju je nemoguće zamisliti čovjeku s materijalnim osjetilima. Kako netko može biti tako sretan susrevši se s Vidurom? To je priroda odnosa među vaišnavama. Obzirom da im je u središtu interesa služenje Krišne, nešto izvanredno i neobjašnjivo moćno javlja se među bhaktama. Kaviraja Gosvami u Caitanya caritamrti objašnjava da je ljubav prema Krišni poput bazena zanosa u kojem Gospodin i bhakte zajedno rone. Dok čitamo kako su Pandave primili Viduru, čitamo o nečem iznimnom. Šastre opisuju da su se svi stanovnici dvora osjećali kao da im se život vraća u tijelo. Lijevali su suze zanosa samo pri pogledu na Viduru koji se vratio.
Kroz predano služenje Gospodina toliko se zbližimo da to ponekad ni ne razumijemo pa postanemo previše prisni jedni s drugima, nesvjesni ogromne moći koja je upakirana u odnose među bhaktama zbog prisustva Svevišnje Božanske Osobe. U takvom stanju si ponekad međusobno podmećemo ili se nadmećemo. Uvijek možemo meditirati na ovaj dio Bhagavatama u kojem se Vidura vraća Pandavama, a oni su izvan sebe od sreće. Pandave nisu sentimentalisti, mnogi od njih su ratnici, a ipak se osjećaju kao da im se život vratio u tijelo. Potom slušamo kako je vrlo senzitivno i personalno gosta dočekao Maharaja Yudhistira, Dharmaraja, vješt u djelovanju u skladu s najvišim religijskim principima.
Yudhištira najprije budi sjećanja. Sjećanja su vrlo važna u svačijem životu. Čak je i materijalistima drago prisjećati se prošlih događaja, podsjećati se na lijepe trenutke, minljivu sreću koja im se u jednom trenutku pojavila u životu poput zvijezde repatice i potom nestala. Svatko se voli prisjećati zajedničke prošlosti pri susretu s prijateljima, članovima obitelji… Takvi su ljudi. Yudhistira, vješt u ophođenju s bhaktama, odmah pita Viduru, “Sjećaš li se kako si nas puno puta zaštitio?” Time nas podučava kako se ophoditi s bhaktma. U svakom bhakti možete pronaći neko njegovo žrtvovanje i pitati ga u skladu s tim, “Sjećaš li se kad si tako i tako služio Krišnu?” To će bhakti rastopiti srce, raznježiti ga, a pri tom ga i ohrabriti da učini još više za Krišnu.
ZAŠTITA BHAKTA
Nakon toga Yudhistira se raspituje o Vidurinom zdravlju, “Znam da si bio na hodočašću. Kako si se izdržavao, kako si, da tako kažem, održavao dušu i tijelo zajedno, kako si se hranio?” Iz toga možemo naučiti da i mi moramo obraćati pozornost na sve vidove života bhakte jer je bhakta najrjeđa stvar u materijalnom svijetu. Danas se u materijalističkom društvu toliko govori o zaštiti rijetkih vrsta biljaka i životinja. No, najrjeđa stvar na svijetu je bhakta. Puno više bi se trebalo truditi održati na životu bhakte i shvatiti da je iznimnost predanog služenja ono što svakoga tko mu pristupi čini najrjeđom osobom. Tu Yudhistira Mahraja izjavljuje onu poznatu, “tirtha kurvanti tirthani – Osobe poput tebe su otjelovljenje svetih mjesta.” Drugim riječima – kud god ti ideš, tu je sveto mjesto jer si ti tirtha.
Zanimljivo je sad primijetiti da je Vidura lutao naokolo na hodočašću, dok su Yudhistira i Pandave za to vrijeme bili doma u palači. Oni su, općenito govoreći, na istoj razini duhovnog napretka. Tu se ne radi toliko o tome je li netko otišao od kuće ili je ostao doma. To nije ključni čimbenik u svjesnosti Krišne. Odlučujući čimbenik je intenzitet s kojim su osjetila uključena u služenje Gospodina. Vrlo je važno to razumijeti. No, unatoč tom jednakom duhovnom napretku, Yudhistira misli, “Ti ćeš nas Vidura svojim prisustvom oživjeti, prosvijetliti.” Bez obzira što je Yudhistira krsna-devata, s punom pažnjom usredotočen na Krišnina lotosna stopala.
KLIZAV TEREN
Nakon toga će Viduru, naravno pitati kako je Krišna, kako su bhakte u Dvaraki, a to je jako osjetljiva situacija koju će on riješiti s puno takta. Čak i kad se ophodite s bhaktama morate koristiti inteligenciju, jer su pred vama Krišnini dragi bhakte. Morate se moliti Gospodinu, “Nisam sposoban ispravno se ophoditi s bhaktama ako mi Ti ne daš inteligenciju. Ako me ostaviš samom sebi, samo ću uzrokovati tako puno uznemirenja, počinit ću mnogo uvreda. Molim Te, prosim Te, dragi moj Gospodine, molim Te daj mi duhovnu inteligenciju tako da se znam ophoditi s Tvojim dragim bhaktama; što je najbolje napraviti u kojem trenu, što je najbolje reći u kojem trenu.”
Vidura je bio vješt je uvijek bio sa svom pozornošću usredotočen na Krišnina lotosna stopala. Znao je da je bolje ne govoriti o uništenju dinastije Yadua. Znao je predobro… sad nije vrijeme. To nije najbolje što za Krišnu sad mogu napraviti. Te će vijesti Pandave dobiti ionako, kad tad. Bhagavatam ga stoga opisuje kao samilosnog. Ne samo prema tome kako s ophodio prema drugima, već posebno u ophođenju s drugim bhaktama, prosudio bi što jest, a što nije prikladno reći u tom trenu. Netko bi se mogao zapitati, “Ali, kako bi se uopće moglo ne pričati o Gospodinu Krišni u Dvaraki? Kako bi to Vidura mogao preskočiti?” Vidura je to učinio iz samilosti. Shvatio je da, “Ti bhakte, Pandave, su toliko
vezani za Krišnu da ja ne mogu podnijeti da im sada prenesem te loše vijesti. Te će vijesti do njih doći ionako, pa će se onda s time baviti.” Tako od Vidure možemo naučiti kako biti senzitivni.
PA ŠTO ONDA?
Vidura nije bio sentimentalan. On je u palaču u Hastinapuru došao da bi spasio Dhritaraštru; to mu je glavni cilj. Što se Vidure tiče, Pandave su već spašeni, oni su krsna-devate, ali što je s Dhritaraštrom? To je Vidurina briga o starijem bratu. Uskoro će mu reći, “Ponovo griješiš. Prije bitke na Kurukšetri si pogriješio, a sada, nakon bitke, nakon što si izgubio stotinu sinova, nakon što si sve izgubio, ponovo radiš grešku. A evo i mene opet tu da ti na to ukažem.”
Vi biste mogli primijetiti, “Ma kakva je to greška? Dhritaraštra je pobijeđen, živi s Pandavama, oni se za njega brinu. Treba izvući najbolje što se može iz situacije u kojoj se nalaziš, pokušati se nekako udobno smjestiti.” To je moderni način razmišljanja. “Što onda ako je Dhritarastra bio dao sve od sebe da ubije Yudhištiru i njegovu obitelj, a sad se taj isti Yudhištira tako lijepo brine o njemu, zašto to ne bi prihvatio? Čemu svo to nepotrebno moraliziranje? Ako ti se pruža prilika da udobno živiš, pogotovo ako tu ima i novca – prihvati je. Kakve veze ima što se prije dogodilo? Samo prihvati to što ti se sada nudi ako ti pruža udobnost i novac.” No, Vidura to ne prihvaća. Jako će mu oštro ukazati, “Kako možeš tako živjeti? Nakon što si protratio 80 posto života, sad tratiš dragocjene preostale godine živeći poput psa u kući onih koje si htio ubiti! Oni su ubili tvojih sto sinova, a ti se tu udobno odmaraš čekajući smrt. Imaš pametnija posla! Moraš odmah otići odavde i posvetiti se duhovnom napretku.”
OCEAN BHAKTI SANGE
Što se Yudhištire tiče, njemu se nije činilo da Dhritaraštra nešto čini pogrešno kada sa svojom ženom živi u njegovoj palači. On je zapravo razmišljao, “Toliko sam mu nevolja zadao, ubio sam njegovih sto sinova, sad je na meni da se pobrinem za njega i suprugu.” Yudhištira nije naivni sentimentalist, ali potpuno zanemaruje činjenicu da su Dhritaraštra i njegovo društvo proveli Pandave kroz pakao. To mu ne pada ni na pamet. Kada sljedećeg jutra Yudhištira bude obilazio palaču i pozdravljao sve ukućane i kada otkrije da je Dhritarašta otišao zajedno sa ženom, osjećat će se grozno i pitati se što je on tu skrivio, što je pogrešno napravio, kako to da nije uspio ispravno ugostiti svog strica? “Sudeći po tome kako je naglo otišao, sigurno se nisam dobro pobrinuo za njega.” No, onda će se pojaviti Narada Muni i objasniti mu da to nema nikakve veze s njim, da nema razloga za jadikovanje. Dhritaraštra je u šumu otišao kako bi mogao dalje duhovno napredovati.
Iz tih događaja bhakte mogu naučiti kako primati druge bhakte i biti osjetljivi po pitanju njihovih potreba. Uvijek treba moliti Svevišnjeg Gospodina da nam da inteligenciju kako da plivamo u oceanu sange (društva) bhakta. Nemojte to pokušavati raditi pomoću svojih materijalnih sposobnosti, nećete uspjeti. Često se to događa u odnosima među vaišnavama u našem društvu. Ako to pokušavamo srediti pomoću svoje materijalne inteligencije… “Pročitao sam te. Znam s kim imam posla. S tobom sam u hramu već 15 godina. Čitam te k’o knjigu. Prije nego li i napraviš nešto, već znam što smjeraš, pa ću te spriječiti.” Ne. Zapravo, što si dulje s nekim bhaktom, to je veći razlog da se moliš Krišni, “Treba mi Tvoja pomoć da bih mogao uočiti neshvatljive slave ovog bhakte, da bih znao kako se ophoditi s tim bhaktom za Tvoje zadovoljstvo, moj Gospodine, da bih uočio kako mogu služiti tog bhaktu.” Moramo iskreno prositi. A kad Krišna čuje tu molitvu, osposobit će te sve više tim sposobnostima za plivanje u oceanu sange bhakta. Čak i ako je riječ o odnosu s bhaktom s kojim si zajedno već 30 godina i za koga misliš da znaš sve o njemu, Krišna će ti pokazati sve novije i novije stvari u vezi njega. Možete se nadahnuti Yudhištirom i Vidurom i težiti tome da i vi razvijete takav mentalitet, taj divan mentalitet zabavljanja, prskanja i zaranjanja u to društvo, društvo bhakta.