Krisna Caitanya das (Krsna-katha 05/2015): Molimo li se za materijalne stvari ili od Krišne tražimo samo svjesnost Krišne?
Krisna Caitanya das
(Krsna-katha 05/2015)
SB 6.9.49, Mayapur 18.06.2015.
Za što se molimo Gospodinu? Molimo li Ga za materijalne stvari ili od Njega tražimo samo svjesnost Krišne? U većini slučajeva tražimo od Njega materijalno blagostanje koje može biti povezano s predanim služenjem. Katkada će bhakta reći, „Dragi moj Gospodine, ja dijelim knjige i treba mi auto. Možeš li mi, molim Te, nabaviti Ferrari?“ Mogao bih knjige dijeliti koristeći biciklu ili manji auto, ali, ne,“ treba mi baš Ferrari“. I tome slično.
Svoje želje povezujemo s Krišnom i namjeravamo to što dobijemo koristiti za služenje Krišne. Gospodin to prihvaća, ali to nije čisto predano služenje. Zato u ovom komentaru Srila Prabhupada jasno kaže – ili smo posve svjesni Krišne ili smo škrtice! Mi smo ti koju moramo shvatiti što želimo od Krišne. Gospodin Caitanya nas lijepo poučava u zadnjoj šloki Svoje Šikšaštake, „Ako želiš, možeš me zgaziti, ako želiš, možeš me zagrliti. Sa mnom možeš učiniti što god poželiš, moj Gospodine, jer si uvijek jedini Gospodar mog srca.“ Takav bi stav trebao biti cilj svakog bhakte. U kakvu god da nas situaciju želiš staviti, slažemo se. Srila Prabhupada u pjesmi napisanoj na Jaladutti kaže, „Ja sam lutka u Tvojim rukama. Nek plešem kako Ti poželiš.“ To je raspoloženje našeg Osnivača-Acarye koje trebamo slijediti.
Mi možemo imati svoje želje ili potrebe koje trebamo ispuniti, ali treba razumijeti da je tu riječ o materijalnom onečišćenju, korovu u srcu kojeg se trebamo riješiti, nastavljajući sa svjesnošću Krišne.
RAZNOVRSTAN OBROK
Krišna za Sebe kaže da nije budalast. Ako Mu netko priđe s materijalnom željom, on će mu ponuditi i inteligenciju pomoću koje će moći shvatiti važnost svjesnosti Krišne. Siguran sam da svatko ima to iskustvo u životu. Meni se baš jučer dogodilo nešto zanimljivo, povezano s time. Jučer u školi nismo imali predavanja, već uobičajeno veliko čišćenje srijedom, nakon kojeg dolazi obrok, spoj doručka i ručka. Nakon toga prasadam imamo ponovo naveče. Ja sam se dobro najeo tom prilikom, ali sam prespavao sljedeći obrok pa sam predveče, kad sam došao u hram zbog neke službe koju sam imao za obaviti, bio jako gladan. Razmišljao sam, „Uh, Bože moj, tako sam gladan, ali sam zaboravio ponijeti lakšmi, a nisam ni pitao učitelja za dozvolu smijem li jesti izvan gurukule…“ no nastavio sam sa službom i kad sam završio, otišao sam pred Radha-Madhavu odati poštovanje prije nego li krenem natrag. U tom je trenutku pujari donio tanjur s ponudom Božanstvima pred spavanje, a kako je bio prvi dan mjeseca Purušottame, nije bilo tako puno bhakta spremnih za maha prasadam jer su mnogi dali zavjet da će jesti samo jednom dnevno. Tako sam ja dobio obilan i raznovrsan maha prasadam. Odmah sam se sjetio kako se to stalno ponavlja. Kad god se ovdje zateknem, čak i kad nisam gladan, Krišna se uvijek pobrine da dobijem prasadama jer sam očito vezan za uzimanje prasadama. I ne samo da mi da prasadam, već i inteligenciju da se sjetim, „Ovo je Krišnin prasadam!“
SPAS U ZADNJI ČAS
Krišna daje inteligenciju da razumiješ, kad pokušavaš biti posve posvećen služenju Njega, obavljaš svoju službu i ne očekuješ bog zna što, On se za sve pobrine. Baš kao što kaže u Bhagavad giti, yoga-kšemam vahamy aham – dajem im sve što im treba. Lijep primjer toga zbio se u jednoj yatri u Europi. Bhaktama je nedostajalo još 400 eura za najamninu, a bio je zadnji dan u mjesecu. Ako sutra ne plate, moraju se iseliti. Te večeri, u sankirtanu, dok je dijelio Back to Godhead, netko je od prolaznika, koji čak nije htio ni uzeti časopis, dobio kuvertu. Kad ju je bhakta po povratku u hram otvorio, u njoj je našao točno 400 eura!
Krišna se potrudi da iskreni bhakte dobiju sve što im treba. Zbog toga ne moramo brinuti što će biti s nama u životu.…
NAJBOLJE ISKUSTVO U ŽIVOTU
Životinje ne skladište hranu, a ipak svaki dan dobivaju svoj obrok, u skladu sa karmom. Ljudi danas inteligenciju koriste za sofisticiranje osnovnh potreba – jedenja, spavanja, razmnažanja i branjenja – stalno u potrazi za novim osjetilnim uživanjem i zato su uvijek u tjeskobi. Ako se opustimo, mantramo svoje krugove, obavljamo svoju službu za Krišnu – dobit ćemo sve što nam je potrebno. Zahvaljući milosti našeg učitelja Priti Vardhane prabhua, isprobali smo to u praksi.
Malu skupinu već nešto zrelijih dječaka poveo je u parikramu kako bi se uvjerili u istinitost Mahaprabhuovih riječi, „Kad te Krišna želi zaštititi, nitko ti ne može nauditi; kad Krišna nekome želi nauditi, nitko ga ne može spasiti.“ Sistem je da se ništa unaprijed ne dogovara po pitanju smještaja i prehrane. Dva puta dnevno prosimo, to što dobijemo pojedemo, ako ima viška, podijelimo kao Food for Life. Ništa se ne ostavlja za drugi dan. Meni je to bilo najbolje iskustvo u životu.
Tom smo prilikom otišli u Remunu u posjet Khira Cora Gopinathu. Pješačili smo iz Jagannatha Purija prema Mayapuru. Jeli smo što bismo isprosili – ponekad bismo dobili rižu, ponekad lakšmi, ponekad sabđi. Tako da smo jeli ponekad rižu s krumpirom, ponekad s mangoom, sa soli, sa šakom (divlje povrće) koji raste uz put, svaki dan nešto drugo. Taj dan smo došli u Remunu i učitelj nam je rekao da ćemo prositi na tržnici. Tamo nitko ne daje ni rižu ni povrće, svi daju lakšmi (novac). Za sav lakšmi koji prikupimo, kupit ćemo khir (slatku rižu) od Khira Cora Gopinatha. Svi smo bili jako uzbuđeni, sedemero nas, mladića, veselili smo se slatkoj riži. Zajedno smo prikupili točno 300 rupija. Otišli smo na daršan s Gopinathom i nakon toga se odlučili da ćemo kupiti 7 velikih porcija riže, za što nam je trebalo 280 rupija. Učitelj me je onda poslao da kupim kilo rižinih pahuljica kako bismo to pomiješali sa khirom i dobili cjelovit obrok. Ispalo je da je ta kila koštalo točno preostalih 20 rupija! Što znači da smo prikupili točno onoliko rupija koliko je koštao prasadam koji smo željeli 
častiti taj dan! Krišna se predivno pobrinuo za nas!
9 GOZBI U 3 DANA
Onda smo završili u Badraku. To je grad, nije selo, ljudi nemaju istu kulturu, običaje, kako ćemo se tamo snaći? Mi smo bili zabrinuti što ćemo jesti, ali učitelj je bio skroz smiren. Bilo je ujutro, 6 sati, samo što smo ušli u grad, kad li smo naišli na dvojicu joggera koji su nam se obratili, „A, idete u ISKCON?“ „ISKCON? Ovdje ima neki ISKCON-ov hram?“ „Da, tik uz našu kuću. Velika Božanstva Jagannatha i ISKCONov hram.“ Odlično. Krenuli smo tamo i otkrili jako lijepi hram – Gaura Gopal mandir, za koji su nam rekli da je zadnji hram u kojem je božanstva ustoličio Srila Prabhupada. Uz njega je ogromna kuća bhakte koji je dobar prijatelj Mayapur gurukule, s Božanstvom Jagannatha velikim poput onog u Jagannath Puriju! Čim su nas vidjeli na vratima, iako nas nisu poznavali, vidjevši 7 brahmacarija iz ISKCON-a, počeli su pripremati doručak. Mi smo se pozdravili s domaćinima, koji su nas jako lijepo primili i odmah nas pozvali na prasadam. Tri puta na dan imali smo pravu gozbu, a kako nam tri dana nisu dozvolili da odemo, imali smo sveukupno 9 gozbi u ta 3 dana! Trećeg dana ujutro prišli smo mataji i rekli joj, „Mataji, mi smo da sada jeli samo rižu, ponekad sa soli ili šećerom, krumpirima… Naš želudac ne može ovo izdržati. Molim vas, pripremite nam samo najobičniji kitri.“ Nakon jutarnjeg programa, predavanja iz Bhagavatama, bhakta nas poziva, „Prasadam, dođite!“ Kad smo došli, imali smo što vidjeti: šest vrsta riže – riža s tamarindom, riža s kokosom… Jako su se dobro za nas brinuli, ali neki želuci to nisu mogli izdržati. Neki su se razboljeli.
POST…
Kad smo konačno krenuli dalje, učitelj je rekao, „O.K. Danas nema jela. Nek nam se želudac malo odmori. Odmorit ćemo se i piti samo vodu.“ Svi smo jednoglasno bili za to… sve do 9 sati ujutro kad smo svi ogladnjeli, ali se nismo usudili spomenuti to učitelju kad smo već obećali da ćemo tog dana postiti. Tiho smo sjedili, zagrijalo je pa smo se odlučili negdje odmoriti. Završili smo u posve novom trgovačkom centru koji još nije bio otvoren. Sve čisto i uredno. Uključili smo ventilatore, prostrli čadare, legli i zaspali. U 11 sati, netko nas budi. „Hej, što tu radite?“ „O, oprostite, mi smo brahmacari iz Mayapura, na padayatri smo, idemo pješke na sveta mjesta, izdržavamo se madhukarijem (prošnja)…“ „Jeste li već nešto jeli?“ „Ne.“ „Dobro, želim vas nahraniti.“ „O! Čekajte malo, danas postimo, moramo pitati učitelja…“ Nakon što je učitelj odobrio, pitali smo čovjeka čime nas želi nahraniti. „Donijet ću vam rižine pahuljice, jogurt, banane i šećer pa si vi to možete pomiješati i pojesti.“ Ta kombinacija je najbolje što možete uzeti kad imate proljev. To je bila najbolja hrana za naš želudac! Želuci nam nisu bili baš najbolje, Krišna je organizirao obrok jer smo bili gladni, a poslao nam je baš sastojke koji su za nas bili izvrsni!
Od tada smo posve uvjereni: ako želiš biti posve svjestan Krišne, KRIŠNA ĆE SE POBRINUTI ZA TEBE. U to nema nikakve sumnje! Ako ti nešto treba, ne ako nešto želiš, nego ako trebaš, Krišna će ti to osigurati. Krišna je otac svemira, otac svih živih bića i brine se. Kao što Visvanatha Cakravarti Thakura kaže, ako dijete od majke zatraži otrov, ona mu ga neće dati. Mi od Krišne tražimo otrov, materijalne stvari, želimo brzo umrijeti. A Krišna kaže, „Ne. Ne možeš to uzeti.“ Kad nam se to dogodi, ako nemamo dobro društvo, um krene zaključivati, „Nema Boga. Bog ne postoji. Jer da postoji, ja ne bih patio.“ U životu imamo uspone i padove, a tijekom padova skloni smo razmišljati da nas je Krišna ostavio. A zapravo, u kakvoj god da se situaciji zateknemo, trebali bismo promatrati kako u njoj možemo biti svjesni Krišne, postati jači i približiti se Krišni. Ako su Pandave mogli proći kroz onolike probleme i ostati svjesni Krišne, onda to možemo i mi, jer su naši problemi u usporedni s njihovima, beznačajni. Povratak kući, Bogu može biti vrlo jednostavan ili vrlo složen. Ovisi o nama. Ako želimo jednostavan put, samo se predajmo duhovnom učitelju i Krišni, ispunjavamo njihove upute i brzo ćemo se vratiti natrag Bogu. Ako pak imamo svoje planove i programe, bit će teško.