U ovom svijetu postoji toliko fascinantnih stvari, osoba, događaja itd. Naravno, svatko gleda kroz „naočale“ svoje uvjetovanosti pa je jedna, za nekoga nevjerovatna, stvar u očima nekog drugog sasvim bez veze i obrnuto. Najnevjerovatniji su, što se mene tiče, Krišnini čisti bhakte i njihovo djelovanje u ovome svijetu. Pogotovo se iznova i iznova čudim njihovim reakcijama kada se suoče sa teškim situacijama. Jedna vrsta događaja koja bi se mogla ubrajati u kategoriju teških situacija su prokletstva. Prolazeći kroz Šrimad Bhagavatam možemo vidjeti da prokletstva ni nisu tako rijedak slučaj, a njihove žrtve su … i bhakte.
Spomenut ču tri takva događaja. Prvi je onaj koji ima za posljedicu izgovaranje cijelog Šrimad Bhagavatama. Maharaja Praksit, car svijeta, je jednog dana išao u lov. Umorio se, gladnio i ožednio pa je ušao u asram Samike Rsija koji je sjedio zatvorenih očiju i šutio. Maharaja Pariksit nije bio primljen kao što dolikuje gostu pa se razljutio i na odlasku iz asrama lukom stavio mrtvu zmiju oko mudračevog vrata. Samikin sin, Sringi, je saznao za događaj i, smatrajući Pariksitov čin jako uvredljivim, prokleo je cara da će za sedam dana umrijeti.
DAKŠINA KLETVA
Drugi primjer je Daksino prokletstvo Narade Munija. Daksa je htio ispuniti svemir živim bićima i tako je začeo 10.000 sinova, zvanih Haryasve, da mu pomognu u tome. No, sinovi su se morali najprije kvalificirati i zato ih je Daksa poslao obavljati strogosti. A tu ih je uhvatio Narada Muni i njihovu pažnju skrenuo ka samospoznaji. Tako su postali sannyasiji i nisu sudjelovali u ispunjenju Daksine želje. Naravno, otac im je pobijesnio, ali ga je gospodin Brahma smirio i naredio neka začne novu djecu. Tako se rodio sljedeći set sinova, kojih je bilo 1.000 a zvali su se Savalasve. I oni su se podvrgli strogostima i opet je došao Narada, tako da su i oni bili veliko razočarenje za svog oca. Poslije tog drugog incidenta Daksa se jako razljutio na Naradu i prokleo ga da nikad neće imati stalnog prebivališta.
PARVATINA KLETVA
A treća priča govori o Maharaji Citraketuu, velikome bhakti Gospodina Sankarsane, koji je putujući svemirom došao do planine Sumeru i tamo ugledao gospodina Sivu u društvu mudraca i sa Parvati u krilu. Citraketu se nasmijao i izrazio svoje čuđenje zbog Šivinog ponašanja. Šiva je njegove riječi shvatio manje-više kao šalu između dvoje bhakta, njega i Citraketua, pa nije ništa komentirao. Mudraci su slijedili Šivin primjer, ali Parvati nije. Izgrdila je Citraketua zbog neprimjerenog ponašanja i kaznila ga proklinjući ga da se rodi u obitelji demona.
Iz priča samih su vidljivi razlozi za prokletstva: Pariksit je uvrijedio mudraca, Daksa je propovijedao na način koji je Daksi poremetio planove, a Citraketu je, prema majci Parvati, uvrijedio Šivu. Ali ponekad su razlozi i dublji. U Citraketuovom primjeru je sam Gospodin želio da se njegov bhakta što prije vrati u duhovni svijet pa je zbog toga uredio spomenuti događaj. I sa Maharajom Pariksitom je bilo slično. Krišna je želio da se kralj odvoji od materijalnog svijeta i što prije vrati Njemu, a uz to je imao još jedan plan, a taj je bio da blagoslovi svih nas Šrimad Bhagavatamom. Dakle, Gospodinova ruka stoji iza svega, a pogotovo je to tako kada se radi o životima vaisnava.
Sama činjenica da su bhakte bili prokleti i nije tako začuđujuća, ali njihova reakcija na to je. Ako to ne možemo shvatiti od prve, onda si moramo samo zamisliti da smo mi na njihovom mjestu. Na primjer Pariksitovom. Kada je saznao da je proklet i da mu je ostalo još samo sedam dana života prihvatio je to kao … „dobru vijest“. Kada je Daksa prokleo Naradu, taj je samo rekao: „Da, to što kažeš je u redu. Prihvaćam to prokletstvo.“ Slično je sa sklopljenim rukama prihvatio prokletstvo i Citraketu te dodao da mu prokletstvo baš i ne smeta jer sreću i nesreću dodjeljuju polubogovi u skladu sa proteklim djelatnostima osobe.
PRIHVATITI PROKLETSTVO S OSMIJEHOM
Kako su samo mogli prihvatiti prokletstva na takav način? Prvi i glavni razlog se nalazi u činjenici da su bili potpuno predani Krišni, koji kaže u Bhagavad-giti, da se takve osobe nemaju čega bojati. I Gospodin Šiva spominje da su za takve neustrašive bhakte rajske planete, oslobođenje i pakao jednaki jer ih zanima samo predano služenje Krišne. A predanosti Krišni automatski slijede sve druge uzvišene osobine poput tolerancije, poniznosti, samilosti, ljubaznosti prema svim živim bićima, itd.
Osobe koje su u spomenutim primjerima izrekle prokletstva su bile barem do neke mjere pod utjecajem materijalne energije i zbog toga su, iz svog kuta gledanja, smatrale da će biti najveća patnja za drugu osobu materijalno nezgodna situacija. Tako su Parvati i Srngi usredotočili svoj „napad“ na sam izvorni instrument osjetilnog uživanja, naime materijalno tijelo, a Daksa, koji je bio grihamedi sa željom uvijek ostati sa svojom obitelji, smatrao je da će biti za Naradu velika nesreća ako ne bude mogao imati stalno prebivalište. No, kao što to obično biva, osobe pod utjecajem maye pogriješile su u svojoj procjeni. Tako je u stvari ispalo da prokletstvo za bhaktu uopće nije prokletstvo, nego način za napredovanje i dostizanje Krišne. Na taj način se prokletstvo pretvorilo u blagoslov.
Zbog takve svjesnosti bhakte nikada nisu učinili nešto da bi neutralizirali ili poništili prokletstvo. Nisu ni sami ništa napravili po tom pitanju, a još manje molili Krišnu da ih oslobodi od predskazanih situacija. Uz to valja reći da su sami imali moć za nešto takvo, a da Krišnine moći ni ne spominjemo. Krišna je, na primjer, Maharaju Pariksita jednom već zaštitio – od Asvatthamine brahmastre dok je još bio u maternici. Kakav bi onda problem bio da ga spasi još jednom?
Bhakta, dakle, ne želi poništiti prokletstvo, a da ne govorimo o uzvraćanju na isti način. Opet, svi oni su bili dovoljno moćni da bi mogli prokleti onoga tko je prokleo njih. Čak i Parvati bi mogla biti prokleta što je objašnjeno u Šrimad Bhagavatamu (ŠB 6.17.37), ali Citraketu to nije učinio, nego je ponizno prihvatio kaznu. A onda na kraju tog stiha stoji izjava: „Ovakvo se ponašanje jako cijeni kao standardno za vaisnavu.»
I BHAKTE PROKLINJU, ZAR NE?
Na žalost, naše ponašanje nije uvijek na toj razini. Par puta sam prisustvovao situacijama kada su bhakte ušli u neki sukob i izmijenili ne baš najljubaznije riječi. I onda je barem jedan od njih počeo hvatati svoj brahmanski konac i na taj način prijetio drugoj osobi da će ju prokleti ako ne prestane s optužbama. Takvo ponašanje nije odraz zdravog razuma, a u svakom slučaju nije ponašanje primjereno vaisnavi.
Sada bi neko mogao reći da postoje situacije kada je uzvišeni bhakta nekoga prokleo. Vjerojatno je prvi primjer koji pada na pamet Naradino proklinjanje sinova Kuvere, Nalakuvaru i Manigrivu. Ali prije nego što stavimo znak jednakosti između Naradinog proklinjanja i spomenutih svađa, pametno je malo razmisliti. Kada je Narada proklinjao on sam nije bio povrijeđen, nije smatrao da mu je ugroženo osjetilno uživanje, narušen ugled i slično. Dakle, srce mu je bilo sasvim čisto. Tako nije mislio na sebe, nego je mislio isključivo na dobrobit druge osobe i onda odabrao najbolji način za pomoć. A nije zanemariva i činjenica da su sa tim prokletstvom Manigriva i Nalakuvara ušli u Krišna-lilu. Tako da … ako je neko potpuno čist, ima na umu samo krajnji interes druge osobe i prokletstvom ju „katapultira“ u Krišna-lilu … onda dobro. A ako ne, onda treba prihvatiti činjenicu da proklinjanje nije primjereno bhakti.
PROPOVIJEDANJE, A NE PROKLINJANJE
U stvari preporučeni način za dovođenje ljudi Krišni nije proklinjanje, nego propovijedanje. Takvo djelovanje je prvom redu pokazatelj razumijevanja pravog jastva. Bhakta pokušava spasiti osobe u neznanju prosvjetljujući ih transcendentalnim znanjem, omogućavajući im da shvate i prihvate proces predanog služenja te da se na kraju vrate natrag Krišni. No, propovijedanje nije uvijek lako. Vidjeli smo to na primjeru Narada Munijevog spašavanja Daksinih sinova, a isto to spominje i Šrila Prabhupada (ŠB 6.5.44p): «Pridržavajući se uputa Sri Caitanye Mahaprabhupa, osoba koja diljem svijeta i svemira propovijeda Gospodinove slave mora biti poniznija od travke i tolerantnija od drveta jer propovjednik ne može udobno živjeti. Zapravo se mora suočiti s brojnim preprekama. Ne samo da ga katkada proklinju, već se dogodi i da mu fizički naude. Tako je primjerice Nityananda Prabhu doživio da su Ga dva brata nitkova Jagai i Madhai povrijedila i rasrkvarila Mu glavu kada im je propovijedao svjesnost Krišne, no unatoč tome On ih je spasio te su postali savršeni vaisnave. To je dužnost propovjednika.»
Što reći za kraj? Krišnini bhakte su najnevjerovatnije osobe u ovome svijetu, a pogotovo je fascinirajuće njihovo suočavanje sa nevoljama među koje se ubrajaju i kletve. Uzvišene bhakte kletve ne uznemiruju, nego ih prihvaćaju i smatraju Krišninom milošću. Ne smetaju im jer su potpuno predani Gospodinu i zbog toga se svako prokletstvo pretvara u blagoslov. Takav bhakta ne želi poništiti prokletstvo, a kamoli osvetiti se tako da prokune drugu osobu. Bhakta u stvari ima uvijek na umu vrhovnu dobrobit drugih i zbog toga propovijeda. Iako izgleda da je lakše tražiti greške u drugima te kritizirati ih i proklinjati, Šrila Prabhupada kaže da je dužnost bhakte da podnosi poteškoće i nastavi sa propovijedanjem. Suština vrhovne religije je zadovoljiti Krišnu, a ne raditi to što godi umu i osjetilima. Naravno, svako od nas ima svoja ograničenja, a i svoje mjesto u ovome propovijedalačkom pokretu, ISKCON-u, ali ostaje činjenica da je propovijedanje naša dužnost i da dužnost treba obaviti. Djelujući na taj način i mi sami možemo postati potpuno predani bhakte s uzvišenim osobinama o kojima čitamo u Bhagavatamu.
(KK br 2 iz 2008.)