Gargamuni dasa – (Krsna-katha 05/08): Dakle, u vlastitom duhovnom životu trebamo s vremena na vrijeme stati i analizirati kako nam ide.
Gargamuni dasa
Krsna-katha 05/08
Kada se govori o svjesnosti Krišne, često se naglašava da se radi o procesu. To znači da se taj sastoji od koraka ili faza. Svaki takav korak ima svoje osobine i ako ih poznajemo možemo znati gdje se nalazimo i koliko nam još nedostaje do konačnog cilja. Dakle, u vlastitom duhovnom životu trebamo s vremena na vrijeme stati i analizirati kako nam ide. Jezikom sportaša mogli bismo reći da trebamo provjeriti kakvo nam je prolazno vrijeme i ustanoviti trebamo poduzeti nešto dodatno ili ne. A rječnikom ayurvedskog doktora mogli bismo reći da trebamo li provjeriti puls i vidjeti jesu li lijekovi i stil života koji vodimo djelotvorni ili ih trebamo prilagoditi.
HOĆEMO LI MOĆI MISLITI NA KRIŠNU?
Da bismo se vratili kući, natrag Bogu, trebamo u trenutku smrti misliti na Krišnu. U stvari stanje uma u trenutku smrti vodi svako živo biće do sljedećeg odredišta, bilo to materijalno ili duhovno. O tom generalnom pravilu govori Krišna u Bhagavad-giti (8.6): » Koje ga god da se stanja netko sjeća prilikom napuštanja tijela, o Kuntin sine, to će stanje sigirno dostići.“ Do toga da mislimo na Krišnu u trenutku smrti nije moguće doći tek tako. U stvari, stanje uma u trenutku smrti je odraz razmišljanja kroz cijeli život. Prosječan čovjek nije sposoban kontrolirati um u trenutku smrti. Tako se tada u umu pojavljuju utisci kojih je za vrijeme života bilo najviše i koji su bili najintenzivniji. Ako dakle, želimo da kod nas prevladavaju utisci svjesni Krišne kako bismo i u trenutku smrti bili svjesni Krišne, moramo se stvarno dobro potruditi. Naravno, kada je riječ o vaišnavinoj svjesnosti u trenutku smrti, onda tu igra veliku ulogu i milost gurua i Krišne, no ipak vlasti trud za vrijeme života nije na odmet. Naprotiv! Taj je trud sredstvo za prizivanje milosti, jer sa njim pokazujemo da stvarno želimo biti svjesni Krišne. Što se tiče osoba koje nisu svjesne Krišne u trenutku smrti … Njihovo stanje uma može ih odnijeti u bilo koju od 8 400 000 oblika života u materijalnom svijetu.
BOLNIČKO ISKUSTVO
Evo i jednog primjera koji ukazuje kako razmišljanje i rad kroz život utječu na čovjekovu svjesnost. Nedavno sam preživio dobar tjedan dana u bolnici. U sobi nas je bilo šest i jako dobro smo se razumjeli. Najviše sam pričao sa skoro sedamdeset godišnjim gospodinom koji je ležao u postelji do mene. Između ostalog mi je pričao kako je cijeli život radio na različitim gradilištima. Najviše je sudjelovao kod montaže velikih plinovoda. Trideset godina je tako preživio u inostranstvu: na Aljasci, u Rusiji, u Iraku, Njemačkoj itd. Godinama se nije vraćao u rodnu zemlju, a u inostranstvu je isključivo radio. Obično bi radio dvanaest sati dnevno bez slobodnog dana. I tako iz dana u dan. A njegov rad je bio jako zahtjevan, odgovoran i opasan. Rekao mi je, da nikad nije znao hoće li se uopće vratiti i opet vidjeti svoju obitelj. Mnogi njegovi prijatelji i suradnici se nikada nisu vratili, ali on je nekako ostao živ. Dakle, godinama je intenzivno radio i pri tome bio jako skoncentriran na svoj posao. U stvari radio i razmišljao je tako intenzivno da je njegova svjesnost sasvim prožeta sa tim mislima. Kako se to vidi?
Još i danas, iako je već dvanaest godina u penziji, praktički svaku noć sanja da je na nekom gradilištu, da završava odgovoran rad, da oko njega umiru suradnici itd. Najbrojniji i najjači utisci izlaze na vidjelo već sada, a u trenutku smrti će biti isto. To je dakle primjer kako razmišljanje za vrijeme života utječe na svjesnost osobe. Naravno, naš cilj nije samo da dobijemo intenzivne utiske, nego je važno kakvi su ti utisci. Ako nisu svjesni Krišne, onda bi možda bilo bolje da ih ni nema jer mogu osobu odnijeti u bijedna stanja života.
AJAMILA NIJE MIT
I o tome sam čuo nešto od prije spomenutog gospodina. Ispričao mi je da deset dana poslije operacije nije spavao. Sve to iz različitih razloga. Tu je bila nepodnošljiva bol, pa onda jaki lijekovi … Ali bio je još jedan, meni jako zanimljiv razlog kojeg su drugi smatrali izmišljotinom, za nesanicu. Naime rekao mi je da se ne usudi sklopiti oka, jer kad to napravi, vidi čudna bića koja ga počinju napadati. Ta bića izgledaju grozno i, po njemu, kao da su iz nekog drugog doba ili iz pakla … Njegov me opis odmah podsjetio na šesto pjevanje Šrimad Bhagavatama i priču o Ajamilu. Ajamila je bio spašen pjevanjem svetog imena, a i kod spomenutog gospodina su vizije nestale čim se u bolničkoj sobi pojavio pokušaj pjevanja svetog imena bez obzira koliko (ne)kvalitetan bio …
Da se sada vratim na svoje prolazno vrijeme. Ako uzmem u obzir samo vremensku komponentu i pogledam koliko dugo se već bavim svjesnošću Krišne i kakva je u stvari moja svjesnost … Ako onda pomislim koliko mi je još ostalo godina u ovom tijelu (naravno, ako Bog da da to doživim) i ako pretpostavim da idem dalje dosadašnjim tempom onda se bojim da prolazno vrijeme baš ne ukazuje na to da ću biti u trenutku smrti svjestan Krišne. Naravno, to što je dobro je da barem idem u pravom smjeru, no Krišne svjesnih utiska nema ni slučajno toliko i nisu tako intenzivni koliko bi ja htio. Možda se trebam podsjetiti života prije spomenutog gospodina: 30 godina intenzivnog rada i razmišljanja i to dvanaest sati svaki dan bez iznimke … Puls dakle ukazuje na odstupanje od željenog stanja, a rješenje ima dva vida. Prvi je pokušati poboljšati predano služenje u kvantitativnom, a drugi u kvalitativnom smislu. Što se kvalitete predanog služenja tiče, u ovom kontekstu možemo izdvojiti i naglasiti povećanje predaje i ovisnosti o milosti gurua i Krišne. Na takav način postoji šansa da postanem svjestan Krišne i mislim na Njega i u trenutku smrti.