Nj. Svetost Niranjana svami (Krsna-katha 2/2006): Iskrenost znači da učenik od učitelja ne želi ništa drugo do li svjesnost Krišne.
Nj. Svetost Niranjana svami, Minsk, 30. lipnja 1998., SB 3.32.42 (Krsna-katha 2/2006): Iskrenost u odnosu između učenika i učitelja znači da učenik od učitelja ne želi ništa drugo do li svjesnost Krišne.
Srila Prabhupada piše, “Upute treba dati vjernom bhakti, koji ukazuje poštovanje duhovnom učitelju, nije zavidan, već je prijateljski naklonjen prema svim vrstama živih bića i žudi za služenjem s vjerom i iskrenošću.” Srila Prabhupada dodaje da je bhakta onaj tko ne oklijeva prihvatiti odgojni postupak. Bhakte su, osim toga, prijatelji svih vrsta živih bića i susura bhira taya, vjerni sluge duhovnog učitelja.
Srila Prabhupada nam poručuje da trebamo duhovnog učitelja osobno služiti i osigurati mu razne vrste udobnosti. Bhakta koji to čini vjerodostojan je kandidat za primanje uputa. Ne bismo smjeli pomisliti da su Prabhupadu, zato jer spominje razne vrste udobnosti, zanimale udobnosti u životu. Duhovnog učitelja ne zanimaju materijalne pogodnosti, on posve ovisi o Krišni. No, ako učenik od gurua želi primiti transcendentalno znanje, mora pokazati pokoran stav služenja. Kao što će Srila Prabhupada kasnije objasniti u komentaru, duhovni učitelj ne smije prihvatiti nekvalificiranog učenika. Duhovni učitelj ne smije biti profesionalac koji prihvaća učenike zbog materijalnog dobitka. Istinske propovjednike zanima vraćanje duša Krišni, a ne zarađivanje novca.
Da bi usadio znanje u učenikovo srce, guru mora biti kvalificiran, a učenik treba postatiti kvalificirani prijemnik. Ako učenik nije spreman slušati znanje koje guru nudi, neće ga moći čuti unatoč pokušajima duhovnog učitelja da mu ga prenese. Za učenika je važno da je kvalificiran. Učenik se za dobrog prijemnika kvalificira pokornim služenjem.
Kada su mudraci u Naimisaranyi veličali Sutu Gosvamija i izrazili svoju želju da od njega čuju Srimad Bhagavatam, rekli su, “Zbog tvoje pokornosti, duhovni te je učitelj obdario svim blagoslovima koji se daju plemenitom učeniku. Stoga nam možeš objasniti svu transcedentalnu istinu koju si naučio od njega.”
Duhovni će učitelj provjeriti učenikovu pokornost. Ako se učenik doimlje pokornim, ali pri služenju zadržava neki skriveni motiv, to će izaći na vidjelo tijekom provjere. Bit će očigledno da takav učenik pokazuje pokornost samo kad to njemu odgovara. Duhovni će učitelj shvatiti da ta izvanjska predstava od pokornosti ukazuje kako se učenik nada da će ga zbog nje duhovni učitelj podržati u određenoj prilici. Ukoliko se duhovnom učitelju netko potuži na njega, prijetvorno pokoran učenik će se nadati da je duhovni učitelj “progutao” tu njegovu predstavu te da će se staviti na njegovu stranu. Duhovni učitelj provjerava iskrenost. Iskrenost u odnosu između učenika i učitelja znači da učenik od učitelja ne želi ništa drugo do li svjesnost Krišne. Učenika ne zanima da si kupi duhovnog učitelja, a učitelja ne zanima novčani dobitak.
Obzirom da je duhovni učitelj privržen služenju Gospodina – a svoju službu opisuje kao slavljenje Krišne – želi vidjeti kvalifikacije osoba koje namjerava inicirati. Bhagavatam koristi riječ diyatam kako bi objasnio da duhovni učitelj svom učeniku mora ponuditi znanje o svjesnosti Krišne. Ne smije imati nikakav drugi interes. U odnosu na glavnu službu koja se sastoji u davanju uputa učenicima, prihvaćanje službe od učenika je na drugom mjestu po važnosti. Duhovni učitelj prihvaća služenje svojih učenika samo da bi na taj način oni mogli postati kvalificirani prijemnici za znanje koje im želi prenijeti. I Sam Krišna djeuje na taj način. On ne traga za izvanjskom predajom, već za dubokom vjerom i ljubavlju. Krišna kaže, “Kako Mi se predaju, tako ih nagrađujem.” Ta nagrada je znanje kako Mu prići bliže, koje Krišna daje bhakti u srce. “Iz samilosti prema njima, Ja prebivam u njihovom srcu i blistavom svjetiljkom znanja uništavam tamu što potječe iz neznanja.”
Krišna nam želi dati dar neokaljanog predanog služenja. Slično tome, duhovni učitelj traži kvalificiranog kandidata za primanje transcendentalnog znanja. Takvu osobu pronalazi u redovima onih koji su spremni nesebično i brižno, pokorno služiti u skladu s naredbama gurua. Učenik ne bi smio misliti da učitelja može služiti samo kao specijalist. “Služit ću duhovnog učitelja samo ako to mogu učiniti onako kao što ja želim.” Duhovni učitelj želi vidjeti da je učenik spreman učiniti bilo koju službu.
OSOBNI SLUGA
Nije lako postati guruov osobni sluga, jer osobni sluga mora biti spreman učiniti sve što je potrebno u skladu s guruovim potrebama. Osobni sluga mora također predvidjeti guruove potrebe i zadovoljiti ih. Ako učenik misli da može služiti samo na jedan način, ne može postati guruov osobni sluga. Zamislite da ste s duhovnim učiteljem kao njegov osobni sluga i tajnik. Tajnik prima sve guruove poruke i pomaže mu u odgovaranju na pisma. Možda mu tipka pisma. I onda se dogodi da duhovni učitelj mora otići, a ne može pronaći kaput. Hoće li učenik pomisliti, “Ja sam mu tajnik, nek si sam nađe kaput. Budem li obavljao samo svoju službu tajnika, duhovni će učitelj biti zadovoljan. Netko drugi će mu već pomoći pronaći kaput.” Kakav bi to osobni sluga bio? Ako odista nekoga služimo, Srila Prabhupada kaže, “moramo biti spremni obaviti sve vrste službe” – što god je potrebno.
Svoju pokornost pokazujemo tako što smo spremni obaviti bilo koju vrstu službe. Služenje drugih zahtijeva žrtvovanje. Srila Prabhupadini osobni sluge mogo to posvjedočiti. Ove sam godine u Vrindavanu proveo neko vrijeme sa svojim bratom po Bogu, Srutakirti prabhuom koji je oko dvije godine bio Srila Prabhupadin osobni sluga. Svaki je dan u Vrindavanu čitao iz svog dnevnika i govorio o svom životu sa Srila Prabhupadom. Bio sam na svakom predavanju. Onda smo se jednog dana Srutakirti prabhu i ja prošetali Vrindavan praikrama margom. Za vrijeme cijele šetnje pričao mi je priče o Srila Prabhupadi. Bilo je tako divno slušati ga kako govori, da sam ga stalno molio da kaže još nešto. Već sam ranije čuo neke od njegovih priča jer smo zajedno služili u Bostonu 1975. ali te su priče uvijek nove. Najviše mi se sviđalo slušati koliko je raznih stvari Srutakirti radio služeći Srila Prabhupadu. Pomislio sam, “On je doista bio osobni sluga. On je znao što znači biti Prabhupadin osobni sluga.”
Rekao mi je, primjerice, da bi, u razdoblju kada je Srila Prabhupada bio jako bolestan u Vrindavanu, običavao spavati ispod njegovog kreveta. Prabhupada nije bio baš sklon prihvaćanju pomoći od svojih učenika, no Srutakirti mu je htio biti pri ruci ukoliko bi mu nešto zatrebalo usred noći. Ispričao mi je kako se jedne noći Prabhupada ustao, no bio je tako slab da se odmah stropoštao na pod. Srutakirti nije ustao dovoljno brzo da bi ga uhvatio. Odmah je iskočio ispod kreveta da bi pomogao Prabhupadu, pitajući ga, “Prabhupada! Zašto me nisi pozvao? Zašto mi nisi rekao da ti treba pomoć?” Prabhupada nije posvetio pozornost tom događaju, no ja sam iz ove priče vidio kako je Srutakirti bio obuzet sjećanjem na Prabhupadu s puno ljubavi.
Za vrijeme šetnje nastavio je pričati o različitim događajima, dajući mi do znanja kako je to bilo biti Prabhupadin osobni sluga. Shvatio sam koliko su se Srutakirti i drugi žrtvovali da bi Srila Prabhupadi pružili udobnosti. To je posebno vrijedilo za vrijeme u kojem se Prabhupada razbolio. Iako je i u tom razdoblju nastavio hrabro propovijedati, povećale su se njegove tjelesne potrebe. No unatoč tome, kad god bi na licima svojih učenika ugledao zabrinuti izraz zbog njegova stanja, Prabhupada bi iskoristio priliku da im propovijeda. “Zašto izgledate tako zabrinuti? Ovo je tijelo samo vreća kostiju i kože. Neće vječno potrajati. Privremeno je. Pravi život je duša. Pravi život je propovijedanje svjesnosti Krišne. Samo izađite van i propovijedajte”.
Ponekad bi propovijedao kao lav, iako mu je tijelo bilo krhko. U takvim su trenucima učenici razmišljali samo o tome kako da mu olakšaju stanje i osiguraju mu više udobnosti. Prabhupada je pak zauzvrat razmišljao samo o tome kako da im da znanje.
INICIJACIJA JE POČETAK, A NE KRAJ
“Duhovni učitelj ne smije prihvatiti nekvalificiranog učenika. U osobi koju namjerava inicirati mora uočiti vjerodostojne osobine. Osobu koja ih nema ne treba inicirati. Duhovni učitelj učenika treba tako uvježbati da mu u budućnosti samo Svevišnja Božanska Osoba bude najdraži cilj u životu.”
To je važna pouka, povezana s inicijacijom. Često kandidati za inicijaciju smatraju da je njihova najvažnija služba ono što su do trenutka incijacije učinili. Razmišljaju, “Na temelju moje dosadašnje predaje, postao sam kvalificiran za inicijaciju.” Moramo se čuvati da ne pomislimo kako je inicijacija cilj. Inicijacija sama po sebi nije kraj. Nije da samom inicijacijom ispunjavamo sve uvjete za čisto predano služenje. Inicijacija je početak duhovnog života, ne kraj. Samo će je budala smatrati ciljem.
Duhovni učitelj razumije da je inicijacija korak ka trenutku u kojem će Krišna postati učenikov najdraži životni cilj. Zato duhovni učitelj pri razmatranju mogućnosti inicijacije ne ispituje samo učenikovu prošlost, već i njegove potencijale za budućnost. Je li učenik dovoljno obučen da počne prihvaćati Krišnu kao krajnji cilj života? Nosi li taj cilj već u srcu? Izgleda li u trenutku inicijacije njegova budućnost jednako svjetla kao i prošlost? Smatra li on možda da je cilj dobivanje incijacije, a ne dostizanje Krišne? Ako duhovni učitelj uoči da bhakta ima mogućnost napredovanja i da to želi, složit će se da ga prihvati na daljnju obuku.
Međutim, da bi se taj napredak i dogodio, pokornost koja je obilježila bhaktin život što ga je doveo do inicijacije mora se nastaviti i nakon inicijacije – i ne samo nastaviti, već se treba i povećati. Bhakta bi nakon inicijacije trebao postati još poletniji. Inače postaje očito da je učenik inicijaciju prihvatio s nekim skrivenim motivom.
Učenik koji radi na inicijaciji primjenjujući pokorno raspitivanje i služenje, a onda nakon inicijacije postane neovisan, živi u najvećoj iluziji. To se događa kad učenik ne shvaća što znači inicijacija. To će ga krivo razumijevanje navesti da pomisli, “Sada kad sam iniciran mogu postati neovisan. Više mi ne treba autoritet. Mogu se iseliti iz hrama i živjeti neovisno, jer sam dobio što sam želio, inicijaciju.” To je iluzija. Inicijacija nije cilj.
Naravno, ovisan se učenik može iseliti iz hrama da bi započeo obiteljski život. Obiteljski život daje dozvolu za neovisniji način života. Neki učenici mogu živjeti izvan hrama i u trenutku u kojem prilaze da bi dobili inicijaciju. Ono što duhovni učitelj ispituje je pokornost koja dolazi iz dubine srca u bilo kojim uvjetima života, jer bez pokornosti nema prijenosa transcendentalnog znanja. Tad viddhi pranipatena, pariprasnena sevaya: učenik se mora pokorno raspitivati i služiti. To je sustav koji je uspostavio Sam Krišna za one koji žele davati i primati transcendentalno znanje.
Srila Prabhupada objašnjava da kad duhovni učitelj uoči da je učenik pokoran, želi na njega izliti svoje blagoslove u vidu transcendentalnog znanja. Tako obučava učenika. Srila Prabhupada dodaje, “Kandidat je morao razviti odvojenost od stvari koje se protive svjesnosti Krišne.” Kao što kraljica Kunti kaže u svojim molitvama, “Oni što se nalaze na putu materijalnog napretka ne mogu Krišni pristupiti s iskrenim osjećajima.” Ako učenik ne pazi, njegove ga vezanosti mogu ponovo sustići i useliti mu se u srce. Zato Srila Prabhupada kaže da kod prihvaćanja inicijacije učenik mora pokidati sve veze s materijalnim poimanjem života.
MRGARIJEVA INICIJACIJA
Kidanje tih veza podrazumijeva da treba biti odvojen od svega što nije u okviru svjesnosti Krišne. Primjer takvog ponašanja nalazimo kod lovca Mrgarija u trenutku u kojem je slomio svoj luk. Srila Prabhupada kaže da je lomljenje luka za Mrgarija bila inicijacija jer je u tom trenu pitao Naradu, “Kako ću se osloboditi posljedica grijeha počinjenih ubijanjem svih tih životinja?” Narada ga je poučio da ostavi to zanimanje ubojice, odbaci svoje posjede i ovisi o Gospodinu po pitanju izdržavanja. Mrgari je onda pitao, “Ja sam lovac. Kako ću živjeti ako ne mogu loviti?” Narada je odgovorio, “Ne, moraš prestati loviti. Gospodin će se za sve pobrinuti.” A onda je dodao, “Organizirat ću da redovno dobijaš svoje obroke hrane.” Mrgari je onda slomio luk na pola, posve se predajući. Srila Prabhupada u vezi s tim piše, “To je inicijacija.” Inicijacija se događa kad je učenik spreman presjeći svoje veze s tjelesnim poimanjem života. Mrgari se svega odrekao, živeći jednostavno. Čak su i obični ljudi uočili kakve je divne osobine počeo razvijati zahvaljujući služenju svog Guru maharaje. Nakon Mrgarijeve inicijacije ljudi su mu svakodnevno dolazili doneseći preobraćenom lovcu darove. Tako je, Gospodinovom milošću, Mrgari imao sve što mu je bilo potrebno.
Bhagavatam kaže, “Gospodin Kapila je nastavio: Ove upute nisu namijenjene ni zavidnima, ni agnosticima, niti osobama nečista ponašanja. Nisu ni za licemjere niti osobe ponosne na materijalne posjede. Ne treba ih prenositi previše pohlepnima i onima što su pretjerano privrženi obiteljskom životu niti abhaktama ili onima koji zavide bhaktama Svevišnje Božanske Osobe. Upute treba dati vjernom bhakti koji se s poštovanjem ophodi prema duhovnom učitelju, koji nije zavidan, već je prijateljski naklonjen svim vrstama živih bića i željan služenja s vjerom i iskrenošću. Ove upute duhovni učitelj treba dati osobama koje su Svevišnju Božansku Osobu prihvatili kao nešto najdraže, koje nikome ne zavide, koje su posve čiste i koje su razvile odvojenost prema onome što je izvan okvira svjesnosti Krišne.” (SB 3. 39-41)
PROMJENA POČINJE S TRAŽENJEM OPROSTA
Ponekad učenik ne djeluje pravilno pa učini nešto za što zna da će ozlovoljiti njegovog gurua. No, čini se da, zbog neznanja i nedostatka predanosti, ne može učiniti ništa drugo. Ima li kakve nade za takvog učenika da se popravi i zadovolji svog duhovnog učitelja?
Uvijek postoji nada jer su Gospodinovi bhakte prirodno spremni oprostiti. Duhovni učitelj prirodno oprašta učeniku koji uoči da je pogriješio. Iako je možda učenik imao poteškoća sa slijeđenjem guruovih uputa i tako ga je ozlovoljio, duhovni ga učitelj neće odbaciti sve dok on ne odbaci učitelja. Postoji razlika između odbacivanja duhovnog učitelja i slabosti srca u svjesnosti Krišne. Učenici često zastrane zbog slabosti srca (hrdaya daurbalyam). Slabost srca sama po sebi nije diskvalifikacija, posebno ako učenik uoči svoje stanje. Kada učenik prepozna svoj problem, može iskreno od učitelja zatražiti oprost. Guru će ga uvijek prihvatiti.
No, važno je da učenik dođe do trenutka u kojem će prihvatiti da je pogriješio. Kada osoba shvati da je dovoljno propatila zbog svoje pogreške, može shvatiti da mora zatražiti oprost. Izgleda da prije nego li učenik uspije nadići svoju slabost srca mora proći kroz ispaštanje.
Duhovni učitelj ne želi vidjeti kako njegov učenik pati. On ne želi da nitko pati. Zbog toga i propovijeda svjesnost Krišne. Propovijeda jer se nada da će njegovi učenici, ako čuju upute, moći izbjeći patnju. Ponekad učenici ustrajno djeluju pogrešno i duhovni im učitelj ne može pomoći. Mora ih pustiti da odrade stvari po svome sve dok ne otpate dovoljno da su ponovo spremni prihvatiti njegove upute.
Nedavno mi je jedan moj brat po Bogu koji je od kraja sedamdesetih izvan Prabhupadine misije, rekao kako je dovoljno propatio. Rekao je kako mu je trebalo 18 godina da shvati kako pati i kako su mu Srila Prabhupadine upute najvažnija stvar u životu. Taj me je brat po Bogu zamolio da mu oprostim, iako nije prekršio moje upute, jer “ti si mi uvijek pokušavao pomoći.” Ispričao se za sve dane koje smo zajedno proveli u sankirtanu, dok se on borio sa svojim porivima, počevši već tada zastranjivati od Prabhupadinih uputa. Sjećam se kako bih ga puno putao ščepao i pokušao mu propovijedati, ali bi se on ubrzo vratio svojim starim navikama. I nakon što nas je napustio, pokušavao sam ga ohrabriti. Zato je zamolio da mu oprostim zbog svih neugodnosti i nedaća kojima je osjećao da me je izložio. Ponovo sam uvidio kako nas patnja vodi do trenutka u kojem shvaćamo da se moramo promijeniti, a promjena počinje s traženjem oprosta.
Prirodno je da će duhovni učitelj oprostiti učeniku, naročito ako je iskren u svojoj isprici. No, opraštanje nije neka olaka stvar. Učenik treba doista biti spreman moliti za oprost za konkretne pogreške i obećati da ih neće ponoviti. Onda je pravo opraštanje moguće.
Srila Prabhupada u komentaru na stih api cet su duracaro iz Bhagavad-gite kaže, “Kada čujemo ove izjave o tome kako Krišna oprašta, ne bismo ih smjeli koristiti kao ispriku za zastranjivanje. To nije jako visoki standard predanog služenja.” Zapravo je uvreda svetom imenu ako razmišljamo da možemo činiti griješna djela na račun toga što će nam lako oprostiti. Kada čujemo kako je guru milostiv, ne smijemo misliti da to možemo iskoristiti kao ispriku za zastranjivanje. Naš pokušaj da se poboljšamo mora biti iskren i onda se možemo pouzdati u to da će nam biti oprošteno.