(Uvodnik, br.10/2009.)
Srele smo se još dok sam radila za lokalne novine. Napravila sam interview s Mariom jer mi je zapala za oko ili uho. Bila je nekako drugačija od većine ljudi koje sam profesionalno susretala. Vedra, otvorena, pričljiva, ali nenametljiva tridesetogodišnjakinja, majka dvoje djece, osebujnih interesa… Zanimalo ju je i mediteransko bilje od kojeg je pripravljala prirodne sapune, otočna povijest koju je na vrlo kolorističan način namjeravala utkati u turističku ponudu, očuvanje arhitektonske baštine… Iako strankinja, izvrsno je govorila hrvatski, odijevala se jednostavno i otmjeno u vedre boje. Baš mi se svidjela. Tijekom razgovora za novine doznala sam da su joj anđeli zaštitnici i vodiči u životu. Nisam, doduše, jasno razumijela koga podrazumijeva pod tim nazivom, ali bilo je očito da joj područje interesa seže izvan grube materije…
Dugo se nismo ni vidjele, ni čule. Nedavno mi se javila, gotovo iz mrtvih, nakon što se nekoliko godina rvala s rakom. Vedra i pozitivna kao i uvijek, ispričala mi je nastavak onoga što je prije toliko godina bila romantična priča strankinje koja se zaljubila i udala ovdje kod nas. Romansa je prešla u grubu realnost obolijevanja, liječenja, obiteljskih problema i koječega još. Vedri duh je Maria, začudo, svejedno zadržala. Dok smo pričale, spomenula mi je kako je nekako ipak sve to vrijeme osjećala da je Bog uz nju, da joj je dao snagu i vedrinu neophodnu za izdržati kalvariju kroz koju je prošla. Obradovala sam se da ćemo ovog puta moći razgovarati o Bogu pa sam je pitala što zna o Njemu, što radi za Njega, kako Mu se zahvaljuje.
Vedru, hrabru i plemenitu Mariu jako je iznenadilo to pitanje. Nikada nije ni pomislila da bi Bog mogao biti osoba. Osjećala je Njegovo prisustvo, Njegovu podršku, primala Njegove darove u vidu hrabrosti i optimizma koji su je prožimali, ali Ga je uvijek smatrala nekakvom amorfnom energijom. Niti osjećaj da je Bog voli i da je jako dobar prema njoj nije urodio mišlju da se radi o osobi.
Jeste li ikada osjećali da vas električna energija voli? Ili da je dobra prema vama? Jeste li to osjećali prema sunčevoj svjetlosti? Ili sili teži? Naravno da niste. Osobe su te koje vas vole, pomažu vam, daruju vas i podržavaju. A Bog je vrhovna osoba, što znači savršena u svakom pogledu, ona za kojom svatko od nas zapravo traga u svim odnosima koje pokušavamo uspostaviti u ovom svijetu.
Ako iz slike svog života izbacimo osobu i na njeno mjesto ubacimo amorfnu, uglavnom nepoznatu energiju oslobodili smo se potrebe da nekome budemo zahvalni. Nitko se ne zahvaljuje električnoj energiji što ima rasvjetu u u kući. Ako ih ima, zahvale idu Tesli, inžinjerima u elektranama ili tati koji plaća račune za struju. Dakle, osobama.
Zahvalnost danas, međutim, nije u modi, što je još jedan pokazatelj impersonalističkih sklonosti u stanovništvu (koje je Prabhupada, samo podsjećam, došao izbaviti od impersonalizma i voidizma – filozofije ništavila). Kako znam? Pa pogledajte samo kako se stječe znanje, o bilo čemu – od popravljanja auta do bhakti yoge. Putem interneta. Ako je ikako moguće, novopridošlica će na najmanju mjeru svesti živu razmjenu s onima koje je već tu zatekao, naročito ako bi se trebalo zaključiti da znaju više od njega („staromodnim“ rječnikom: da su napredniji) i radije će se družiti s onima koje prepoznaje kao sebi slične po navikama, ponašanju, svijesti, a manjak informacija o aktivnostima kojima se u toj zajednici bave, nadoknadit će surfanjem po internetu.
Tako se ni sjenka zahvalnosti neće morati pojaviti u njegovom srcu i mirno će i dalje moći vjerovati za sebe da je neovisan, sposoban upravljati svojom sudbinom, bolji o drugih… – drugim riječima, da je BOG. Jer malo prije spomenuti atributi u cjelosti pripradaju isključivo Njemu. (O vjerodostojnosti tako stečenog znanja i njegovoj primjenjivosti neću ovdje ni pokušati govoriti. Kao ni o vedskom sustavu obrazovanja koji predviđa osobnu razmjenu u odnosu učitelj – učenik, kao preduvjet za prijenos znanja.)
Impersonalizam – poimanje Boga kao neosobnog, neke sile ili energije – dakle, guši zahvalnost i jača naš duh neovisnosti što za posljedicu ima produženje boravka u materijalnom svijetu – jer takav način razmišljanja pripada baš ovamo. Bez obzira koliko dobro odgojeni, plemeniti i hrabri bili, osebujnih interesa i vedra duha, dok nekako ne shvatimo svoja ograničenja, svoju sićušnost i posvemašnju ovisnost o drugim OSOBAMA (koje stoje iza svega pa i onoga što inače poimamo kao energije) – nema ni govora o povratku u svijet vječnosti, svijet u kojem se vesele Bog i Njegovi vječni sretni suradnici, nadmećući se tko će kome više ugoditi.
Zahvalnost je jedan od suštinskih osjećaja na tom putu povratka. Kako bismo ju ponovo prizvali u svoja, materijalnim snovima i željama opustošena srca, možemo već danas početi vježbati. Čak i u uspjehu genija na uporno vježbanje otpada veći dio nego li na prirodni dar (dar, od koga? Hvala Ti na daru.) Tako, kad sljedeći put budemo svoje oči žrtvovali u treperavo svjetlo kompjutorskog ekrana, možemo pokušati osvjestiti činjenicu da iza tog izuma stoji mnoštvo ljudi i zahvaliti im se za priliku da si vid upropastimo na takav način. Dok na internetu pak tražimo bhajane svog omiljenog bhakte pjevača, možemo se zahvaliti nepoznatim studentima koji su svojedobno smislili takav način prenošenja podataka u cilju približavanja znanja svima… A onda, kao šlag na kraju, možemo početi razmišljati o onome tko nam je dao oči da ih trošimo na računala, sposobnost da to svojm voljom odlučimo (ili ne odlučimo), materijalne sastojke za izradu hardwarea, inteligenciju za složiti software, zrak za disati, vodu za piti i… sve ostalo do čega možemo i ne možemo doći fizički ili umom. Kada počnemo razmišljati o toj osobi i osjećati zahvalnost prema Njoj, već smo daleko stigli na putu povratka u vječnost. Samo da vas podsjetim, jednom kad krenete tako razmišljati, ne prestajte ni na tren – i uspjeh putovanja je zajamčen. Sretan put!