(Krsna katha 04/2000):
Kadamba kanana swami
Seminara održan 1999. godine u Radhadhesu pod naslovom “Sudhrda visvasa – nepokolebljiva vjera”.
Kadamba kanana svami
Krsna katha 04/2000
LONAC POD PRITISKOM
Ako želimo duhovno napredovati, moramo proći kroz razinu madhyame, a ta razina može značiti da je duhovni život za nas još uvijek tapasya, premda se tu javlja i privlačnost, ukus za predano služenje. Postoje tri aspekta predanog služenja: sambandha – što podrazumijeva uspostavljanje veze s Krišnom; abhideya – proces kojim dostižemo Krišnu i prayojana – cilj svjesnosti Krišne, ljubav prema Bogu. Obzirom da se kanistha teškom mukom vuče, za njega je najvažnije da nekako uspostavi vezu s Krišnom i procesom predanog služenja. Njegova je misija da postane postojaniji. Madhyama se nalazi u postupku pročišćavanja – na početku ima još puno strogosti, no nakon anartha nivrtti dolazi nistha, srce mu se pročišćava, sve je uvjereniji u ono što radi, a potom dolazi ruci – ukus za predano služenje. Tada se postupku pročišćenja prepušta s velikim zadovoljstvom. Nastavimo li dalje do uttama adhikarija, nailazimo na osobu koja osjeća doista duboku emocionalnu privrženost Krišni koja sa svakim sljedećim stupnjem – asakti, bhava i prema – sve više raste. Uttama adhikari plovi na valovima predanog služenja, obožavanja Gospodina. To je njegova svakodnevnica, on to neprestano doživljava. Madhyama još to nije dostigao, ali kako se postupno pročišćava, tako sve više razumije da je predano služenje zapravo fino, ugodno, dok je za kanisthu cijela stvar još uvijek borba i gnjavaža. Može se dogoditi da stoje jedan kraj drugog u kirtanu i dok madhyama misli “Ovo je izvrsno!” za kanisthu je kirtan naporan i dosadan.
UZMIMO STVAR U SVOJE RUKE
Je li svjesnost Krišne nužno postupan proces, što znači da moramo proći kroz sve navedene razine ili postoji i druga mogućnost?
Svjesnost Krišne je zasigurno proces pomoću kojeg se postupno pročišćavamo. Tako je moćan da to ne možemo izbjeći. Negdje sam pročitao da je Prabhupad spomenuo kako se i samim spavanjem u hramu pročišćavamo! A mi činimo puno više od pukog spavanja – prasadam, mantranje, služba… Dan za danom, ako nastavimo tako, na kraju života ćemo prevaliti dobar dio puta. To je taj postupan put. No, postoji i drugi. Čovjek može odmah postati madhyama adhikari, od prvog dana. Iako je neiskusan i ne poznaje filozofiju, ali može prihvatiti proces u potpunosti i predati se, a to znači da djeluje na madhyama adhikari razini. Netko je jednom rekao da u ISKCON-u 90 posto ljudi obavlja 10 posto posla, a 10 posto ljudi obavlja 90 posto posla. Ne znam jesu li postoci točni, no predodžba je dobra. Zašto ovih 10 posto tako puno radi? Odgovor je sam po sebi jasan – zato jer imaju vjere u Krišnu, u Prabhupadinu milost. Zašto bi inače sve to radili, ubijali se od posla i obavljali razne neugodne zadaće koje nitko drugi neće? Općenito govoreći, vjera je ta pokretačka sila. Premda ponekad tu može biti i drugih motiva, poput lažnog ja, želje za isticanjem, slavom, no takvi ljudi se ne zadrže dugo u ISKCON-u. Znači, mi sami možemo ubrzati svoj napredak. Ne moramo čekati na postupan proces, već možemo uzeti stvar u svoje ruke.
ŠTO S UMOM KOJI VRIŠTI?
Kaže se da ako djelujemo griješno, te se djelatnosti pohranjuju u našem srcu u obliku zvanom kutam. Od kutam dolazi bijam, a to je naša sklonost ka ponovnom griješnom djelovanju – i nalazimo se u krugu. Što sad? Dok je um još pun griješnih i uvredljivih misli, pod utjecajem požude, zavisti, pohlepe, dok smo sebični, pobunjenički nastrojeni, dosta nam je svega… što učiniti u takvom raspoloženju? Ignorirati um? Ni slučajno. To vam neće uspjeti. Pokušate li to, tek ćete onda poludjeti. Čak ako vi ignorirate um, on neće ignorirati vas!!
Ono što valja učiniti je zaokupiti um nečim. Kad ste jako zaposleni, nemate vremena ni za razmišljanje. Na takvom stupnju, dok još nismo jako čisti, trebamo se zaokupiti službom i prihvatiti puno odgovornosti. Na taj smo način jednostavno prisiljeni ignorirati um. S jedne strane nam vrišti um, ali s druge strane vrišti naša odgovornost – “Mlijeko je na vatri, iskipit će, požuriiii!!!”, “Dobro, dobro, moram maknuti mlijeko s vatre, umukni ume, nemam vremena za tebe!” U tome je trik. Odgovornost ne znači da moramo imati nekakav visoki položaj u društvu, već da ozbiljno činimo nešto za Krišnu. Ako ste nasamo s umom, a on još nije dovoljno čist, imat ćete grdnih problema i sasvim sigurno ga nećete uspjeti ignorirati.
Ranije se to vrlo često ponavljalo u našem pokretu – “samo obavi svoju službu i sve će doći samo po sebi.” To se temelji na ovom načelu prihvaćanja odgovornosti. Sada se pak puno više naglašava proučavanje filozofije, no zaokupljenost službom, pogotovo na određenom stupnju ima svoj značaj jer nam takav položaj uvelike pomaže da se nosimo sa svojim, još uvijek vrlo prljavim umom. Moje osobno iskustvo to potvrđuje. Ja sam na početku stalno padao. Bilo mi je teško, svako malo bih prekršio kakvo načelo, no Krišna je bio ljubazan i uvijek me nekako vraćao. Otišao bih u kino, a kad tamo, na platnu bi osvanuli Hare Krišne! No, kad sam jedno počeo prihvaćati odgovornosti, to me je povuklo i poželio sam ostati. Sad sam ovdje i više ne želim otići. Odgovornost je jako korisna, no treba imati mjere. Ima ljudi koji se skoro pa ubijaju u ime predanog služenja, radeći kao luđaci, vjerujući da će se tako brže pročistiti. Gune materijalne prirode mogle bi se opisati i kao guna ravnoteže, guna privrženosti ili vezanosti i guna uobrazilje ili ludila. Trebali bismo djelovati u guni ravnoteže, a ne slamati sve oko sebe, slamati svoje srce, sebe samog. Odgovornost treba prihvatiti na uravnotežen način.
VEDSKI ILI ZAPADNJAČKI TIP?
Ponekad vidimo ljude koji obavljaju jako puno posla u svjesnosti Krišne, prihvaćaju odgovornost, no ne ponašaju se baš fino prema drugima, nisu uljudni i uglađeni. Kakve su im šanse u duhovnom životu?
Gospodin Caitanya je jako liberalan. On nas razumije; zna da smo svi mi ili barem većina, prije bili skoro na životinjskoj razini. Stoga ja naš uobičajeni način komuniciranja bio zavijanje jednih na druge. ON ne očekuje od nas da se odjednom počnemo ponašati kao pravi vaisnave. I zato nije tako strašno ako nam ponekad pobjegne neka grubost tipa “Napravi si to sam, baš me briga”, umjesto “Jako mi je žao, prabhu, ali stvarno sada ne mogu to napraviti jer…” Događa nam se da prekršimo vaisnavsku etiketu, da se ne ponašamo kako dolikuje vaisnavi, što se tu može? Gospodin vidi da takva osoba obavlja puno službe i pobrinut će se da nađe najbolji način da je pročisti. Ako netko posveti cijeli svoj život svjesnosti Krišne, misiji, a ipak još uvijek ima grozan karakter, što s njim? Zamislite si nekog takvog koga znate. I ja imam nekog na umu. Čovjek se jednostavno grubo ponaša, uvijek, no s druge strane taj isti bhakta djeluje tako požrtvovno na način kako ja nikada ne bih mogao. Na kraju krajeva, Gospodin Caitanya će vidjeti da se taj čovjek jako puno trudio i bit će milostiv. S druge strane, kad je netko grub prema meni, to je za mene dobro, jer je to posljedica mojih prošlih griješnih djela i pomaže mi da postanem tolerantniji.
Naravno, moramo paziti da ne vrijeđamo vaisnave. Ne zalažem se ja ovdje da se ponašamo posve nekontrolirano i grubo jedni s drugima, već želim istaknuti da ne možemo postati potpuno umjetni, izvještačeni… moramo ostati ono što jesmo. Mi smo sa Zapada i stoga smo drugačiji. Nismo baš tako kulturni. Na zvuk određene vrste glazbe, primjerice, moja noga sama od sebe počne pocupkivati i ne mogu je zaustaviti. Mi smo sa Zapada i ne možemo postati vedski tipovi. To uostalom i nije potrebno, važno je da nekako ugodimo Gospodinu Caitanyi.
MADHYAMA IZVAN HRAMA?
Moramo li živjeti u hramu da bismo postali madhyama adhikariji?
Ne, ali je vrlo korisno. Ja jako puno programa održavam u nama hattama i moje je iskustvo da tu često nailazim na puno stalnih problema koji u hramu jednostavno ne bi mogli preživjeti. Na primjer, u jednoj takvoj nama hatti naišao sam na čovjeka koji kaže da povremeno odlazi u kafić. “Da,” kaže on. “Zašto da ne? Pijem samo sok od naranče.” To je u redu, no nije baš najzgodnije jer se mi zapravo ne bismo trebali družiti s ljudima koje se obično može zateći na takvom mjestu. “S nekim se moram družiti,” kaže on. “Nikog drugog nema u blizini, ne mogu uvijek biti sam.” Njegov odlazak u kafić je izvjesna vrsta materijalne uvjetovanosti koja uopće nije dobra. Takvo što u hramu jednostavno ne može opstati. Kad se čovjek preseli u hram, on ulazi u novi svijet i sve njegove stare navike moraju otpasti. Zato je, po mom mišljenju, jako korisno proživjeti barem nekoliko godina u hramu.
No, ako ste već pred vjenčanjem ili ste upravo na putu da se učvrstite na položaju u poslu onda za vas u tom trenu i nije baš najbolje rješenje da sve ostavite i preselite se u hram, a onda nakon par godina opet počnete sve ispočetka. Postoje različite situacije, no ne bismo smjeli podcijeniti vrijednost života u hramu. Znam da danas to ne zvuči baš moderno, no smatram da je jako lijepo živjeti u hramu.
SUMNJA U VLASTITE MOGUĆNOSTI
Netko može prihvatiti da je Krišna Svevišnja Božanska Osoba, sumnjajući istodobno u svoje vlastite sposobnosti za predano služenje. Može se pojaviti pitanje o vlastitoj prirodi: “Jesam li ja bhakta ili nisam?” Osoba s čvrstom vjerom na to bi odgovorila: “Pa svi smo bhakte. Samo neki to znaju, a drugi ne znaju.” Sličan odgovor je Prabhupada dao novinaru u jednom intervjuu, odgovorivši na pitanje o tome koliko ima bhakta: “Neograničeno puno. Neki ne priznaju, a drugi priznaju da su Krišnini sluge. Prihvatite li to kao istinu, bit ćete uspješni u životu.” No, za osobu koja je puna sumnji o tome je li ovaj pokret dobar baš za nju, takav odgovor nije zadovoljavajući.
Ta sumnja (o.k. ovaj pokret je dobar, no je li za mene?) može se pojaviti i kasnije u drugom obliku. I za vrijeme slijeđenja procesa predanog služenja značajna je naša priroda. Svi se trude prihvatiti ulogu bhakte, no ispod uredno složenih dhotija i sarija, čak i nakon dugo vremena slijeđenja procesa, živi druga osoba: životinja koja želi na slobodu. Svjesnost Krišne podrazumijeva vladanje osjetilima što uzrokuje izvjestan pritisak na um. Freud je svijetu ostavio svoj model uma kao lonca pod pritiskom koji može eksplodirati ako se prirodni porivi potiskuju. Mi pak neustrašivo napredujemo s uvjerenjem da će nas predano služenje Krišne osloboditi tiranije osjetila. No, tijekom procesa predanog služenja, moramo izdržati izvjestan pritisak. Za neke, taj pritisak u praksi nadmašuje mogućnosti toleriranja. Kako se odnositi prema vulkanskim erupcijama želja? Što s učinkom dugotrajne izloženosti pritisku koji nas pomalo troši i uzrokuje pukotine u našoj odlučnosti? Možda bismo trebali biti iskreniji. Trebamo li se bolje upoznati?
S ovim modelom lonca pod pritiskom se svi mi suočavamo. Svi mi nastojimo vladati osjetilima i svima nam je jasno da to nije lako. Ponekad nam ide bolje, ponekad lošije, no to je neprestana borba. Teško je pridržavati se regulativnih načela, osjetila traže svoje… U gornjem tekstu spomenuo sam dvije mogućnosti. Jedna je ona predstavljena loncem pod pritiskom, gdje nakon dugog sustezanja dolazi do erupcije i događaji u potpunosti izmaknu kontroli, a druga je učinak dugotrajnog podnošenja pritiska koji rezultira osjećajem umora i nesposobnosti da se dalje tako nastavi. “Nemam više snage, nadahnuća, jednostavno više ne mogu. Treba mi nešto drugo, ne znam što je to, ali što god da je, bolje da se pojavi čim prije…” Ova druga varijanta je češća, možemo je lako prepoznati.
Nemojte očekivati da ću vam sada ja dati čarobni štapić s kojim ćete riješiti ovaj problem. No, lonac pod pritiskom je Krišna uredio u materijalnom postojanju. Kaže se da je ljudski oblik života namijenjen za strogosti, što znači za podnošenje tog pritiska. Naravno, mi to ne želimo. Mi bismo više voljeli neki magični trik pomoću kojeg ćemo se svega toga osloboditi. I tragamo za time. Ponekad mislimo: “Možda će biti drugačije ako sretnem čistog bhaktu. U njegovom sam društvu tako nadahnut da više nemam nikakvih materijalnih želja. To je dakle, rješenje. Društvo čistog bhakte.” U takvom raspoloženju potražimo duhovnog učitelja i onda kad se on pojavi, “O, već ga dva mjeseca nema, nadam se da će uskoro doći, molim se da izdržim do tada jer mi je stvarno potreban. Treba mi malo nadahnuća.” I onda on dođe i ponovo učini to isto, naše materijalne želje nestanu, osjećamo se nadahnutim…
Neki tragaju za ovim rješenjem problema lonca s pritiskom, no to je pogrešno rješenje, jer nije trajno. Čak i nakon puno godina bhakta može zadržati takvo uvjerenje smatrajući da će duhovni učitelj svojim čarobnim prisustvom ukloniti njegove materijalne želje. A kad to više ne uspijeva, onda grešku traži u duhovnom učitelju: “Možda je to zato jer on zapravo nije na najvišoj razini. Već godinama ga slijedim, no izgleda da stvar ne funkcionira jer on nije jedan od bliskih Gospodinovih pratioca… Što se tu može? Gdje je neki uttama adhikari?”
BHAKTA ROMEO I BHAKTIN JULIJA
Pravo rješenje je, međutim, da se s vlastitim napetostima i pritskom moramo sami suočiti. Srila Prabhupadi se nikada nije sviđao taj model boghi yogija koji stvar rješava dodirom ruke, koji mističnim procesom prenosi transcedentalnu spoznaju… Uvijek je naglašavao da je neophodan naš praktičan rad. Zašto je to tako? Kad bi svjesnost Krišne bila samo mistični proces, sve bi bilo vrlo lako. Nema sumnje da je milost neophodan dio svjesnosti Krišne, bez nje nema ničega, mi uvijek ovisimo o Gospodinovoj milosti. No, ne samo o milosti. U materijalni svijet dolazimo kao žrtve svoje male neovisnosti, pokušavamo uživati u materijalnoj energiji, mislimo da smo mi ti koji trebamo uživati… I onda prenosimo te ideje u svjesnost Krišne. Pojavljujemo se kao bhakta Romeo i bhaktin Julija s Radhom i Krišnom u pozadini. Nastavljamo li se tako ponašati, to znači da smo vatru ispod lonca pod pritiskom ostavili upaljenu. A to su tipične sklonosti kanisthe – staviti Radhu i Krišnu u pozadinu. Njima je mjesto naprijed, a našim romansama, ako već postoje, mjesto je u pozadini. To je svjesnost Krišne. Stoga, kao i sa svakim drugim loncem pod pritiskom, moramo provjeriti gori li vatra. Ako gori, što onda možemo očekivati? Ono što možemo učiniti je da odbacimo ugađanje osjetilima i pridržavamo se uputa spisa. Ako smo skloni aktivnostima koje spisi ne preporučuju, onda ostavljamo vatru pod loncem upaljenu što znači da će se pojaviti i veće teškoće jer će pritisak narasti.
nastavlja se…