(Nj.m. Manidar dasa)
Mogu se samo nadovezati na nešto što je Bhakti vikas Maharaja neki dan rekao. Imamo dokaze s mnogih predavanja da je Srila Prabhupada propovijedao na razini svjesnosti Krišne koju tadašnji tupavi hipiji sigurno nisu mogli razumijeti. Ako vam treba i vizualni dokaz, pogledajte DVD-e s dokumentarnim materijalom i obratite pozornost na publiku, a ne Srila Prabhupadu. Na prvim snimkama možete vidjeti one tipove kako na nedjeljnom programu leže na podu i mumljaju, „Stay high forever, Ostani zauvijek visoko! Svami je izvrstan!“ Pogledajte zatim materijal snimljen samo tri godine kasnije i možete vidjeti kako ta ista osoba propovijeda filozofiju. Još tri godine kasnije, vidite Prabhupadu kako maršira poljima u Mayapuru, a za njim idu njegovi sannyasiji – te iste osobe.
Kako je to moguće? Zbog čistoće.
To je poanta na kojoj trebamo raditi. Mi pokušavamo zakrpati svoj nedostatak čistoće raznim zakrpama, nastojimo doprijeti do umova ljudi, dajući im nešto što će njih zadovoljiti, što će ih inspirirati. A ako to ne funkcionira, onda se spuštamo jednu razinu niže. Ako ni to ne radi, onda idemo još niže… Prezentaciju usmjeravamo najprije na razinu inteligencije, a ako to ne radi, onda se spuštamo na nivo uma i naposlijetku – osjetila.
„ Kako da vam ugodimo tako da prihvatite svjesnost Krišne?“
„Pa, ugodno ću se osjećati ako mi daš jednu cigaretu.“
„Može, cigarete su isto vegetarijanske. Uzet ću i ja jednu. “
(Potencijalni bhakta uvlači dim cigarete) „Hmmm, svjesnost Krišne je jako dobra, sviđate mi se momci.“
No, vi želite da oni prestanu s tim. Jer ga ni ta cigareta neće zadovoljiti pa ćete se morati spustiti još jednu razinu niže. I dok vas svi zavole, bit ćete gori od njih. Onda sjedite tamo s njima, s cigaretom i pivom u ruci, „Hari bol!“ To je kraj propovijedanja. Pitanje je tko kome propovijeda? Propovijedate li vi njima ili oni vama? Svaki bhakta sankirtana zna da zapravo nije ni bitno što kažete na ulici. Važno je kako to kažete. Ako su zvuk i namjera čisti, uzet će knjigu, čak i ako ništa ne razumiju.
Dat ću vam jedan praktičan primjer. Danas su tu bila dva njemačka turista. Proveo sam s njima jedan sat. Bili su jako dobri. Nisu znali ništa o svjesnosti Krišne. Vraćali su se ovuda sa Plitvičkih jezera i odjednom su uočili sve te čudno odjevene ljude kako hodaju naokolo. Čovjek se onda obratio supruzi, „Moramo se ovdje zaustaviti! Pogledaj te ljude! Tako nesvakidašnje! Pogledaj ovo… Ovo nije Hrvatska.“ I onda su parkirali svoj kamper i stigli su upravo u vrijeme prasadama. Čovjek je imao jako ozbiljna filozofska pitanja. Ne sjećam se zapravo niti jednog. Jednostavno je pričao neko mayavada smeće, u koje ni sam nije vjerovao. Samo je ponavljao nešto što je negdje čuo, kako bi rekao nešto navodno duhovno. Ja sam posve ignorirao sve što je govorio.
Pokušao sam mu racionalno objasniti kako život dolazi od života i te stvari… On je rekao, „Da život nastaje iz života, znastvenici proizvode život.“
„Ne,“ rekao sam ja, „oni samo pokušavaju, ali ne mogu proizvesti život.“
„Ali, pojavili su se mjehurići, mrdalo se… Vidio sam u novinama.“
Ja sam mu rekao, „Kad zakuhate vodu i ona oživi – pojave se mjehuri, ključa.“ Pitao sam ga, „Vi ste to pročitali u novinama. Vjerujete onome što piše u novinama?“
„Ne!“ rekao je on.
U redu, sljedeća poanta.
PROPOVIJEDANJE PRIMJEROM
No, prava stvar, ono što je uistinu na njega i na njegovu suprugu ostavilo dojam… Zapanjujuće je to, jer ne shvate svi materijalisti to tako brzo. Neprestano su promatrali bhakte. Uočili su takve pojedinosti koje su se događale u ovo sobi da biste se iznenadili. Vi sami to ne biste ni primijetili. Govorio je ženi, „Pogledaj ove ljude, tako su sretni! Vidi, služe jedni druge svo vrijeme.“ A onda se okrenuo meni, „Čovjek ne vidi ovakve stvari svaki dan, znate.“ Zatim je dobio prasadam. Njegova je žena bila pozamašna. Rekla je, „Ima li još toga, htjela bih još toga!“ Svidio joj se sabji. A bhakte su bili stalno u blizini, nudili mu, „Mogu li vam još što donijeti?“
„Ovoga nema ni u restoranu, znate,“ rekao mi je skroz oduševljen. Bhakte su donijeli stolice… Taj stav služenja ga je posve savladao. „Ovdje su samo mladi ljudi,“ primijetio je, „i međusobno se služe, pogledaj.“ Jer, normalno, mladi ljudi ne služe jedni druge. To je ono što ga je najviše pogodilo, ostavilo na njega najdublji utisak.
Tako se propovijeda, djelovanjem, primjerom, čistoćom. A knjiga – čak ni vi ne razumijete sve što je u knjigama. Ja ne razumijem. Ne razumijem sve što je u Prabhupadinim knjigama Ima nekih dijelova koje samo čitate. „Svemir je stvoren.“ Odlično. To mogu samo čitati. Ne razumijem. A što oni razumiju?
LJUDI DOLAZE ZBOG ČISTOĆE BHAKTA
No, ljudi su na taj način postali bhakte, mnogi. Danas pokušavamo analizirati, „Zašto se to danas više ne događa? Vremena su se promijenila. Sad je 2010.“ No, to su sve zakrpe kojima pokušavamo opravdati svoj nedostatak čistoće. Prabhupada je rekao, „Ljudi će jednostavno doći zbog čistoće bhakta.“
Osobno su mi strani ti, ponekad čak i patetični, pokušaji da se udovolji uvjetovanim dušama. Ponekad čak kažemo, „Pogledaj, oni su svi sretni, oni su bhakte!“ No, postavlja se pitanje što ti ljudi rade? Pridružuju li se Prabhupadinoj misiji ili ne? Doprinose li njegovoj misiji ili ne? Ili smo postali Međunarodno društvo za svjesnost hinduizma? Namaskar (oponaša pozdrav sklopljenih dlanova na prsima) i to je to. Nema predanog služenja. To mogu dobiti i od stjuardese na AirINdiji – namaskar. Je li zbog toga ona čisti bhakta? Je li Prabhupada želio da na tome završimo?
RAZUMLJIVO ZA NOVOPRIDOŠLE
To je nešto za što moramo moliti. Prabhupada je na brodu, prije nego li je došao u Ameriku, molio za to, „Molim te, Krišna, učini moje riječi razumljivima za te ljude.“ I jednostavno je Krišna taj koji je udario te hipije, „Ej, slušajte čistog bhaktu!“
Zamislite samo, kad je Prabhupada rekao morate prihvatiti duhovnog učitelja, oni su pitali, a gdje ćemo ga naći? Prabhupada nije čak ni pokazao na sebe, samo je zaplakao i reko, „Moj me je duhovni učitelj spasio.“ Onda su oni shvatili, „A, možda si ti duhovni učitelj?“ Prabhupada je rekao, „Ako vi tako mislite,“ i odatle je počeo cijeli pokret.
Odanost, čistoća i predanost ostavljaju dojam na ljude i onda oni požele biti dio toga. Inače imamo tjedne i tjedne seminara, sastanaka… Mayavadi to dobro znaju, oni to stalno rade. U Njemačkoj je to jako moderno, popularno, to je dobar biznis. Iznajme neki ekstravagantni hotel u planinama, naprave velike postere na kojima piše, „Dođite i osjetite to iznutra!“ i onda Nijemci nahrupe u svojim Mercedesima i BMW-ima. Njemačka duhovnost. 300 eura dnevno. Malo reiki masaže, malo kama sutre i idu kući sretni. Možete reći da je to uspješan program. Svi su sretni. I što onda? Da, tako možete zaraditi pare. Zar želimo ići u tom pravcu?
POLUTERORISTIČKI POKRET
Kao što je Maharaja rekao, kad kažete istinu, ljudi će odgovoriti iako ništa ne razumiju, to se odvija na razini duše. Koliko smo mi bili nesposobni u svojim propovjedačkim metodama 1972.! Pa mi smo bili poluteroristički pokret! Bhakte su govorili, „Dođi, pridruži nam se, osveti se društvu!“ I bhakte su se tako pridruživali, „Da, dolazim. Meni je dosta ovoga društva!“ „Odlično, mantraj Hare Krišna!“ To je bilo to. No, čistoća je bila tu u tom smislu, što su svi željeli zadovoljiti Prabhupadu, iako nije baš svima ni bilo najjasnije tko je Prabhupada.
Kad sam ja prvi put došao u hram, nije mi bilo ni na kraj pameti da se pridružim. Čitav taj kaos od cipela pred vratima je već bio obeshrabrujući. A onda je bhakta sišao niz stepenice, pogledao me, uzviknuo, „Prabhupada ki – jay!“ i nestao. Ja sam ga pogledao – što je ovo? A potom je Hamsaduta izašao iz kupaonice, svježe obrijan. Nikada nikog takvog nisam vidio! Izgledao je poput nekog moćnog yogija koji silazi s Himalaya. Na glavi je imao posjekotinu od brijanja koja je krvarila, a odjeven je bio u gamšu. Ja sam se skoro onesvijestio. Sjeo je pred mene, tako upečatljivo da sam i ja sjeo. Pogledao me u oči i rekao, „Mi nismo ovo tijelo!“
Ja sam pomislio, „Možda on nije tijelo, ali ja..:“
Onda je rekao, „Sutra dolaze bhakte sankirtana.“ I došli su. Hrpa momaka koji su uletili kroz vrata s kovčezima, urlajući, Sankirtan ki – jay! Naravno ta vrsta propovijedanja bila je dobra za mladića poput mene, nekog sveučilišnog profesora bi to bilo odbilo. No – ja sam se pridružio. Pridružio sam se jer sam znao da moram. Ti su ljudi bili tako predani, posvećeni. Bili su spremni umrijeti za Prabhupadu. To uisitnu nije bila neka strašna stvar – umrijeti za Prabhupadu. U zraku nije bilo ni traga strahu. Nikakav interes za vlastitu sigurnost i ekonomsku budućnost. Nisam ništa znao o filozofiji, ali bilo je tako impresivno da sam se morao pridružiti.
Ne kažem da sve to sad trebamo ponoviti sa svim pojedinostima, raskrvavljenom glavom i tim, ali namjera je bila čista. To se ne može nadomjestiti ni s tisuću drugih podprograma.