Vinata devi dasi – Godinama možemo pročitavati Bhagavad gitu i svete spise sami, manje ili više predano ili pak iz dužnosti, na brzinu, kao telefonski imenik – a da nikada ne prodremo u njihovu suštinu.
Baš smo se dobro razbaškarili. Ljeto je i nekako se podrazumijeva da je u redu ako se malo opustimo. Koji sladoled ovdje, kakva čokoladica ondje… A ni u hram nam se baš ne odlazi jako – vruće je, malo je bhakta, svih već znamo, uvijek isto ponavljaju… Korak po korak, sve bliže smo starim navikama, um caruje, spiritualna snaga opada.
Sladoledu i čokoladici još bismo i mogli progledati kroz prste pa čak i odbjeglim vlastitim pogledima prema polugolim tijelima na plaži, no ova potonja sklonost ka izbjegavanju društva onih koji nas podsjećaju kud smo krenuli i što smo (sebi ili možda i još nekome) obećali, stajat će nas, dragi moji, glave. Glave okrenute ka slobodi, glave ispunjene mislima o našem najboljem prijatelju, glave lišene tjeskoba zbog prolaznosti svega u ovom bijednom svijetu sjenki. Puno je mogućih zamki u koje sami, bez dobrog društva možemo upasti – od vraćanja iskušanoj (i odbačenoj) zamisli o pravom užitku putem osjetila do napuhane predodžbe o vlastitom duhovnom napretku koja opstaje tako dugo dok se ne suočimo s drugima na istom putu u kojima bismo se mogli ogledati i opaziti vlastite nesavršenosti.
Godinama možemo pročitavati Bhagavad gitu i svete spise sami, manje ili više predano ili pak iz dužnosti, na brzinu, kao telefonski imenik – a da nikada ne prodremo u njihovu suštinu. Krišna nam lijepo kaže da do Njega možemo samo preko Njegovih povjerljivih bhakta. A takvi, vjerovali ili ne, još šeću zemljom. Spremni da s nama podijele riznicu svojih iskustava, doživljaja Krišninog prisustva koji će nas oživjeti i ohrabriti da i mi u svom životu teoriju pretočimo u praksu. Na žalost, većina nas – čak i ako spada u one rijetke sretnike koji se ipak odvaže žrtvovati nešto udobnosti i zaputiti se onamo gdje takve duše privremeno borave i govore – pojma nema kako iskoristiti njihovo društvo. A formula je tako jednostavna, četvrto poglavlje Bhagavad gite, stih 34: samo postavljaj pitanja bez izazivačkog stava i služi, učini nešto da bude ugodno čovjeku koji ti je spreman prenijeti najvažnije informacije, ne samo na kugli zemaljskoj, nego u sva tri svijeta. Zvuči lako, no toga se dosjeti malo tko. A poslije se čudimo zašto se stvari u našem duhovnom životu odvijaju tako sporo, zašto se u naše misli zavlači dosada, tjeskoba, materijalne želje….
Za lipanjska boravka Sriman Purnacandre prabua u Hrvatskoj imala sam prilike izbliza vidjeti koliko je naš stav pri dočeku, ugošćavanju pronosioca Krišnine poruke značajan, možda čak i presudan, za naš duhovni život, za pomak prema gore ili sunovrat prema dolje. Već i sama blizina ovakvih osoba djeluje 
kao neki razrjeđivač koji topi naslage naših premaza i otkriva skrivene pukotine. Ali isto tako nudi i blagoslov otrežnjenja i rasterećenja od nepotrebnog tereta pokoje anarthe ili njena djelića.
Propovjednici putuju da bi nam prenijeli poruku o tome kako biti slobodan i sretan, da bi nam pomogli da to oživotvorimo u svojoj svakidašnjici. A mi ih dočekujemo s raspoloženjem gledatelja u kinu – poslušamo (kako, tako) što imaju za reći, pogledamo što ima na platnu i, gotovo, izađemo van, u stvaran svijet. Zaboravljamo da stvaran svijet nije ova imitacija u kojoj se budimo i liježemo, već da se on nalazi u Krišninim zabavama u koje nikada nećemo ući budemo li ignorirali pronosioce Njegove poruke. Stoga, želimo li se odista uskoro ozbiljno primaći Krišni, prihvatimo uzde svog života u svoje ruke. Upotrijebimo bogom dani mozak za pronicanje u tajne svetih spisa, riječi za razgovor o njima i raspitivanje kod onih koji znaju i vide više od nas, a tijelo (kako se ne bismo uobrazili od silnih učenih rasprava), i možda dio svoje teškom mukom stečene zarade, za pomaganje tim velikodušnim dušama koje nam pokušavaju omogućiti da živimo najbolje i vječno. To nije samo najbolje što u ovom svom položaju možemo učiniti, to je JEDINO što nas može spasiti.
Vinata dd