KAKVA JE OBITELJ TAJ NAŠ ISKCON?
Pismo Sridhar svamiju, 10 godina nakon njegovog odlaska
Pismo Sridhar svamiju, 10 godina nakon njegovog odlaska
Dragi Sridhar svami!
Pamho, AgtSP!
Opet ta priča s ISKCONom kao obitelji o kojoj sam često razmišljala tijekom ovih proteklih 10 godina od kako si nam nestao iz vidokruga. Ti si to puno puta spominjao, naglašavao kako nam treba cijelo selo za odgojiti dijete. A za nas je to selo, koje će od hedonista napraviti čistog Krišninog bhaktu – ISKCON, Prabhupadov ISKCON, njegovo tijelo, njegova ostavština za koju si ti prodao i svoje tijelo i dušu. O tebi se i dan, danas govori kao o Prabhupadinom čovjeku, a sam si za sebe znao reći da si „company man“, odan poduzeću iliti ISKCONu. Za tebe je ISKCON uistinu bio obitelj (vjerojatno je to i ostao, ali što ja o tome znam, gdje si ti i kako ti je). I neki dan sam čula kako te je neki God brother spominjao naglašavajuću tvoju veliku privrženost svojoj braći po Bogu, naročito u kasnijoj fazi očitovanih zabava.
Sjećam se onog videa iz Bombaya, s tvoje Vyasa puje, kojoj su prisustvovala još trojica ili četvorica tvoje braće po Bogu, cvjetnih vijenaca kojima si ih ovjenčavao i trikova kojima ste se služili da bi jedni drugima ukazivali poštovanje unatoč protivljenju druge strane. Sjećam se i kako si uvijek pazio da svaki prisutan tvoj brat po Bogu dobije iste počasti kao i ti, cvjetni vijenac, uzdignuto ili bar udobno sjedište… Kako nisi htio prihvatiti garland, ako ga nismo imali za tvog brata po Bogu.
Neki dan je Niranjana svami govorio na snimci s Ukrajinskog festivala kako si mu masirao glavu kad ti je došao u sobu u Mayapuru prije 10 godina, da bi ti svirao i pjevao dok si ležao na onoj bolničkoj postelji. Sjetila sam se živo te scene, uistinu je bilo neobično vidjeti kako se na skoru smrt osuđen čovjek, u tijelu rastrganom bolovima, trbuha napuhanog kao da je progutao lubenicu, iskreno, brižno trudi olakšati glavobolju svom bratu po Bogu, zarađenu na maratonski iscrpljujućim sastancima GBCa.
Jednom sam te vozila u Rijeku na sastanak s nekim drugim bratom po Bogu na koji si se sam pozvao da bi pokušao smiriti duhove uzburkane prepirkom u obitelji. Sjećam se koliko ti je bilo stalo da pomiriš stvar, da održiš obitelj na okupu.
Iako si dobro znao da svatko ima, kako bismo mi to rekli, putra na glavi (sceleton in the closet), nisi odbacivao ljude/bhakte zbog njihovih pogrešaka ili mana koje tvojoj pronicljivosti sigurno nisu promakle, već si ih prihvaćao uvijek takve kakvi jesu i pokušao integrirati u društvo. Uostalom, kakve uopće nade imamo za popraviti greške, ako nas izbace iz društva bhakta i uskrate nam predano služenje pod njihovom paskom? Tebi su sve te istine koje ja pomalo otkrivam bile predobro znane, iako nisi učeno teoretski raspredao o njima, već si ih živio svakodnevno, svakim dahom, odlukom i djelom. Zbog takve jednostavnosti (You get what you see, Dobijate to što vidite, znao si govoriti), otvorenosti i dostupnosti bilo te je lako povrijediti (premda ti to obično nisi pokazivao), a još je lakše bilo propustiti uočiti dubinu tvoje devocije i duhovnih spoznaja.
Maharaja, jako mi 
nedostaješ! Toliko ljudskosti u njenom najvišem, najplemenitijem smislu više nikada nigdje nisam srela. A ne krećem se među materijalistima.
Učenike si međusobno povezivao i upućivao nas jedne na druge, kad smo imali teškoće u životu i kad nam je lako išlo. Gradio si u nama osjećaj pripadnosti obitelji, ali ne na temelju zajedničkog dikša, već šikša gurua, Srila Prabhupade! Podsticao si nas da se družimo i pomažemo si i tako jačamo kako bismo mogli pridonijeti ispunjenju Prabhupadine želje i ostvarenju njegove misije.
Maharaja, jako mi nedostaješ. S tvojim je odlaskom oslabilo to ljepilo koje nas je držalo na okupu, nagriženo mayom i našom nezrelošću.
Kakva je to obitelj taj naš ISKCON? Unatoč svega ne bih se iz njega usudila nikud kročiti jer bi mi to izgledalo kao da sam iznevjerila, izdala tebe, company man-a, odanog poduzeću. Govori se o duhu, raspoloženju duhovnog učitelja. Tvoje je raspoloženje sigurno da si dobri duh ISKCONa. Srce ISKCONa, netko je jednom primijetio. I to unatoč tome što si jako dobro poznavao one njegove pogreške i slabe strane koje mi tek naslućujemo. Umjesto da ih ističeš i rušiš zajedništvo onih koji pokušavaju ugoditi Prabhupadi, ti si uočavao gdje nedostaje i obilato tamo dodavao, vlastite energije, krvi, sapi, ne mareći za svoj ugled, zdravlje i udobnost. Maharaja, jako mi nedostaješ!
Kakva je obitelj taj naš ISKCON? Nedavno mi je tvoja učenica, sa suzama u očima ispričala kako joj u kriznom trenutku u životu nitko živ nije uputio ni lijepu riječ, a kamoli pomogao konkretno, nitko iz ISKCONA i nitko od tvojih učenika. Sličnu bih priču mogla i ja ispričati, kako mi nitko nije…
Ali, čini mi se da smo posve promašili smisao tvog učenja i tvog primjera. Ti nam nisi nikada pokazao da je ISKCON tu kako bi ti nešto od njega dobio (iako su te na kraju u Mayapuru dočekali kao heroja i bili spremni pokloniti se pred tvojim napuhanim trbuhom ispruženim na bolesničkoj postelji i pomoći ti na svaki način da se iseliš iz tijela u Prabhupadino društvo)! Nikada nam nisi pokazo da od ISKCONa nešto očekuješ. Govorio si o ISKCONu kao o obitelji, o zbiru članova, pojedinaca s kojima razvijaš odnose i spreman si ti njima pomoći kad god im treba. Često i kad nisu bili svjesni da im treba
, nisi se ustručavao primijetiti prostor za poboljšanje i pokazati im kako ga se može popuniti. Ti si dodavao gdje je nedostajalo (doing the needful, zar ne?), bilo da je bila u pitanju briga, upute, osmijeh, poznanstvo pomoću kojeg se neka životna situacija može lakše prebroditi.
Ti si uistinu bio čovjek u pravom, pozitivnom smislu te riječi. Znao si reći da do te titule treba proći dug put – od bhakte početnika, sankirtan leadera, temple commandera, predsjednika hrama, sannyasija, gura i GBC člana da bismo konačno nakon svega toga postali Čovjekom. Ljudi su danas rijetki, Maharaja, jako mi nedostaješ!
Molim te, blagoslivaljaj nas i dalje, pazi nas i vodi nas da i mi možemo postati ljudi koji stvarno doprinose tvom poduzeću onako kao što si ti želio da činimo – iskreno, ljudski, bez pompe i ugleda, za pravo, tako da se barem malo smanji broj onih koji će moći reći – nitko mi od braće po bogu, nitko mi iz ISKCONa nije pomogao kad mi je bilo teško.
Hvala ti što si bio tu s nama, trpio naše djetinje i djetinjaste pokušaje, tolerirao udarce nastale od našeg nevještog koprcanja dok bauljamo prema Krišni. Molim te, nemoj nas nikada zaboraviti, nemoj nas nikada napustiti! Kako vrijeme ide, sve sam svjesnija da mi sve više trebaš.
Tvoja ponosna
Vinata dd