Nakon dugo, dugo godina, ovog smo toplog ljeta ponovo otkrili čaroliju jutra na plaži, u nekom skrovitom kutku našeg otoka, malo udaljenom od najtučeniji turističkih ruta.
ČIJA JE PLAŽA?
Nakon dugo, dugo godina, ovog smo toplog ljeta ponovo otkrili čaroliju jutra na plaži, u nekom skrovitom kutku našeg otoka, malo udaljenom od najtučeniji turističkih ruta. Gomile ljudi koje se tijekom srpnja i kolovoza sliju u naše, inače relativno mirno selo, donose sa sobom raspoloženja i stremljenja koja nisu baš najpodudarnija s potragom za Bogom, dušom i njihovim međusobnim odnosom. Tijelo je ljeti izrazito i očito u prvom planu, a prateće nezadovoljstvo izniklo iz nesposobnosti dostizanja očekivane sreće i ispunjenja čak ni u za to naizgled idealnim ljetnjim uvjetima, toliko intenzivno da probija zidove kuća i nasilno prodire u našu oazu, okruženu turističkim apartmanima.
Zato smo svoje mjesto pod suncem, mirnije okruženje za mantranje i čitanje potražili na plaži i to podalje od naselja. Par minuta vožnje autom po makadamu, spust niz bodulski drmun i, evo nas, na moru, u skrovitom zakutku. Stijene se doimlju čistima, more je bistro, na obali ima i sjene – idealno. Zadovoljni spokojem, jednostavnim društvom kormorana i posve nečujnih riba, ugnijezdili smo se među kamenjem i uronili u mantranje, čitanje i kupanje, naizmjence, a kad se sunce podiglo na nebu i počelo nas pržiti umjesto grijati, spakirali smo svoje „krpice“ i krenuli kući. Na usponu do parkiranog auta, sreli smo obitelj, opremljenu ljetnjim potrepštinama koja se upravo uputila na more. Uz smiješak i pozdrav, „Govardhan,“ svatko je otišao u svom smjeru.
Sutradan smo na plaži naišli na tragove njihova boravka. Presložili su kamenje, složili nadstrešnicu od suhih grana, uredili si prostor u skladu sa svojim potrebama. Na povratku s plaže opet smo se s njima mimoišli. To se ponavljalo nekoliko dana, a onda smo, za promjenu krenuli na more kasno popodne, skoro predveče. Ovog puta, na „našoj“ smo plaži zatekli neke nove ljude. Ti su si pak stvarno dali posla da okruženje prilagode svojim idejama, čak su i kamenje razbijali! I sve to za tih par sati boravka na plaži koja je tu bila davno prije njihova dolaska i koja će tu ostati dugo nakon njihova odlaska. U pravoj maniri uvjetovane duše, puruše, gospodara po imenu samo, nisu pokušali ni upoznati prirodu kakvu su zatekli, doznati kome baš takva treba i nastojati se u nju uklopiti, ne remeteći ravnotežu koja već postoji, već su je odmah počeli prekrajati po svojoj mjeri!
Na takav način suvremeni čovjek gospodari planetom na kojoj prebiva bijednih pedesetak ili sedamdesetak godina, smatrajući sebe središtem i mjerilom svih zbivanja. „U prvom planu su moje potrebe, u drugom planu su moje potrebe i u trećem planu su opet moje potrebe!“ Posve djetinjasto razmišljanje, ali, na žalost jako rasprostranjeno među odraslim ljudima. A što je najgore, uopće ni ne zna koje su mu stvarne potrebe, jer ne zna tko je! Uvjeren da je hrpa mesa, sluzi i krvi koja naočigled truli i propada ili koloplet vrludavih misli i emocija, grčevito grabi oko sebe ono čime se drugi istomišljenici hrane u nadi da će to popuniti prazninu koju osjeća duboko u sebi. Na žalost, to se neće dogoditi, kao što se ni nikad do sad nije dogodilo. Ta je praznina, kako je neki mudri čovjek davno sročio, oblikom posve nalik Bogu i samo je On može popuniti. Vječnu, a trenutno uglavnom izgladnjelu dušu unutar tijela, može nahraniti samo dodir sa Svevišnjim. Za ovo doba stalnih uznemirenja iznutra i izvana, nestrpljenja, lijenosti i ludila, propisani način stupanja u dodir s Bogom je pjevanje, izgovaranje Njegovih imena. Jednostavno za jednostavne, složeno za komplicirane.
Ovaj svijet u kojem živimo ima svrhu, iako je tek rijetkima poznata. Svrha mu je osigurati živom biću (duši) povratak onamo gdje spada. Ljudski je oblik života posebno za to pogodan. Vječnima je mjesto u vječnosti, dok je iz pepela (ili nečeg sličnog, materijalnog) nastalo tek propadljivo tijelo koje će skončati kao hrana crvima, drugim bićima ili vatri. Ne trudimo li se u ljudskom obliku života ispuniti tu svrhu, živimo uistinu uzalud, a pri tom zagorčujemo život i svim drugim životnim vrstama, nastojeći sve i sva oko sebe prilagoditi svojim bezbrojnim i uglavnom posve ludim željama, koje naročito u posljednje vrijeme mediji svih vrsta zalijevaju posebno učinkovitim gnojivom.
Vrijeme je da se prenemo i shvatimo da plaža (=planeta) nije naša, da su je neki drugi koristili prije nas i da će je neki drugi koristiti poslije nas. A netko treći pak, povrh svih nas, zna točno kako ona treba izgledati i kako ju je najpametnije koristiti za dobrobit svih. S ljudskom inteligencijom možemo se raspitati o tome, uskladiti svoje ponašanje te konačno upoznati sebe – dušu i svog vječitog prijatelja i dobronamjernika – Boga te umjesto u svojim jalovim, sudjelovati u Njegovim savršenim planovima bez neželjenih popratnih pojava.
Vi ste na potezu!
Vinata dd