Srila Bhaktisiddhanta Sarasvati Thakura
The Harmonist, prosinac 1931, vol. XXIX br.6
(Objavljeno u Kk-listopad 2002.)
Obred dikse ili inicijacije je obred kojim duhovni učitelj privaća početnika na putu duhovnog napretka. Obred daje duhovno prosvijetljenje poništavajući grešnost. Učinak obreda ovisi o stupnju spremnosti učenika na suradnju te stoga nije jednak u svim slučajevima. Bez obzira na inicijaciju, postoji mogućnost da se početnik vrati na ne-duhovni nivo ako popusti u svojim naporima ili se vrati lošim navikama. Inicijacija stavlja osobu na pravi put i daje joj početni poticaj da ide naprijed. Međutim, ne može zauvijek osobu održavati na tom putu, ako ona ne uloži vlastiti dobrovoljan napor.
Priroda početnog poticaja također se razlikuje i ovisi o stanju primaoca. Iako nam milost duhovnog učitelja omogućava da na trenutak vidimo Apsolut i put kojim Ga možemo dostići, tako posijanom sjemenu potrebna je pažljiva njega pod vodstvom učitelja. Samo tada će sjeme proklijati i izrasti u drvo koje daje plodove i hladovinu. Nakon što dobije praktičnu predodžbu o svojoj pravoj prirodi, osoba ne može dugo zadržati duhovnu viziju ako duša svojevoljno ne izabere služiti Krišnu. Krišna nikada ne prisiljava dušu da Ga služi.
Pa ipak, inicijacija nije nikada u potpunosti beskorisna. Ona mijenja učenikov pogled na život. Ako učenik griješi nakon inicijacije, može se još više degradirati nego neinicirana osoba. Iako se čak i nakon inicijacije ponekad događaju privremeni zastoji, oni obično ne ometaju konačno oslobođenje. Najslabije svjetlucanje pravog znanja o Absolutu je dovoljno moćno da iz temelja zauvijek promijeni našu mentalnu i fizičku prirodu. To svjetlucanje je nemoguće potpuno ugasiti – osim u izrazito nesretnim slučajevima. Za iniciranu je osobu nesumnjivo praktično – samo ako ona to želi – da slijedi upute učitelja koje ju polako vode ka Apsolutu. Dobar učitelj je doista spasitelj palih duša.
TEŠKO ZA ZAPADNJAKE
Vrlo je rijetko, međutim, da se osoba pod utjecajem moderne kulture želi predati vodstvu druge osobe. To se posebno odnosi na duhovne teme. Ta ista će se osoba spremno predati vodstvu liječnika u slučaju bolesti tijela. Ove bolesti ne mogu se ignorirati bez posljedica koje su svima očite same po sebi.
Zlo koje uzrokovano našim zanemarivanjem bolesti duše paralizira i zavarava naše razumijevanje te ga stoga ne možemo prepoznati. To zlo se ne shvaća jer naizgled ne stoji na putu našim svjetovnim djelatnostima kao što je slučaj sa tjelesnim bolestima. Čovjek prosječne kulture ima stoga slobodu da postavlja pitanja iako nije čak niti shvatio goruću potrebu za uistinu sposobnim liječnikom koji će liječiti njegove duhovne boljke.
Ovo su često postavljana pitanja: “Zašto bi se uopće bilo potrebno predati nekoj određenoj osobi ili obredu da bi se shvatio Apsolut budući da Njegova priroda nije uvjetovana? Zašto bi Krišna tražio od nas formalnu izjavu o našoj predanosti Njemu? Ne bi li bilo velikodušnije i logičnije da nam dozvoli da živimo životom slobode u skladu sa načelima naše iskvarene prirode? Prihvaćamo da je naša naša dužnost da služimo Krišnu, ali zašto nas neka treća osoba mora Njemu dovesti? Zašto ne možemo izravno služiti Krišnu?”
Bez sumnje, bilo bi poželjno da nas poučava dobar učitelj koji dobro poznaje svete spise kako bismo shvatili te spise. No osoba se nikada ne bi trebala predati drugoj tako da nitkovu pruži priliku da čini zlo.
Loš učitelj je česta pojava. Teško je objasniti kako takvi “gurui” koji otvoreno žive u grijehu usprkos tome uspiju zadržati slijepu podršku obrazovanog dijela svojih učenika. Budući da se to događa, možemo li kriviti neku osobu koja oklijeva bezuvjetno se predati učitelju bez obzira je li on dobar ili loš? Neophodno je da budemo posve sigurni u vjerodostojnost neke osobe prije nego što je čak i oprezno prihvatimo za svog duhovnog vođu. Učitelj treba biti osoba za koju nam se čini da posjeduje one odlike koje će mu omogućiti da poboljša naše duhovno stanje.
Takva i slična pitanja i razmišljanja ima većina osoba engleskog obrazovanja kada se od njih traži da prihvate pomoć neke osobe kao svog duhovnog učitelja. Književnost, znanost i umjetnost Zapada promiču načelo osobne slobode i odbacuju mentalitet koji potiče osobu da preda pravo na biranje vlastitog puta nekoj drugoj nadređenoj osobi. Zapadna kultura usađuje potrebu i visoku vrijednost vjere u sebe.
TRAŽI SE ISKRENA I POTPUNA VJERNOST
Dobar učitelj traži našu iskrenu i potpunu vjernost. Dobar učenik u potpunosti se predaje stopalima učitelja. Učenikova pokornost nije niti slijepa niti iracionalna. Potpuna je, sve dok je sam učitelj potpuno dobar. Učenik zadržava pravo da napusti učitelja u trenutku kada se uvjeri da je učitelj postao pogrešiv poput njega samoga. Dobar učitelj nikada ne prihvaća osobu za svog učenika ako ta sosba nije spremna slobodno mu se predati.
Dužnost je dobrog učitelja da odbaci učenika koji ne želi iskreno slijediti u potpunosti upute učitelja. Ako učitelj prihvati za svog učenika osobu koja odbija njegovo potpuno vodstvo, ili ako se učenik preda učitelju koji nije potpuno dobar, takav učitelj i takav učenik osuđeni su na pad sa svoje duhovne razine.
Dobar učitelj je samo osoba koja je shvatila Apsolut. Osoba koja je shvatila Apsolut ne mora hodati svjetovnim putem. Dobar učitelj živi duhovni život i stoga je potpuno dobar. Trebao bi biti u potpunosti slobodan od bilo kakve želje za ičim od ovog svijeta, bez obzira da li je dobro ili loše. Kategorije dobro i loše ne postoje u Apsolutu. U Apsolutu je sve dobro. U našem sadašnjem stanju ne možemo shvatiti tu apsolutnu dobrotu. Predanost Apsolutu nije stvarna ako i ona nije apsolutna.
*********************************************************************
Na nivou Apsoluta od učenika se traži da se potpuno preda dobrom učitelju. Na materijalnom nivou ne postoji potpuna predaja. Zbog toga što se učenici pretvaraju da su potpuno predani lošem učitelju dolazi do iskvarenosti koja se može naći u odnosu običnog svjetovnog gurua i njegovih isto tako svjetovno nastrojenih učenika.
*********************************************************************
Svi iskreni mislioci će shvatiti logičku prihvatljivost upravo objašnjenog položaja. No većina ljudi neće biti sklona vjetrovati da se dobar učitelj može pronaći u ovom svijetu. To je uistinu tako. I dobar učitelj i njegov učenik pripadaju duhovnom svijetu. No osobe koje pripadaju ovom svijetu sposobne su duhovno slijediti. U suprotnom, na ovom svijetu ne bi postojala religija. Pa ipak, to što duhovni život možemo spoznati u ovom svijetu ne znači da se svjetovno postojanje može pretvoriti u duhovno. Zapravo oni su potpuno nespojivi. Jako se razlikuju. Iako se čini kao da dobar učitelj pripada ovom svijetu, on ustvari nije od ovoga svijeta. Nitko tko pripada ovom svijetu nas ne može osloboditi svjetovnosti. Dobar učitelj je stanovnik duhovnog svijeta. Božjom mu je voljom omogućeno da se pojavi u ovom svijetu kako bi nam pomogao da shvatimo duhovno postojanje.