Murari Gupta das
(Krsna-katha 10/2000):
U posljednje vrijeme može se čuti da u ISKCON-u nema ljubavi, bratstva i prijateljstva, kako je ISKCON u krizi i kako ne funkcionira itd.
Krsna-katha 10/2000
Murari Gupta das
U posljednje vrijeme može se čuti da u ISKCON-u nema ljubavi, bratstva i prijateljstva, kako je ISKCON u krizi i kako ne funkcionira itd.
Čuvši ovakve izjave moram priznati da ih nisam mogao a priori odbaciti jer elemenata impersonalizma, lošeg managementa i kriza u našem društvu ima. Stoga na ovakve sumnje odgovoriti: “Prabhu u mayi si. ISKCON je divan, što se time zamaraš, pričajmo o Krišni” značilo bi sakriti prašinu pod tepih. Odgovora na ove sumnje nisam imao, no ipak mučilo me pitanje može li se dotična problematika tako pojednostaviti i uopćiti i reći: “U ISKCON-u nema ljubavi!” Par preslušanih predavanja, par pitanja našim guruima, kamp u Puli i mozaik se posložio – odgovori su tu.
IMA LI LJUBAVI U ISKCON-U?
Krenimo redom, počevši od ljubavi i prijateljstva. Ako sumnjate ili niste sigurni ima li kod nas ljubavi, Krišna vam to može milostivo pokazati baš kao i meni na kampu u Puli. Iskrenuo sam nožni zglob. Bilo je ružno, velika oteklina i bol. Vidjevši me, bhaktama je bilo žao. Dakša prabhu je odmah otrčao po elastični zavoj, Bhavananda Raya je nosio smrznuto mlijeko (umjesto leda), Gauranga-sundara zavoj, Mahima gel. Unatoč svemu tome premišljao sam se da li da se vratim kući u Liku, da ne budem teret bhaktama, a i situacija je izgledala ozbiljna. Barhi, Sudama i Vinata te Gargamuni su se odmah dali na odgovaranje: “Nosit ćemo te, hraniti, zapričavati i zabavljati.” Neki bhakte su mi davali savjete, poneki čak i smiješne, no s dobrom namjerom i situacija je bila vrlo poučna. Sjetio sam se iz Caitanya-daye kako je Harideva u istoj situaciji vrijeme iskoristio za samospoznaju. I ja sam isto tako razmišljao, a također sam se zahvaljivao Prabhupadi za divno društvo bhakta.
Društvo bhakta je prioritet u duhovnom životu. Oko mene bolesnog bhakte su se razletjeli – mislite li da su imali i trunku sebičnog interesa u tome? Ili je to možda ljubav? Ako kod nas nema ljubavi i prijateljstva, što nas to sve ove godine drži zajedno? Ako nas 400 u Puli nije okupila ljubav, zahvaljujući čemu smo se mi to onda okupili? Pogledajmo koliko je mnogo bhakta dalo donaciju za liječenje Sridhar svamija i uputilo mu tople riječi. Zar ni to nije ljubav? Sridhar svami preko tri desetljeća dijeli ljubav bhaktama i bhakte mu uzvraćaju ljubavlju. “Da, to je ON, ali šta je s nama?” reći će netko, no princip je isti, zar ne? Kako siješ, tako ćeš i žnjeti.
Sjećam se kako su jednom prilikom kolege vojnici, ludi od požude, živeći u izolaciji, od obližnjeg šumarka imaginirali predmete svoje požude. Požudna osoba zamijećivat će samo požudne osobe oko sebe. Slično tome, osoba koja i sama ima problema s prijenosom emocija, zamijećivat će sebi slične osobe i tada će tvrditi kako kod nas nema ljubavi (no za ovakav uvid u situaciju potreban je drugi kut, mnogo introspekcije, prisnosti i iskrenosti). S druge strane, ako vam osoba daje i daje i daje ljubav na ovaj ili onaj način, vi ćete osjetiti potrebu da uzvratite, zar ne? Slično tome, ako i vi dajete ljubav, osobe oko vas će postupno – netko brže, netko sporije – početi uzvraćati. Počet će uzvraćati i one osobe koje inače ne bi, pa nitko nema kameno srce. I tada ćete biti okruženi takvim osobama i to će biti predivno.
No, ako samo konstatirate bez da pokušate nešto pozitivno, tada se ništa neće dogoditi milijunima godina.
Ovime ne želim sakriti ili umanjiti problem međuljudskih odnosa koji postoji, već dati praktično rješenje. Uostalom, kad sam iskrenuo nožni zglob, i sam sam osjetio impersonalizam nekih bhakta. Ne mogu reći da to nije zaboljelo, no moj zaključak je – hajde da ja onda budem još personalniji prema njima. Ako netko želi impersonalno proći kraj vas, vi se zaustavite i pitajte: “Hej, prabhu, kako si? Dugo te nisam vidio,” i mislite li da će on ostati impersonalan? Puno je bolje početi davati nego uz jadikovanje čekati. Što daješ to ćeš i dobiti. Nesumnjivo da će čak i takvoj osobi ponekad doći pokoji “niski udarac”, ovo je materijalni svijet, no tada će oni biti u manjini i neće toliko boljeti. Svaki boksač, ma koliko fer bio, ponekad dobije niski udarac, no ako ste igrač niskih udaraca, onda ćete ih stalno dobijati. Stoga je moj zaključak – ako ne vidite ljubav u ISKCON-u, problem je u vama. Može izgledati napuhano, no ipak moram reći – ja imam jako velikih prijatelja i čvrstih prijateljstava u našem društvu.
ISKCON SE RASPADA?
Drugo moje razmišljanje je u vezi sljedeće sumnje: ISKCON je u krizi, ne funkcionira. Kada je Prabhupada vidio da Gaudiya Math ne funkcionira, napustio ga je (i osnovao organizaciju koja funkcionira). Treba li pod svaku cijenu ostati u ISKCON-u?
Jayapataka svami nas je poučio u Puli da ne možemo reći da je ISKCON u krizi. U ISKCON-u ima kriza – kriza zbrinjavanja bhakta, kriza brakova, kriza u pojedinim hramovima, kriza sankirtana ponegdje itd., no na njih treba gledati pozitivno, kao na boli uslijed brzog rasta – brzi rast boli i to iskustvo imaju pojedini pubertetlije.
Na sličan način, ISKCON se vrlo brzo ekspandirao u svjetskim razmjerima i prirodno da će boli (kriza) biti. Niti jedna svjetska religija nije se ekspandirala u ovolikoj mjeri za samo 30 godina. Krize ne treba sakrivati ili umanjivati, treba ih riješavati, no ne možemo simplificirati i generalizirati: “ISKCON je u krizi i nefunkcionalan je (=raspast će se)”. Poneki policajac će uzeti mito, UNPROFOR-ac može u pijanom stanju izazvati sudar, no možemo li mi onda zbog toga reći da je čitava institucija beskorisna, nefunkcionalna i nepravedna?
Prabhupad nas je poučio da je ISKCON poput broda i valovi će doći i brod će se ljuljati, no treba li zbog toga napustiti brod ili treba čepiti rupe, popraviti što se popraviti da? Pa najlakše je skočiti u more, no to je lijek gori od same bolesti. Imamo li mi i jedno utočište u ovom svijetu osim toga broda – ISKCON-a? Ne pokazuje li iskustvo da bhakte koji su otišli iz ISKCON-a i osamili se, nakon nekog vremena uvide da bez društva bhakta ne mogu držati prijašnji standard? Stoga nije slučajno da je društvo bhakta prioritet duhovnog života. Da, Prabhupada je bio opunomoćena osoba koja je mogla napustiti jedan brod i napraviti drugi, no da li je to i naša položaj? Budimo iskreni i ponizni: jedino možemo skočiti iz broda u more. Stoga, hajdemo svi, u okviru svojih mogućnosti učiniti naše društvo još boljim. Krenimo od sebe. “Vaša ljubav prema meni vidjet će se po tome koliko surađujete.” (Srila Prabhupada).