Interview sa Sacinandana svamijem (Krsna-katha 02/2014.) : Mladi bhakte koji služe na Yoga is music programu mogu ponekad razvodniti svoju poruku samo da bi ih ostali prihvatili. Osobno mislim da postoji razlika između pronalaženja zajedničkog jezika, kada izražavamo stvari na način da ih drugi mogu razumjeti, i razvodnjavanja poruke. Pronalaženje zajedničkog jezika je u redu, ali razvodnjavanje poruke je kontraproduktivno.
(Sa Sacinandana svamijem razgovarala bhn. Mateja)
Budući da na na našim prostorima propovijedaš već duže vrijeme, bi li mogao izdvojiti neke dobre strane i prednosti ovdašnjih bhakta te s druge strane neke tipične prepreke i izazove koje imamo?
Mislim da je dobra stvar što ste više u kontaktu sa svojim osjećajima. Kirtani su glasniji, a pogotovo nakon kirtana, kako glasno pričaju! Imaju toliku potrebu za razgovorom! U zadnje vrijeme su i ovdje postali malo više poput zapadnih Europljana, ali mentalitet je još jako personalan. To ima svoje prednosti, ali ako niste oprezni… Što god je u materijalnom svijetu dobro u jednim okolnostima, nije jednako dobro u nekim drugim okolnostima. To se zove svijet relativne istine. Dobro nije uvijek dobro, niti je loše uvijek loše, ovisi o okolnostima. Kada ste u pokretu gdje svi žele znati sve o svima ostalima, čak i ako ta osoba o kojoj nešto želite znati ni sama to ne zna, a neka druga osoba zna bolje sve detalje njenog života ili barem misli da zna – to odnose ponekad čini vrlo kompliciranima. U odnosima vam je potreban prostor za disanje. Vidio sam da osobe postanu prijatelji, a već u drugom trenutku više to nisu i imaju loše osjećaje jedna prema drugoj. Mislim da je dobro to što ste više u dodiru sa sobom, ali morate paziti da previše ne dodirnete druge oko sebe i povrijedite ih.
Prije par dana svjedočili smo prekrasnom Yoga is music programu. Kako si zadovoljan napretkom ovog programa i pokazuje li se da on uistinu ima potencijal da proširi svjesnost Krišne i stvori nove ozbiljne bhakte?
Svaki put se uvjerim da je program koji se temelji na kirtanu vrlo uspješan.
Na Yoga is music programu je bilo i puno starijih bhakta koji obično ne dolaze u hram. Sveto je ime toliko privlačno da privlači sve. Kada pjevate skupa, najmanja je šansa da ćete se sukobiti. Jer ne pričate o tome što mislite, ne iznosite svoja mišljenja… Na programu sam i govorio nešto jer mislim da se trebamo to usuditi. Ne bismo se trebali bojati i samo pjevati misleći da tako nećemo imati problema. Trebamo govoriti o Krišni, slaviti Krišnu. Tada svi osjećaju da je vrijeme dobro utrošeno. Mislim da je program bio prekrasan. S pozornice sam primijetio nešto što se možda nije moglo uočiti iz publike. Vaša sklonost da budete glasni usmjerila se na kirtan! Svi su zbilja pjevali glasno, ali lijepo, nisu bili sramežljivi. To me uvjerilo da su uživali u kirtanu i da su bili inspirirani da u potpunosti sudjeluju. Yoga is music ima velik potencijal, ne samo prema novim potencijalnim bhaktama, već i za privući naše starije bhakte. U tom slučaju možda ga nećemo nazvati Yoga is music jer je to brend kojemu je cilj privući osobe koje nemaju kontakt s kirtanom. Možemo ga zvati drugačije, „Valovi kirtana“ ili tako nekako, ali osnovni je sastav isti – sveto ime.
U konzervativnijim krugovima može se čuti da bi za bhakte koji rade tu službu kontakt s drugim spiritualnim tragaocima mogao biti opasan, budući da su oni često također prisutni na programu sa svojim mantrama.
Drago mi je da ovom prilikom mogu na to odgovoriti. Razlog zbog kojeg pozivamo druge grupe je to što oni sa sobom dovedu svoje sljedbenike. Postoje dvije vrste sljedbenika – jedni su potpuno uvjereni, a drugi su još uvijek u potrazi. Oni po prvi put bivaju izloženi svjesnosti Krišne te nakon nekog vremena mogu pomisliti, unatoč tome što su zahvalni, primjerice, Art of Living grupi s kojom su došli, da su u svjesnosti Krišne našli ono što su tražili i postanu bhakte. Smisao pozivanja drugih nije da razvodnimo stvar, već da dođemo u kontakt s više ljudi. Što se mantri tiče, vjerujem da u svijetu uvijek postoje druge mantre, drugi ljudi i drugi procesi. Ako nas uznemir
uju drugi procesi, imamo mnogo više razloga da nas uznemiri sam svijet. U njemu obično čujemo: „Mrzim te, ubit ću te…“ i takav tip glazbe. Ovi ljudi barem imaju neki duhovni interes, tako da je lijepo družiti se s njima. Moramo razumjeti što Yoga is music jest, a što nije. U hramu se pjevaju samo Gaudiya Vaisnava mantre, ali ovo nije hram, ovo je outreach program. Bhakte koje ovaj program ne inspirira, bolje da odu na hramski program. No, mladi bhakte koji služe na Yoga is music programu mogu ponekad razvodniti svoju poruku samo da bi ih ostali prihvatili. Osobno mislim da postoji razlika između pronalaženja zajedničkog jezika, kada izražavamo stvari na način da ih drugi mogu razumjeti, i razvodnjavanja poruke. Pronalaženje zajedničkog jezika je u redu, ali razvodnjavanje poruke je kontraproduktivno. Svi znaju da smo mi Krišnini bhakte i stoga nema potrebe da i mi zvučimo poput mayavadija. Možemo slobodno propovijedati, ali na način koji je razumljiv osobama do kojih želimo doći. Poruka treba ostati očuvana. Možda su konzervativniji bhakte uočili situacije u kojima poruka nije ostala očuvana i u tom je slučaju njihova zabrinutost opravdana te bi ih organizatori programa trebali uvažiti i poslušati.
U zadnje vrijeme razvijaš propovjedački projekt pod nazivom Vedic way. Što je točno cilj tog proje
kta i kako se on do sada manifestira?
Vedic way je program koji služi kao podrška ljudima u njihovom duhovnom napretku. Uvijek je bio slučaj da osobe koje su emocionalno i društveno neprilagođene slabo duhovno napreduju. Čak ponekad ljudima moramo reći da pričekaju neko vrijeme prije nego dođu u hram, dok si ne srede život. Prva tri dijela programa odnose se na pomoć u pronalaženju emocionalnog, društvenog i fizičkog blagostanja, a zadnja dva dijela odnose se na čistu bhakti. Osjećam se pozvanim da razvijem Vedic way jer je Prabhupada govorio da je pola njegovog posla dovršeno, a polovica koja nedostaje odnosi se na to da bhaktama damo program kako da žive; on je to nazivao varnašramom. Tako da ne osjećaju potrebu napustiti svjesnost Krišne. Rekao je to mnogo puta tijekom svog života i ja želim služiti Srila Prabhupadu tako da pom
ognem u razvijanju nečega što u našem društvu još nismo razvili. Nisam jedini u tome, ja sam samo jedan mrav koji pokušava slijediti uputu svog duhovnog učitelja. Prabhupada mi je dao vrlo osobne upute kako da to učinim i iznimno sam inspiriran. Također želim reći da ću to prvo predstaviti u svijetu abhakta i napraviti mali eksperiment da vidim što funkcionira, a što ne. Tada ću imati nešto što također mogu ponuditi našim bhaktama. Kao kad imate obitelj, ne želite s njima eksperimentirati, već im dati gotov proizvod. Zato to želim prvo predstaviti izvan hramova, iako su i bhakte već zainteresirani. Nećemo samo govoriti o materijalnim stvarima i onda na kraju o Krišni, od početka ćemo govoriti o Krišni. Ne mogu to učiniti ni na jedan drugi način jer mi se Krišna toliko sviđa! Odmah trebamo govoriti o Gospodinu, jer sve funkcionira samo uz Njegove blagoslove.
U tom se pristupu također koristi analogija Tree of Life. Možeš li objasniti tu analogiju našim čitateljima koji još za nju nisu čuli?
Tree of Life uči nas ravnoteži. Stablo ima korijen, deblo i krošnju. Svi dijelovi surađuju i uravnoteženi su. Kao što stablo ima ta tri područja, mi kao ljudska bića imamo određena područja u svom životu. Imamo svoje duhovno korijenje koje treba biti nahranjeno, zatim tijelo i um. Trebamo se pobrinuti da imamo emocionalno i fizičko blagostanje. Zatim, kao ljudi, okruženi smo drugim ljudima i trebamo se pobrinuti za dru
štvo u kojem se nalazimo. Trebamo biti poput krošnje stabla koja daje plodove i lišće. Zdravo stablo ima zdrav korijen, deblo i krošnju, a zdravo ljudsko biće ima duhovno, fizičko, emocionalno i socijalno blagostanje. Tree of Life uči nas postizanju blagostanja u tim područjima. U vedskim je spisima rečeno da na stablu ljudskog tijela postoji gnijezdo. U tom gnijezdu žive dvije ptice. Kao što stablo ima gnijezdo, mi imamo srce. A u tom srcu se nalaze dvoje – duša i Nadduša. Tree of Life na kraju govori o ovom najvažnijem dijelu – gnijezdu, odnosno ljudskom srcu.
Puno sam puta u našem pokretu vidio da bhakte nemaju sumnji u vezi Krišne i duše. Ono s čim imaju problema su ova druga područja, što znači da se osjećaju kao da ih se ne razumije, osjećaju da naša socijalna mreža i management nisu zadovoljavajući, vide greške koje ih obeshrabruju. Zato ću na samom početku govoriti o tim područjima koja do sada nisu obrađena.
Često možemo čuti da tvoj pristup svjesnosti Krišne naglašava ulogu srca i toga da trebamo otvoriti srce Krišni i duhovnoj energiji. Što je s nama koji smo malo više „u glavi“, pokušavamo sve filozofski shvatiti i teško nam se povezati s tim pristupom?
Ne bih rekao da je pristup srca moj pristup, to nije ono što najviše naglašavam. Mislim da sam jasan u tome da najviše naglašavam da je svjesnost Krišne stvar iskustva, ne toliko stvar teorije. Caitanya Mahaprabhu širio je pokret samo pjevanjem svetog imena i dijeljenjem prasadama, metodama temeljenim na iskustvu. Ako uđemo preduboko u teoriju nauštrb iskustva, nećemo nikamo dospjeti u svom životu. To je kao da teoretski govorimo o zdravlju, ali ako sami ne postanemo zdravi, ne bismo dugo mogli slijediti tu teoriju. Iskustvo mora postojati. Zasigurno ono započinje sambandha-jnanom, znanjem. Nakon davanja znanja morate uvesti abhideyu, proces za primjenu i tada morate doći do cilja, prayojane. Uvijek je potrebna ravnoteža mnogih faktora. 
Bhakte mogu reći: „Evo Sacinandane svamija s njegovim pričama o srcu. To je sentimentalno, ja želim filozofski shvatiti stvari.“ Rekao bih im da sam ja također za filozofiju i mogu pročitati moje knjige da vide stoji li filozofija u njima. Ali molim vas, nemojte uzeti samo filozofiju. I drugi faktori moraju biti prisutni kako bi realizacija mogla doći. Mora postojati praksa i prayojana, iskustvo cilja. Ponekad mislim da je naš pokret previše u glavi, nema dovoljno praktične realizacije. Oni koji kritiziraju naš pokret također kažu: „Vi samo govorite. Imate tako visoku filozofiju, ali pogledajte svoje hramove, svoje odnose. To pokazuje da niste realizirali ono o čemu govorite.“ Mislim da su te kritike do neke mjere točne. Stoga u svijetu bhakta stavljam vrlo velik naglasak na iskustvo. Ono što radite mora funkcionirati za vas. Možda sam ovdje drugačiji od ostalih, koji govore većinom o sambandha-jnani. Uostalom, trudim se i nisam ni sam savršen. Samo pokušavam služiti bhakte i pri tom učim. Ne želim reći da radim sve kako treba, ali radim najbolje što mogu. No, iako sam nesavršen, iznimno sam uvjeren da je iskustvo najjači dokaz. Sanatana Goswami kaže da je to razlog zbog kojeg Gop Kumar, kad želi uvjeriti brahmanu, govori o svom vlastitom iskustvu. On tako podučava jer je to najjači dokaz. Isprobajte i vidjet ćete da funkcionira. Ne odustajte, jer je to vrlo važno. Moramo se osigurati da pravilno prakticiramo proces kako bi se pojavili rezultati u našem duhovnom životu, a srce nam se pročistilo.