Ništa nije tako moćno u širenju svjesnosti Krišne poput zadovoljnog bhakte. Ako je bhakta zadovoljan s druženjem i s liderima, učinit će bilo što i bit će sretan što služi.
(Srila Radhanatha svami, Kk, veljača 2002.)
Jnananivas Prabhu iz Mayapura nedavno je bio kod nas. On nam je objašnjavao kako se u duhovnom svijetu također vodi obiteljski život te da je Goloka Vrindavana jedna velika porodica gopa i gopija i da naše društvo treba biti isto takvo – velika porodica brahmacarija, grhastha, vanaprasta i sannyasija koja zajedno radi i ima zajednički cilj, koji si međusobno pomažu da budu jaki, da služe Srila Prabhupadu i Caitanya Mahaprabhua. Jako naglašavamo ovaj princip. Što god lideri naglašavaju, Krišna će i omogućiti da se to ostvari i dogodi. Kad lideri naglašavaju dijeljenje knjiga, onda se desetine milijuna knjiga dijele, ako lideri naglašavaju gradnju hramova, vidimo da se po cijelom svijetu grade prekrasni hramovi vrijedni milijune dolara, a ako naglašavaju food for life program, milijuni tanjura prasadama se dijele. Kako bi se svi ovi projekti uspjeli održati, potrebna je jedna jedina stvar: POLET NAŠIH BHAKTA.
U Americi, u mnogim hramovima u važnim gradovima, gotovo sve službe rade plaćeni bhakte. To ne izgleda kao predano služenje, već kao posao. U nekim američkim hramovima jednostavno se uvoze bhakte iz istočne Evrope i Indije i plaćaju ih kako bi radili jer se ne mogu odgojiti ili zadržati bhakte da bi naši projekti cvjetali dugoročno. Moramo održati polet bhakta za pjevanjem Hare Krišna i želju za druženjem s bhaktama. Ništa nije tako moćno u širenju svjesnosti Krišne poput ZADOVOLJNOG BHAKTE. Ako je bhakta zadovoljan sa druženjem i s liderima, učinit će bilo što i BIT ĆE SRETAN ŠTO SLUŽI. Ako bhakta osjeća da nije cijenjen, ni zaštićen, ako nije upoznat s osnovnim principima svjesnosti Krišne, onda neće izdržati.
U mnogim hramovima mladi bhakte rade najviše službe, dok stariji stoje sa strane i prigovaraju. Kako samo to izgleda novim bhaktama? Kada smo se mi pridružili ovom pokretu, postojala je samo jedna iskusna osoba u cijelom društvu i cijelom pokretu – bio je to, naravno, Srila Prabhupada. Svi smo bili jako mladi, teenageri, u dvadesetim godinama i svi smo mislili kakvi ćemo biti za 50 g.odina. Mislili smo da ćemo, kad ostarimo, biti poput njega, možda ne potpuno isti. Svatko tko je njega slijedio, postajao bi našim uzorom, nikog drugog nismo imali osim Prabhupada. A pogledajte sada što novi bhakta može vidjeti! Bhakta dođe u hram uvjeren da je ovo savršena filozofija koja mu je odgovorila na sva pitanja u životu. Kirtani su tako dobri, prasadam je izuzetan. Mnogi od tih inteligentnih ljudi piočnu se pitati kakvi će biti za 20 godina. Ako pogledaju unaokolo, a vide bhakte koji su ovdje 20 godina, počinju sumnjati u proces jer ima tako malo primjera ljudi koji su još željni mantranja, plesanja i koji žele i dalje služiti misiji. Vide ljude koji su ogorčeni i prigovaraju, koji više ne prakticiraju, koji su se posvetili raznim alternativama, raznim new age alternativama, traže prosvjetljenje ili pokušavaju raznim psihoanalitičnim procesima postati integralne osobe ili su se potpuno posvetili drugim religijama i usmjerenjima unutar vaisnavizma. To je sve poprilično zbunjujuće za nove bhakte. Ako se ožene, kako će održavati svoju svjesnost Krišne? Oni na takvo pitanje odgovaraju analizirajući svoje prethodnike.
Trebamo se jako potruditi kako bismo ohrabrili i podržali sve bhakte koji su toliko godina posvetili misiji, pokušati ih privući natrag kako bi nastavili sa služenjem Srila Prabhupade. Mislim da bi Prabhupada jako želio da to napravimo. Mnogi bhakte su dali svoje najbolje godine života služeći ga. Oni se trebaju osjećati cijenjeno i trebaju biti hrabreni. Vrijeme će pokazati koliko smo uspješni u svemu tom, ali barem ovi mladi ljudi koji sada dolaze trebaju se obučavati, trebamo se brinuti o njima, voditi ih tako da s godinama postaju sve zreliji sa sve većim ukusom za svjesnost Krišne. Ne smije se događati da ljudi dođu s velikim ukusom, da se sprže i da se nakon 25 godina prisjećaju kako je nekad bili lijepo. Nakon 25 godina bhakte bi trebali biti potpuno samospoznati i osjećati veliku odgovornost prema Prabhupadinoj porodici. Kultura nam je potrebna upravo za to. Kad bismo samo dali ljudima ono što je Prabhupad dao nama! Moje iskreno mišljenje je da postoje i drugi načini, a ne samo ovaj sustav savjetovanja koji mi primjenjujemo. Tu je npr. bhakti vrksa sustav i sl, ili sustav mentora u skladu sa mjestom, vremenom i okolnostima. Postoje različiti načini koji se mogu primjenjivati. Ali najvažnija stvar koja će odlučiti o tome hoće li uspjeti ili ne, jest da lideri moraju znati da je njihova prva i osnovna dužnost briga kako bi bhakte ostali poletni u svjesnosti Krišne. Moramo misliti na budućnost.
SVJESNOST KRIŠNE NA DJELU
Sivaram maharaj je bio prisutan kada sam u Bombayu objašnjavao savjetnički sustav sa četvero savjetnika koji se brinu o ostalim porodicama u kongregaciji. Na početku je bilo vrlo poletno, ali vremenom su ljudi prestali dolaziti na sastanke, a sami savjetnici brinuli su i o toliko drugih stvari. Kad sam se vratio iz Amerike situacija nije bila sjajna, ali sam pogurao projekt tako snažno da su ga ozbiljno shvatili. Sada mogu slobodno reći da je savjetnički sustav osnovica našeg cijelog kongregacijskog pokreta. Stvorio je toliko jedinstva među našim bhaktama, prema svakome bez izuzetaka. Lider je mogao biti siguran da je svaka osoba u kongregaciji zbrinuta, da se o njoj brine, da se ona obrazuje u svjesnosti Krišne. Danas su tisuće u savjetničkom sustavu. Sada je ukupno 45 savjetnika u kongregaciji, a svaki ima otprilike 20 obitelji o kojima brine. Jedan savjetnik ima čak i nekoliko stotina ljudi o kojima se brine kao i još jedan podstav savjetnika kojima je on nadređen. Mnogi savjetnici imaju pomoćnike koji postaju novi savjetnici. Rezultat je da novi bhakta vidi atmosferu cijele kongregacije, postane time jako privučen i želi se posvetiti pokretu. Održavamo predavanja u hramu, dijelimo knjige, mijenjamo srca ljudima.
Vrlo je bitno da ljudi vide svjesnost Krišne na djelu, u akciji, na kulturnoj i društvenoj razini. HH Bhakti vidya purna maharaj vrlo često govori o važnosti vaisnavske kulture. Kaže da je filozofija naš proizvod, a kultura je ambalaža. Ako proizvod nije lijepo zapakiran, neće biti dobro zaštićen. Niti će izgledati atraktivno. Prabhupada je tvrdio da ćemo osvojiti svijet kulturom svjesnom Krišne. Ne samo s izložbom diorama i predstavama koje su važan dio kulture, već i vaisnavskom etiketom na djelu koja podrazumijeva odnose između bhakta i odnose između bhakta i Krišne. Ako bhakta razvije ponizno raspoloženje, ako shvati da ništa neće zadovoljiti Svevišnju Božansku Osobu kao služba u raspoloženju sluginoga sluge sluga…. Prabhupada to neprestano naglašava u svojim djelima: služenje vaisnava, a yuga dharma je pjevanje svetih imena. Moramo biti jako, jako poletni u pjevanju Svetog Imena i slušanja zabava o Gospodinu Krišni. Slušanje zabava Gospodina Krišne, pjevanje Svetih Imena, Služenje vaisnava i dijeljenje svega toga uvjetovanim dušama je osnova našeg pokreta. Kada su bhakte ujedinjeni, zbrinuti i dobro obučeni – kako onda lijepi kirtani nastaju – stvarno nevjerojatno.
ZAJEDNIČKI ZA PRABHUPADINO ZADOVOLJSTVO
“Počinje Srila Prabhupadin maraton.” Nakon ovih riječi kao da smo upalili šibicu i stavili je na dinamit. Bili smo tako jedinstveni, tako poletni u služenju Prabhupada. Brahmacariji i kongregacija su se sastali, organizirali dijeljenje knjiga. Bili smo treći u cijelom svijetu. Samo su Bombay i Mayapur bili bolji od nas. Za mjesec dana podijeljeno je 60.000 tvrdo ukoričenih Bhagavad Gita, a najbolji djelitelj bila je jedna majka sa troje djece (Madhu priya), koja je živjela izvan hrama. Imali smo muške i ženske ekipe. Vlasnici poduzeća dali su nam svoje kamione s pomoću kojih smo transportirali knjige. Bio je to stvarno prelijep projekt. Sljedeće godine smo bili najbolji u zimskom marathonu, prvi u cijelom svijetu i to nam je pokazalo da će, ako su bhakte ujedinjeni, i dobro obučeni, svi projekti cvjetati.
Kongregacija je postala vrlo inspirirana, tako da brahmacariji nisu morali iskolektirati niti jedan jedini cent. Kongregacija održava i financira cijeli hram. Sve što se želi od brahmacarya jest da budu dobri sadhui. Kongregacija dolazi u hram da bi se družila sa brahmacarijima budući da lijepo poučavaju filozofiju zbog toga što žive jednostavnim životom. Kongregacija se želi družiti sa njima, želi ih pozvati k sebi, žele ih financirati i podržavati na svaki način.
MEĐUSOBNO POMAGANJE
Svaki dan u hramu od 11 do 1 popodne je brahmacari class, predavanje na kojem poučavamo brahmacarije u filozofiji, kulturi i propovijedanju. Nakon toga je ručak i zatim idu propovijedati, dijeliti knjige. Mislim da ima 30 koledža u okolici koji imaju tjedne programe. Također su nas zamolili da preuzmemo vodstvo nad hramom gdje sada ima 45 brahmacarija koji žive po istim principima. Pokušavamo tako obučiti brahmacarije, iako znamo da će se mnogi od njih oženiti. Takav je svijet. Pokušavamo ih obučiti tako da, ako ostanu brahmacariji, cijeli život budu zadovoljni sa sobom. A ako se baš moraju oženiti, onda mogu relativno lako ući u grhastha asram u čemu će dobiti kompletnu podršku brahmacarija i ostalih. U Prabhupadinim knjigama je opisano kako se ostaje brahmacari do 25 godine, a nakon toga se treba oženiti. Sljedećih 25 godina provodi u grhastha asramu, a potom u vanaprastha. To je nekakav uobičajeni standard. Ako uspješno treniramo brahmacarije da budu svjesni Krišne, onda smo uspjeli. Ako brahmacari postane primjeran grhastha, onda smo uspjeli. U tome mu njegovi drugovi brahmacariji pružaju potpunu podršku. On je njihov prijatelj i ostat će prijatelj i kada se oženi. Kongregacija nastoji na sve moguće načine pomoći bivšem brahmacariju kako bi se dobro snašao u novom položaju grhasthe. Treba mu pomoći i stambeno i financijski i na sve druge načine jer je ta osoba potrošila 7,8 ili 10 godina u brahmacari asramu i ne može ga se samo tako izbaciti na ulicu. Ovakav oblik suradnje stvara vjeru i povjerenje između bhakta, kao i dobru sliku o vodstvu koje se stvarno brine o budućnosti svojih bhakta.
SASVIM KONKRETNA POMOĆ
Jedan naš bhakta, već umirovljeni profesor, ne baš bogat, doživio je srčani udar i hitno mu je trebala operacijska ugradnja bypassa. On nije imao novaca za tu operaciju, kao ni mogućnosti da dalje izdržava svoju obitelj. Ta se vijest proširila po kongregaciji i skupljeno je sasvim dovoljno novaca za njegovu operaciju. Sve je završilo tako da tom profesoru nije niti trebala ta operacija pa je vratio novac, ali ono što je bilo lijepo u toj situaciji jest da je svatko vidio da predanost ovom pokretu donosi i obiteljsku podršku. Prije dva mjeseca, jedan od naših bhakta, jedan od naših savjetnika koji je cijeli život radio na željeznici, što znači da nije imao baš puno novaca, zatrebao je također ugradnju bypassa. Kongregacija se skupila i platila operaciju. U ovakvim situacijama osjeti se obiteljska atmosfera.
Prabhupada je, također, uspio stvoriti taj obiteljski duh u svjesnosti Krišne i ljudi koji su iskreno bili posvećeni misiji, bili su njegova obitelj. U svakoj obitelji član znate da će ostali članovi biti uz njega i kad mu ide dobro i kad mu ide loše. Imate vjeru u ostale članove obitelji. Ponekad bhakte stare i misle. ” Moj otac i majka me neće nikada ostaviti na ulici, ali za bhakte nisam siguran što bi napravili.” Morali bismo imati više povjerenja u Prabhupadine predstavnike, nego u svoje materijalne rođake. Kad svi ljudi imaju takav osjećaj u srcu, onda možemo reći da imamo dobro i jako društvo bhakta. I tada sve cvjeta. Kada su ljudi ujedinjeni i svjesni Krišne i ozbiljno shvaćaju Svetih Imena, onda je to društvo nezaustavljivo. Trebamo imati vjeru da je sve što nam treba filozofija svjesnost Krišne, pjevanje Svetih Imena i druženje sa bhaktama. Mi kao propovjednici moramo znati da moramo imati kulturu i društvo kao podršku bhaktama. Ljude moramo održati jakima i moramo održati njihovo pjevanje Svetih Imena. Moramo održati njihovu sadhanu i njihovu vjeru.