Murari gupta das (Krsna Katha 05 2003.): I ja sam grihastha kao i većina, borim se za slobodno vrijeme, no ako redovito (bar malo) čitamo Prabhupadine knjige, onda će nam ovakve grube devijacije biti lako prepoznatljive.
(iliti o devijacijama i kako ih prepoznati)
(svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna!)
Murari gupta das
(Krsna Katha 05 2003.)
Ne tako davno, mogli smo primjetiti tihu polarizaciju stavova bhakta unutar naše yatre po pitanju je li dotični bhakta naše gore list, vjerodostojan ili ne (bonafide ili bogus). Kasnije je uslijedila medijska popularnost dotičnog, sportska natjecanja s uskrsnulim avatarima i većini nas (nekima još nije?!) je postalo jasno da je samozvani guru “ispalija”.
Unatoč zanimljivoj i intenzivnoj medijskoj karijeri dotičnog, ja bih se ipak osvrnuo na ono prije – predmedijsku fazu kada su poneki (mnogi?) s kojima sam razgovarao bili oduševljeni njegovim poletom.
Pratio sam ovog svima nama znanog bhaktu i s profesionalne točke gledišta te sticao bogato i obilato iskustvo iz psihijatrije otkrivajući činjenicu da um može biti čovjekov najveći neprijatelj.
POVIJEST BOLESTI
U prvom stadiju pričao je neprestano o duhovima i svojim mističnim iskustvima poput onoga kada mu se za vrijeme iscjeliteljske seanse glava odvojila od tijela i nastavila davati upute svojim štićenicima. U ta vremena mogli smo slušati o brojnim mističnim iskustvima za vrijeme Bhagavad Gita lekcija u riječkom hramu, a najbolje mišljenje o njima dala je jedna mataji – “u njima ima svačega samo ne Krišne!”.
Iza toga uslijedio je period radikalnog fundamentalizma u kojem je tvrdio kako svim neistomišljenicima treba nasilno oduzeti imovinu i koristiti je na jedini ispravan način – za Krišnu! Do imovine na taj način (bar ne u obujmu u kojem je priželjkivao) nije došao te je odlučio da to postigne preobraćenjem u šivaistu. Molio je Gospodina Šivu za par milijuna dolara, a na moju upadicu da traži puno, odgovorio je da je to garancija da će dobiti bar nešto. Hvalio je Šivu i grdio Krišnu, a u međuvremenu do željene svote približavao se puževim korakom varajući “glupe karmije” debelo im naplaćujući popravljanje veš mašina.
Kad nije uspio do novca (danam) onda je odlučio uživati bar u ženama (sundarim). Bio je to interval proučavanja Kama sutre i lude zaljubljenosti u kojoj bi se prema njegovom pričanju vratio sa svojom djevojkom (nevjenčanom, naravno) u predpubertetsko razdoblje te imao “transcendentalni seks” (ne pitajte me što to znači, tako “visoke”spoznaje nemam).
Zatim je uslijedila, meni posebno zanimljiva, peta faza u kojoj je neprestano pričao o Krišni. Tvrdio je da priča s Krišnom kad god poželi (a pogotovo u ranojutarnjim satima), da je jučer Krišnu češkao po leđima tri sekunde te da mu se Krišna nikad nije skrio.
Za mene je on odavno, i prije ovog stadija, osoba kojoj treba propisati dobru i kontinuiranu dozu antipsihotika, a ova posljednja faza bila je još jedna potvrda tome. Međutim, na moje neugodno iznenađenje, mnogi (a neki su u procesu i više od deset godina) su bili uvjereni u suprotno ili bi bar s dobrom količinom opreza govorili: ”Nikad ne znaš, budi oprezan”, ”Krišna je tu da procjenjuje, ne mi”, «Nemoj kritizirati”, ”On se promijenio, sada skroz priča o Krišni”,”Za mnoge gurue smo mislili da su čisti bhakte pa su kasnije pali. Kako možeš znati da on nije čisti bhakta?” Jedan lider u našoj yatri (o kojem smo kasije čuli da sedam godina nije čitao Prabhupadine knjige) ga je toliko simpatizirao da ga je htio dovesti na program, na vyasasan da drži lekciju.
Tada sam htio reagirati člankom, no odustao sam jer me od zadnjeg sličnog diskutabilnog članka pratila reputacija “troublemakera” (premda ne znam zašto, jer je po mome mišljenju dobro da se ljudi potaknu na razmišljanje i zauzimaju stavove u skladu s guru-sadhu-šastra načelom). Bilo mi je poražavajuće kako površinski sudimo – samo zato što je često pričao o Krišni, mi smo (neki od nas) mislili da je on napredan (čisti?) bhakta, iako je bilo tako očito da se radi o (po mom mišljenju gruboj) devijaciji.
Oni koji su se kleli u njegovu čistoću ili bar glasno šaputali šireći mu slave, sada znaju da je čovjek “pukao” jer je kasnije počeo pričati takve gluposti i uvrede kakve ovaj papir ne trpi i stvar je postala očita, no pitanje je koliko im ta spoznaja znači jer umjesto da ih njihova gruba procjena ponuka na čitanje Prabhupadinih knjiga, neki mirno nastavljaju sjediti u svojoj fotelji, guštirajući u svojoj pizzi iz obližnje pizzerije dok se na ekranu vrti najnovija epizoda neke glupave serije.
I ja sam grihastha kao i većina, borim se za slobodno vrijeme, no ako redovito (bar malo) čitamo Prabhupadine knjige, onda će nam ovakve grube devijacije biti lako prepoznatljive. Pa krenimo redom.
ANALIZA
Njegovo ponašanje grubo odudara od tobože visokih spoznaja koje je stekao eksplozivnom brzinom,a osim toga vaišnava nikad takve spoznaje ne govori na široka vrata (jer nije željan slave), otvoreno brojnim okupljenima. Samo jedna vaišnavska pjesma je dovoljna da shvatimo bit ove devijacije – u Sad Goswami astaci opisuje se da su Goswamiji uvijek bili u raspoloženju traženja Krišne (gdje je Krišna?), nikad se nisu hvalisali da su jučer vidjeli Krišnu, a nesumljivo je da su njih šestorica imali neusporedivo više susreta s Krišnom od dotičnog (ne postoji razmjer, razlomak u kojem je nazivnik nula, tako je to neusporedivo).
Drugo, nema osobe kojoj se Krišna nije sakrio; On to čini i najvoljenijim i najintimnijim pratiocima, čak i Šrimati Radharani. Krišna to ovako objašnjava:”Ako osoba bez novca nakon nekog vremena stekne bogatstvo i potom ga izgubi, mislit će na izgubljeno bogatsvo dvadeset i četiri sata na dan. Stoga, da bi povećao ljubav Svojih bhakta, koji put se pravim da sam za njih izgubljen.”(Krišna izvor sveg zadovoljstva, str. 20). Stoga ako osoba tvrdi da joj se Krišna nikad nije skrio, ona ustvari želi reći – veći sam od Šrimati Radharani! Koliko su ovo ozbiljne uvrede mislim da nije potrebno naglašavati.
Uzeo je reinicijaciju, a zatim odbacio gurua. No, neprestano priča o Krišni. Pa normalno da priča – prije je želio osjetilno uživanje (milijun dolara) na jedan način (Šiva), sada na drugi (Krišna), no u središtu je uvijek on, a ne religija, Krišna. Čini se da je zbog lakovjernih sljedbenika ovom zadnjom metodom i uspio. Istina, on priča o Krišni do u četiri sata ujutro – no tko je to odobrio, da li je njegov guru zadovoljan s time? U Mayapuru je jedan bhakta odsjeo u kolibi i mantrao 120 krugova dnevno, jeo malo, spavao dva-tri sata. ”Sada želi živjeti na stablu”- rekao je Prabhupadi jedan bhakta. Tada je Prabhupada otkrio svoje misli, “Sve je to glupost. Čim kažeš “želim” sve je to glupost, osjetilno uživanje”. (Kapljice nektara, str.81.). Da,dragi bhakte, izvanjski je to izgledalo vrlo napredno, no u dubini je to bilo trulo osjetilno uživanje baš kao i u aktuelnom slučaju.
A na argument nekih bhakta da ne trebamo suditi, Krišna je tu da sudi, odgovaram: mi i ne želimo suditi, nego prosuditi, diskriminirati da bismo znali s kime se družiti, a s kim ne, a skrivati se iza tog navodnog argumenta i ne diskriminirati je čista mayavada – sve je isto, sve je jedno. Da, sudit će mu Krišna, točnije Mahajana Yamaraj i Citragupta, no u vrijeme Bhaktivinode Thakure koji je po profesiji bio sudac, glava bi mu se odvojila od tijela, ovaj put zapravo.
GLUPOST DANAŠNJE CIVILIZACIJE
S druge strane možemo vidjeti svu današnju glupost takozvane civilizacije i demokracije gdje oni ne uspijevaju dokazati da se radi o kvazireligiji, a kamoli to legalno zaustaviti. To je stoga što nemaju duhovno znanje pa u nedostatku toga kažu da je on prevarant jer on i njegovi sljedbenici imaju blagi budalast pogled. Kakav je to argument? Pa to je subjektivni dojam koji netko može prišiti i najpametnijim ljudima ovog svijeta.
Stoga, ja se pitam čitamo li Prabhupadine knjige?