Devaki dd (Krsna-katha 07/2015): Nisam jedna od onih neovisnih žena koje nikad nisu bile u braku. Prošla sam kroz cijelu školu učenja podređenosti, služenja u poniznom stavu i odricanja od neovisnosti.
(Krsna-katha 07/2015)
S Devaki devi dasi razgovarala Yašoda devi dasi nakon u Zagrebu održanog seminara o Istraživanju korijena
(nastavak iz broja 5/2015)
Kad me ljudi vide, pomisle da ne prakticiram ono što propovijedam, ali možda ne znaju da sam prije bila grihastha. Nisam jedna od onih neovisnih žena koje nikad nisu bile u braku. Prošla sam kroz cijelu školu učenja podređenosti, služenja u poniznom stavu i odricanja od neovisnosti. I izgledala sam drugačije. Imala sam svilene sarije, narukvice, naušnice, nanosnice, šminku i sve ostalo. Trudila sam se da slijedim svog muža i služim i podržavam ga na ponizan način.
Koji bi bio prikladan način da bhakte jedni druge svakodnevno ohrabruju da prihvate i primijene duhovnu kulturu u svom životu u odsutnosti Vašeg primjera?
Početak je uvijek u razumijevanju principa. Trebamo uvijek iznova slušati o tim temama i razumjeti važnost tih principa. Tako ih možemo malo po malo primijeniti u životu. Uvijek je najlakše početi izvana, da više pažnje posvećujemo nošenju vaišnavske odjeće kad god je to moguće. Vrlo često mislimo da to nije moguće, ali zapravo jest. Čak se i kupovina i slične obaveze mogu obavljati u vaišnavskoj odjeći. To je vrlo lijep način propovijedanja jer podsjeća ljude na Krišnu. To je vrlo jednostavan način primjene kulture. Ako imamo posao na kojem ne možemo nositi sari, kad se vratimo s posla možemo se otuširati, obući sari ili gopi suknju, staviti tilak i možemo odahnuti jer je to tako lijepo. Možemo reći da je način odijevanja samo izvanjska stvar, ali zapravo nije jer nam snažno utječe na svjesnost. Istovremeno odražava našu svjesnost i povratno utječe na nju s određenim svjetonazorom u pozadini.
Danas je postalo popularno da se bhakte suprotnog spola zagrle u javnosti, a nekad je to bilo nezamislivo.
Meni je to i sad nezamislivo.
Može li to biti prihvatljivo ponašanje za vaišnave i možete li to prokomentirati?
Očito je da ne može. Ponašanje među vaišnavama diktira da čak ni muž i žena ne pokazuju fizički kontakt i takve izraze intimnosti u javnosti, a kamoli osobe koje nisu u braku. To stvara suptilno zagađenje samo kad vidimo osobe kako se grle. Ako je osoba dovoljno osjetljiva, može osjetiti da to stvara dozu zagađenja.
Je li to znak da smo na tjelesnom nivou?
Kao bhakte, razvijamo drugačije načine pokazivanja naklonosti koji nisu toliko usmjereni na tijelo. Cijela stvar sa zagrljajima je jako usmjerena na tijelo. Pogotovo ako znamo da su muškarac i žena kao maslac i vatra. To je toliko temeljan princip duhovnog života – stvaranje distance. Jer je taj muško-ženski princip ono što nas sve drži u materijalnom svijetu. Privlačnost između muškarca i žene je toliko jaka. Zato postoji vaišnavska etiketa. Čak ni otac ne bi trebao sjediti kraj svoje kćeri. Ja sam također iznenađena da se takve stvari pojavljuju. To je nedostatak razumijevanja.
Osim zagrljaja, kako možemo drugačije pokazati naklonost?
Postoji 6 načina razmjene među bhaktama iz „Nektara uputa“ od Rupe Goswamija. Davanje poklona, primanje poklona, davanje prasadama, primanje prasadama, povjeravanje i slušanje. To su razmjene ljubavi, a ne grljenje. Među osobama istog spola grljenje može biti u redu. Ali čak i u tom slučaju uviđam kako je to postalo jeftino. Svi se grle sa svima i onda to postane jeftina stvar. Meni je to prihvatljivo samo s osobama koje jako dobro poznajem.
Važnije je biti povezan na razini duše, a ne tijela. Posebno između muškaraca i žena, svoju naklonost ćemo bolje pokazati ako se trudimo ne uznemiravati jedno drugo i odvraćati pažnju, ne uznemiravati um onog drugog. Tako bismo trebali pokazati naklonost jer je to u interesu duše. To je u interesu živog bića kao duhovne duše. Ne želimo im odvraćati pažnju od Krišne. To je prava naklonost.
Ovo grljenje, to odvraća pažnju. Zato i imamo toliko slučajeva padanja s određenog standarda. To je sve rezultat nedostatka slijeđenja vaišnavske etikete. To je vrlo uznemiravajuće i loše za naš duhovni napredak. Način na koji bismo, kao bhakte, trebali pokazivati naklonost jedni prema drugima je da ne uznemiravamo tuđi duhovni napredak. To je prava naklonost. Sve ostalo je osjetilno uživanje.
Grljenje između muškarca i žene koji nisu u braku nije ništa drugo nego suptilni seks. Seks nije samo gruba stvar, već ima i suptilni aspekt. Grljenjem muškarca i žene ispunjavaju se potrebe koje bi trebale biti usmjerene u održavanje obiteljskog života. Zato imamo obiteljski život, kako bismo ispunili emocionalne potrebe. Grliti se treba u obiteljskom životu, ali ne i izvan njega. Jednostavno tome nema mjesta.
Kako da izbjegnemo padanje pod utjecaj materijalističkih uzora u odijevanju i ponašanju?
To je stvar duhovne snage. Sadhana je temelj svega. Ako imamo jaku sadhanu, ako mantramo i slušamo, čitamo Bhagavatam – onda imamo duhovnu snagu i ne pogađaju nas tri gune materijalne prirode. Ako smo pod utjecajem materijalističkih uzora, to zapravo znači da smo pod utjecajem guna. Ako imamo dobru sadhanu i slijedimo preporuke Goswamija o napuštanju društva abhakta koliko god je to moguće.
Također Bhaktivinod Thakur u Bhaktya loki objašnjava da društvo abhakta više zagađuje ako su nam uključene emocije. Ako samo idemo u banku, poštu i imamo takve obaveze, to nas toliko ne zagađuje jer srce nije uključeno. Samo obavljamo što imamo, stavljamo novac na račun i odemo. Ali ako uključimo emocije i počnemo misliti kako je neka osoba draga i slično, tada je srce otvoreno, spremno da prihvati ono što oni nose u svom srcu. Prebivalište svake vezanosti, bilo dobre ili loše, je srce. Možemo ‘pokupiti’ vezanosti od osobe koja ih nosi u svom srcu. Što se više družimo i što je srce više otvoreno za primanje i ako se družimo s materijalistima na emocionalno uključen način možemo preuzeti materijalne vezanosti koje oni nose.
Dali ste lijep primjer na seminaru o ruži kada cvate koja je poput otvorenog srca…
U tom slučaju više dajem primjer bojenja tkanine. Kad se družimo sa sadhuom, to je kao da umočimo svoje srce u istu boju kojom je obojano njegovo srce. To se događa prilikom sadhu sange, a pogotovo ako još postoji neka želja, naklonost i privrženost tom sadhuu, onda je srce otvoreno da primi ono što on nosi u svom srcu. To je dobrobit koju dobivamo od sadhu sange. Zato je jedan od prvih koraka razviti privrženost prema sadhuu, odnosno guruu. U tom slučaju je srce uključeno i otvoreno da pokupi koju kap onoga što on nosi u svom srcu. To je način na koji ćemo dobiti tu privrženost, od ljudi koji je već imaju u svom srcu. I zbog toga nam treba sadhu sanga.
A kad se družimo s materijalistima, trebamo pažljivo izbjeći uključivanje srca. Inače će se ono otvoriti i pokupiti materijalističku privrženost. Iz tog razloga nas može zagaditi druženje sa članovima obitelji koji nisu bhakte, jer su emocije uključene. Zbog te emocionalne povezanosti, to na našu svjesnost utječe više od nekog drugačijeg kontakta s abhaktama. Zato je to dobro držati na minimumu. Općenito naša duhovna snaga ovisi o sadhani. To nas čini imunima na utjecaj materijalne prirode.
Vaša uputa da žena treba preuzeti podređenu ulogu, podržavati muškarca i ne preuzimati vodstvo može se činiti kontradiktorna Vašem osobnom načinu života i propovijedanju. Možete li nam pomoći da to vidimo u pravom svjetlu?
Rekla sam nešto o tome i na seminaru, da je podređenost i krotkost stvar nutrine. Nije toliko izvanjski. Prvi način na koji žena razvija ovisnost i krotkost obično je kroz brak. Možemo reći da je i brahmacarini ašram kao priprema prije toga. Tamo učimo podređenost i stav služenja. Postoji mnogo pogrešnih predodžbi o brahmacarini asramu. Ljudi misle da to nije vedski, ali zapravo jest. Ljudi su prije živjeli u proširenim obiteljima. To znači puno žena različitih generacija koje žive zajedno. Sve sestre, tete, majka, baka – a djevojčice se od mladosti odgajaju u takvoj atmosferi koja nije ništa drugo nego brahmacarini asram. Žene uvijek dobivaju tu vrstu treninga. Srila Prabhupada je vidio da na Zapadu nema proširenih obitelji, da žene nemaju roditelje koji su bhakte i zato je utemeljio brahacarini asram. No, taj princip je oduvijek postojao.
U Bangladešu vidim kako se djevojčice treniraju. To je isto kao brahmacarini asram – deset žena koje žive zajedno i treniraju djevojčice u kuhanju, čišćenju i tolikim stvarima. To je prvi stadij treninga u postajanju poniznima, podređenima i odricanju od neovisnosti. To priprema ženu za bračni život. To je sljedeća škola. Ja sam prošla kroz tu školu.
Nisam jedna od onih neovisnih žena koje nikad nisu bile u braku, iako neki to možda misle. Prošla sam kroz cijelu školu učenja podređenosti, služenja u poniznom stavu i odricanja od neovisnosti. Krišninim aranžmanom, moj brak je možda bio nešto kraći, ali prešla sam u odvojeni način života. Čak i u tom razdoblju sam nastavila njegovati tu ovisnost o svom guruu. Bila sam veoma povezana s njim kroz službu. Rekla sam na seminaru kako me poslao da prikupljam sredstva za Bangladeš u vrijeme prije Božića kad je to najlakše. Dvadeset godina sam svaki Kartik to radila. To je bio moj način odricanja od neovisnosti. jednom sam ga pitala mogu li ići u Vrindavan za Kartik i odbio me rekavši da je to vrijeme za prikupljanje sredstava. Nikad više nisam započela tu temu. Nije da želim slaviti samu sebe, ali ako pitate, trebam reći.
To je unutarnji način odricanja od neovisnosti – staviti svoje planove na čekanje i učiniti ono što se traži. Izvanjski se možda čini da sam neovisna, ali nisam. Da jesam, ne bih mogla ovako živjeti. Mogu ovako živjeti samo jer ovisim o mnogo dobronamjernika i savjetnika. Ne činim ništa bez savjetovanja i jako sam s njima povezana. Zbog toga što se stavljam ispod njih, dobivam mnogo zaštite od njih. Osjećam se potpuno zaštićeno. To je nagrada koju osoba dobije kad se odrekne svoje neovisnosti.
Krajnja ovisnost koju trebamo njegovati jest ona o Krišni, ali postoji cijeli put kako do toga doći. Ašrami služe tome da nam pomognu njegovati tu ovisnost, na kraju krajeva o Krišni.
U odvojenom redu života vrlo je strog princip da trebamo razviti sve veću i veću ovisnost o Krišni. Inače to nije odvojeni red. Čini mi se da u jedanaestom pjevanju ima mnogo principa o odvojenom redu. Odvojenik ne bi trebao ni jedno mjesto u ovom materijalnom svijetu smatrati svojim domom. Ako počne misliti da je neko mjesto njegov dom, on zapravo nije u odvojenom redu. Potrebna je ovisnost o Krišni, a jedini dom je duhovni svijet. Također ne bi trebao nositi hranu sa sobom jer bi trebao biti zadovoljan s onim što ima danas, a za sutra treba ovisiti o Krišni. Ako On aranžira da ima hrane – dobro, a ako ne – svejedno.
Nisam ja toliko fanatična u tim stvarima, ponekad nešto uzmem, ali zbilja mrzim kad moram nositi mnogo stvari naokolo. To nije dio odvojeničkog raspoloženja. Postoje različiti principi koji pokazuju što znači biti u odvojenom redu života. To nije izvanjska stvar da se samo obuče bijeli sari, to je čitav mentalitet i svjesnost.
Kad me ljudi vide, pomisle da ne prakticiram ono što propovijedam, ali možda ne znaju da sam prije bila grihastha i izgledala sam drugačije. Imala sam svilene sarije, narukvice, naušnice, nanosnice, šminku i sve ostalo. Trudila sam se da slijedim svog muža i služim i podržavam ga na ponizan način. Prošla sam tu čitavu školu. Ljudi koji me ne znaju to ne vide i imaju sumnje, ali oni koji me znaju nemaju. Trebamo naučiti da ne prosuđujemo na temelju izvanjskih stvari i gledati dublje, inače možemo pogriješiti u prosudbi. Dobar primjer je priča s Pundarika Vidyanidhijem. Mukunda Datta je odveo Gadadhara k njemu, a Gadadhar je mislio da je on običan materijalist. Ljudi možda prosuđuju izvana, ali trebamo gledati dublje.
(nastavlja se)