Vrsabha das (Krsna-katha 10/2004): Gledaju nas lica oblaka kada proljevamo kiše suza zbog svih doživljenih nepravdi
Vrsabha das
(Krsna-katha 10/2004)
Posvuda su lica koja nas gledaju.
Prate nas na kopnu, u zraku i vodi.
Pomno nas promatraju po noći i danu.
Noću nas gleda mjesec praćen svojim anđelima,
baš kao i duhovi i sablasti
koje se požudno oblizuju od uha do uha
dok goli sanjamo o prljavoj strasti.
Zatim, gledaju nas noćne zvijezde,
dok tamo negdje dolje svjetlimo kao krijesnice
obasjane plamenom griješnih želja.
Danju nas gledaju dobre vile,
što kao konobarice zapisuju sve naše želje,
koje zatim proslijede svom Gospodaru
– a On nam na kraju života izruči račun.
(Ako nemamo dovoljno zlatnika u džepu,
može se desiti da završimo u tri života
kao perači posuđa u nekoj odvratno prljavoj kuhinji).
Svakoga dana, od zore pa sve do svog zalaska,
gleda nas lice sunca koje zadovoljno pamti sva naša dobra djela.
Kada se šećemo zoološkim vrtom,
gledaju nas tužna i napaćena lica
koja kao da se pitaju:
‘‘Zar smo ovdje samo zato jer ne izgledamo kao oni?’’
Dok prolazimo alejama cvijeća i botaničkim vrtovima,
gleda nas cvijeće kako venemo
umorni od trke za trajnom srećom,
koja kao da je tu negdje, tek iza ugla.
Onda, gledaju nas lica naših predaka
koji se nadaju da nećemo napraviti iste kardinalne greške
zbog kojih oni sada žive na planetama agonije.
Gledaju nas lica vjetrova dok vijorimo svijetom
nošeni strujama sreće i nesteće, ljubavi i mržnje.
Kada ležimo u travi, gledaju nas lica buba mara
koje misle kako smo samo sićušni
i smiješno opasni u pokušaju da zagospodarimo zakonima prirode.
Također nas gledaju lica oblaka
kada proljevamo kiše suza
zbog svih doživljenih nepravdi.
Gledaju nas uplašena lica morskih nimfi
dok svojim mrežama i parangalima
sijemo smrt u dubinama oceana.
Zatim, gledaju nas pravci svijeta
kako suludo bježimo od svjedoka svojih zločina,
baš kao da se možemo sakriti
na neko mjesto gdje nas nitko ne gleda.
I kada konačno, naizgled pronađemo takvo mjesto;
ne primijetimo da nas gleda lice zemlje
dok lažemo sami sebe kako smo izbjegli sve odgovornosti
i pronašli utočište u samoći.
I napokon, iz života u život –
gleda nas lice Nadduše koja
strpljivo očekuje trenutak
kada ćemo odbaciti sve sebične planove
i konačno se predati Njemu.
Dublin 08/06/04