ODGOJ DJECE, piše: Labangalatika devi dasi (Krsna-katha 7/2003): “Jednom me prilikom šestogodišnji dječak pitao zašto ja nikada ne jedem meso? Kad sam mu rekla da mi je žao životinja koje se ubijaju, on se uzbudio i glasno protestirao tvrdeći da meso nije životinja. Rekao je da je meso u trgovini, a životinje nisu.”
ODGOJ DJECE, piše: Labangalatika devi dasi (Krsna-katha 7/2003): “Jednom me prilikom šestogodišnji dječak pitao zašto ja nikada ne jedem meso? Kad sam mu rekla da mi je žao životinja koje se ubijaju, on se uzbudio i glasno protestirao tvrdeći da meso nije životinja. Rekao je da je meso u trgovini, a životinje nisu.”
Živimo u društvu koje reklamira na svakom koraku konzumaciju mesa. Iza svakog ugla vire smrdljive mesnice i okruženi smo ljudima kojima je jedenje mesa najnormalnija stvar na svijetu. Djeci vegetarijancima nije jasno što se događa. Kako uopće netko može jesti takve stvari, a uz to se smješkati i dobivati na poklon igračkicu? (Mc Donaldovi prljavi trikovi). Roditelj mora odgovoriti potpuno na tu dilemu. Najgori odgovor koji možemo dati djetetu je taj da smo bhakte pa ne smijemo. Sama riječ ne smiješ uvijek predstavlja izazov, a to nije ono što želimo kod djeteta isprovocirati.
Pravi odgovor je taj da su životinje naši prijatelji koji isto osjećaju i imaju pravo na život! Kod djece trebamo razvijati osjećaj samilosti prema svim živim bićima.
Iz svoje dugogodišnje prakse u radu sa djecom mogla sam shvatiti da djeca uopće ne razumiju što jedu. Nisu osviještena u tom smislu. Hranu prihvaćaju kao dio dana u kojem se mora jesti i ne pridaju tome veći značaj.
Jednom me prilikom šestogodišnji dječak pitao zašto ja nikada ne jedem meso? Kad sam mu rekla da mi je žao životinja koje se ubijaju, on se uzbudio i glasno protestirao tvrdeći da meso nije životinja. Rekao je da je meso u trgovini, a životinje nisu.
Djevojčica od pet godina pričala je kako je vidjela da su ubili ovcu i da ovcu nije ništa boljelo jer nije plakala…
Čovjeka iznenade takve izjave, ali kad se spustimo na njihov nivo shvatit ćemo da njima stvarno nije jasno što se dešava.
Istinita priča koju ću sada napisati može dobro ilustrirati kako životinje osjećaju i pate, a to možemo ispričati i djeci.
Bhima – junak Padayatre 2002.
Bhakte su na ljeto 2002. organizirale Padayatru (svečanu povorku u kojoj se slavi Krišna, širi sankirtan misija Gospodina Caitanye i promiče potreba za zaštitom krava). Na raznim su mjestima tražili bika za povorku i najzad ga našli kod mesara. Biku su dali ime Bhima. Bhiminog je brata mesar već zaklao i Bhima je to znao. Od tog dana Bhima nije htio jesti, a iz očiju su mu tekle suze. Bhakte su nježno postupali s njim, brisali mu suze i rekli mu da će ga svakako pokušati otkupiti i da ga neće vratiti mesaru. Nakon par dana Bhima je stekao povjerenje u bhakte što se moglo zaključiti po tome što je ponovo počeo jesti i nije više plakao… Cijelu Padayatru Bhima je uveseljavao bhakte, djecu i prolaznike. Sada o njemu brinu bhakte koji su ga otkupili na zajedničko zadovoljstvo…
Govoriti djeci o zdravstvenom, ekološkom, moralnom, karmičkom aspektu jedenja mesa nema smisla. Ona će sama, uočavajuči događaje oko sebe i u razgovoru s roditeljima shvatiti pravi smisao ahimse tj. nenasilja. Mi nemamo pravo nikoga sprječavati u njegovom duhovnom razvoju, a to ćemo postići tako što ćemo pustiti druge da žive.
DJECA ASISTENTI U SLUŽENJU KRIŠNE
Vedski standard ljudskog društva podrazumijeva četiri varne i četiri ašrama. Jedan od ašrama je grihastha ašram. Grihastha ašram podrazumijeva obitelj u kojoj se prakticira bhakti, buddhi yoga… Griha znači kuća, a znači i djeca… Prava je umjetnost procijeniti mogućnosti i interese svoje djece i u skladu s tim uključiti ih u služenje Krišne. Da bi dijete aktivno i s interesom sudjelovalo u svakodnevnom služenju Krišne, roditelj mu mora ponuditi zanimljive poticaje. Svakoga jutra vrijedi potrošiti malo vremena i razmisliti o tome što planiramo raditi i kako nam dijete u tome može pomoći. Ne smijemo podcjenjivati ili precjenjivati djetetove sposobnosti. Uvijek treba krenuti od jednostavnijih zadataka prema kompliciranijim.
Za ovo doba u kojem živimo karakteristično je da smo užurbani i da oba roditelja rade. Dijete često ispada iz svakodnevnih aktivnosti jer mislimo da će nas ono usporiti. Zbog toga ono ostaje uskraćeno za lijepu razmjenu suradnje koja je srž kvalitetnih odnosa.
Pravilo je da djeci moramo dati dovoljno vremena za aktivnosti koje obavljaju jer će tako, s vremenom, savladati vještine i kasnije neke poslove obavljati možda i bolje od nas.
Najistaknutije aktivnosti u domovima grihastha jesu:
1. priprema prasadama
2. obožavanje Božanstva
3. uređivanje oltara
4. obožavanje Tulasi drveta
5. služenje gostiju
PRIPREMA PRASADAMA
Aktivnosti koje djeca mogu obavljati su razne:
– zajednički odabir i kupovina namirnica za kuhanje
– samostalno kupovanje namirnica u obližnjoj trgovini
– sakupljanje plodova i branje povrća u vrtu
– dodavanje namirnica prilikom kuhanja
– popunjavanje posudica sa začinima
– čišćenje, brisanje posudica, lijepljenje naziva na njih
– čišćenje voća i povrća, lupanje orašida
– izrada kolača: oblikovanje kuglica, utiskivanje oblika za kekse…
– miješanje voćne salate, samostalna izrada voćne salate
– pranje suđa
– posluživanje gostiju
– nuđenje hrane
– ukrašavanje ponude
Ovako nabrojane aktivnosti ne izgledaju privlačno za dijete ako se ne potrudimo aktivnosti popratiti dodatnim poticajima i sadržajima koji će dijete radovati i stimulirati. Roditelj može uključiti svoju maštu i smisliti razna pomagala koja će obogatiti sadržaje.
Dodatni pribor i poticaj:
– vlastita mala pregača
– košara za berbu plodova
– šareni noževi
– vlastito zvonce i posudice za nuđenje boge
– govorne igre na temu voće, povrće
– ugodni i veseli bhajani
– pričanje priča o Krišni
– izmišljanje priča
– pjevanje
– čišćenje kuće u određenom ritmu
Sve te aktivnosti povoljno će utjecati na razvoj samodiscipline i kontrolu jezika što je preduvjet za prakticiranje bhakti yoge.
Roditelj je uzor i njegovo ponašanje dijete promatra i tako uči. Ono više gleda nego sluša tako da o tome moramo voditi računa. Stvari moramo raditi na pravilan način trudeći se da se ne koncentriramo na greške jer stalna kritika nije poticajna za dijete. Svatko od nas ima svoj ritam i umijeće zajedničkog života sastoji se u tome da jedni druge potičemo na svakodnevno podizanje kvalitete svih svojih aktivnosti… Ponavljanjem aktivnosti postupno ćemo kod djeteta stvoriti navike da sudjeluje u služenju Krišne što je naš cilj.