Razgovor sa Murari guptom i Sundari (Krsna-katha 5/14):U konačnici shvatiš da je odnos prema Krišni i vaišnavama esencijalan, a da je služba srestvo za razvijanje tog odnosa.
Razgovor sa Murari guptom i Sundari
Krsna-katha 5/14
Lički kamp broji 10 godina. Kako je sve počelo i zašto?
Murari gupta das: Kamp smo počeli organizirati kao alternativu velikom morskom kampu jer smo smatrali da bi ovakav koncept kampa mogao imati svoj auditorij. Smatrali smo da bi kamp na usamljenom mjestu, daleko od plaža, lovaca na osjetilno uživanje i roštilja mogao biti primjeren oblik „punjenja baterija“, bar za dio vaišnavske publike.
Zašto se održalo? Tko je zaslužan? Odakle inspiracija za održavanje?
Iskreno, tada su postojli problemi na relaciji nacionalno vodstvo VVZ i Bhakti Vikaša svami, a mi smo kao njegovi učenici prirodno željeli društvo svog duhovnog učitelja. Tom prilikom pozvali smo još jednog propovjednika, Prabhupadinog učenika, Manidhara Prabhua i oglasili manifestaciju. Uz inspiraciju duhovnog učitelja krenuli smo sa „revolucionarnim konceptom“ kamp besplatan, službe i svi duhovni programi za sve obavezni. Odaziv je bio pristojan, došlo je oko osamdesetak bhakta. Iz menagerske pozicije meni se to tada činio ogroman broj. Radi ponekih prijašnjih loših iskustava mnogi bhakte su bili skeptični i rezervirani u davanju donacija, pa smo mi išli s konceptom da je kamp besplatan, a ako netko želi može donirati hranu. Te godine smo jedini put bili u financijskom minusu, sjećam se, iako nam je povrća ostalo napretek nakon prvog kampa.
Sljedećih godina pozivali smo još propovjednika tako da je sad standard da imamo tri ili četiri propovjednika. Rastao je i broj bhakta i sada nas obično posjeti oko 200 – 250 bhakta od kojih su pedesetak djeca. I koncept kampa se razvijao tako da smo kasnije uveli posebne programe za djecu, dječju ratha yatru… Uveli smo i večer za seljane, financije do u detalje mogu vidjeti svi bhakte… Danas bhakte dragovoljno podržavaju kamp, a ukupni trošak je oko 6- 7 tisuća eura. Također smo napravili značajan napredak na području serviranja bhakta – nekad su bhakte čekali u redu, sada svi sjede, iznajmljujemo poseban „šator blagavaonicu“ i imamo ekipu zaduženu za serviranje. Kvalitetom prasadama je većina bhakta zadovoljna, a imamo i posebne preparacije za male vaišnave.
U jednom je trenutku Lika kamp izgledao kao alternativa hrvatskom vaišnavskom kampu na moru. Sad tog kampa nema, ove godine. Kako se to odražava na lički kamp 2014.?
Iako je kamp nastao radi političkih turbulencija u našem vaišnavskom društvu, moram istaknuti da nikada nismo dopustili da političke teme prevladavaju na kampu već smo se uvijek fokusirali da želimo šravanam kirtanam višnoh kamp u kojem će u žarištu biti čista svjesnost Krišne bez puno marginalnih ili sekundarnih tema. Također nikada nismo dopustili poticanje nezdrave konkurencije tipa „mi smo bolji kamp od vas“ i slično već smo gledali na obje manifestacije kao komplementarne te da svaka ima svoje mjesto pod suncem, svoj koncept i svoju publiku koja nije nužno da bude vezana samo za jednu manifestaciju.
Nažalost, ove godine morskog kampa nema i ne znam kako će se to odraziti na nas. Mi svoje kapacitete imamo i, iskreno, oni su svake godine prilično popunjeni. Dosadašnja iskustva govore da mi svoju stalnu publiku imamo koja nam je poticaj za dalji napredak, ali koja je i dokaz da su ljudi prihvatili i podupiru ovaj koncept kampa. Nažalost, još ponekad i ponegdje čujemo o slučajevima da stariji bhakte mikromenagiraju mlađima na koji kamp trebaju ići, a na koji ne.
Kamp je počeo dok još niste imali djece. Kako su se vaša djeca uklopila u pretvaranje doma u kampiralište, kako su to oni doživjeli?
Pa kamp je, kako nama važan događaj u životu, tako i za djecu. Narotam i Nitaj ne da su jedina vaišnavska djeca u selu već su jedina djeca! U takvim okolnostima društvo pu
no djece je za njih poseban događaj i jako se vesele kampu i željno ga isčekuju. Naravno, nije uvijek bilo lako s malenom djecom organizirati kamp, ali preživjeli smo. U Prabhupadino vrijeme bhaktine su išle u sankirtan s malom djecom u naručju.
No za djecu kamp je zabava čak i kad su strogosti u pitanju (mislim da iz toga i mi možemo učiti). Narotam je uživao u pustolovini spavanja s tatom u karavan autu pretvorenim u spavaonicu ili pod krovom garaže. U našem društvu postoji ili je postojala tendencija gledanja na djecu isključivo kao na uznemirenje za mirno prakticiranje duhovnog života te su ona marginalizirana tokom festivala i programa. No, djeca su isto društvena bića kojima treba DRUŠTVO za svjesnost Krišne i prijatelji u svjesnosti Krišne. Na našem kampu mi pokušavamo izmiriti ove dvije suprotnosti.
Sundari dd: Ovo je 10. kamp po redu, Narotam ima 9, a Nitaj 6 godina. U početku je malo izgledalo smiješno, ja sam na kampu ili bila trudna ili nosila malu bebu, ili trudna vodila malo dijete. Uz pomoć bhakta sve je dobro prošlo, Rasamayi d.d iz Rijeke bila bi majka mojoj djeci tih 10 dana, ona bi ih oblačila, hranila, čuvala, a meni dovodila samo na dojenje i spavanje. I oni su se na to naučili. Kasnije, kad su porasli vrlo rado su prihvatili da u zamjenu za majku i njenu pažnju dobiju društvo 50 djece u svom dvorištu. Svi jedva čekamo kamp i cijelu godinu na to meditiramo. Izgradili smo puno pomoćnih zgrada za ugošćavanje, sadimo veliki vrt, u kojem klinci puno pomažu, pravimo zimnice, sadimo cvijeće za kamp …
Kako kamp utječe na vaše odnose s okolinom u Ličkoj Jesenici – bhaktovskom i abhaktovskom?
U selu je ostalo svega par bhakta. Ispočetka mnogi bhakte su bili jako angažirani oko sređivanja dotrajalih kuća ili oko poljoprivrede i imali su malo vremena i mogućnosti za sudjelovanje u kampu što je i razumljivo. Kasnije su se angažirali sve više i više i danas gotovo svi sudjeluju u kampu u skladu sa svojim sklonostima i mogućnostima, na čemu smo im jako zahvalni.
Kao što sam naveo seljani imaju priliku da upoznaju naše aktivnosti tokom večeri posvećene njima i odaziv je sve bolji i bolji (lani ih je bilo sedamdesetak). Večer ukljućuje bhajane, lekciju, dramu, dječji dio i prasadam. Štandovi s knjigama i parafrenalijom su rado posjećeni. Pojedini pitaju smiju li doći i ostale dane.U početku su doživjeli kulturološki šok kad su vidjeli toliko puno bhakta u dhotijima , sarijima i s tilakom, ali kasnije su se privikli. Iako su u početku imali tko zna kakve koncepcije tko smo i što je to Hare Krišna, neposrednim kontaktom su i sami uvidjeli o čemu se tu radi i navikli se. Sjećam se kad sam jednom prilikom išao dočekati bhakte na željezničku stanicu. Kada su izašli iz vlaka pitao sam u polušali lokalnog prometnika na postaji: „Nije li to vama malo neobično što ovako muški s repićima izlaze na ovoj, inače pustoj lokalnoj stanici u 5 ujutro?“ On hladno odmahnu glavom i reče: „ Ma ne, to su Hare Krišne, oni imaju festival dolje u selu svake godine u ovo doba!“
Svjesnost Krišne je svjesnost da smo svi duše i da svi imamo zajedničkog oca i bez obzira na tjelesne razlike koje su stoga sekundarne svi smo dakle braća. Iz tog kuta gledano vrlo je zanimljivo vidjeti da na naš događaj dođu i sudjeluju seljani, iz oba, inače prije rata etnički jednoznačna, sela i koliko ja znam to je jedina manifestacija gdje ih se može vidjeti da sjede skupa.
Koji su ti najveći izazovi bili povezani s kampom u o
vih 10 godina?
Kako ste vi kao obitelj rasli s kampom? Što je najdragocjenije što si naučio iz ovih managerskih kamperskih godina?
Rast kampa je bio i ostao najveći izazov. Kamp ima svoje kapacitete, ograničenja. Hramska prostorija ili parking imaju svoje zidove, a lonci svoje stjenke. A mi želimo staviti kvalitetu kampa isped kvantitete. Sve je više ljudi koji žele doći i mi smo u par navrata morali reći stop i to nije bilo nimalo lako. S druge strane imam osjećaj da imamo na raspolaganju 500 bhakta željnih službe ne bi nam bio problem angažirati ih. Uglavnom kako je kamp rastao, ja sam se smanjivao. Na početku je bio osjećaj ja to mogu jer sam sposoban menager, kasnije kad sam shvatio u što sam zagrizao… Baš kao Arjuna kad je rekao, „Ako sutra ne ubijem Jayadrathu …“ A onda se Krišna morao angažirati da spasi Svog bhaktu do te mjere da je morao poremetiti izmjenu dana i noći i dovesti milione ratnika u iluziju.
Slično tome, kad sam upoznao iznutra što znači organizirati kamp, koliko je tu bitnih komponenti, o detaljima da i ne govorimo… Onda shvatiš koliko si mali, beznačajan i ponekad ti samo molitva ostaje jer trud nije sam po sebi dovoljan. Grmljavinska nevremena, prokišnjavanje krova, nedostatak smještaja, dostatnost prasadama, iznenadni kvarovi uključujući eksplozije bojlera, nestanak struje, problemi s transportom bhakta, nedostatak tople vode, nestanak vode uopće u selu, posebna pažnja na renomirane goste ili bolesne vaišnave, trudnice ili malu djecu…
Bilo je plača, bilo je smijeha, bilo je ruku podrške koje je Krišna poslao, bilo je učenja na vlastitim greškama. U konačnici shvatiš da je odnos prema Krišni i vaišnavama esencijalan, a da je služba srestvo za razvijanje tog odnosa.
Sundari dd: Ovo pitanje je veliki izazov, jer izazova nikada ne manjka. Jako volimo kamp i druženje s bhaktama, tako da bilo koja poteškoća koja dođe u vezi s njim biva podređena toj ljubavi ugošćavanja bhakta. Ponekad zna biti ludo, tempo da ti sva osjetila pucaju po šavovima, ali do sad smo izdržavali.
Po cijeloj kući, imanju, posvuda ljudi, ponekad bi se Murari i ja zatvorili na dvije minute u ostavi ( 1×2 m) nakrcanoj namirnicama, te kratko jedan drugom otvorili umove, ohrabrili se, pa nastavili dalje – ali to su bile rijetke situacije, jer unaprijed već znamo što nas čeka, te se priredimo.
Ipak pokoja situacija izbaci te iz tračnica, jednom me je jedna mataji skoro izbacila trudnu iz Wc-a. Poslije su joj valjda objasnili da sam ja domaćica pa joj je bilo neugodno.
Iz ovih godina organiziranja kampa, najdragocijenije je to da naučiš cijeniti trud ljudi koji pomažu i da naučiš ne gledati nedostatke u nekom festivalu koliko god te smetali, jer znaš da je u materijalnom svijetu teško savršeno organizirati bilo što, a kamoli veći skup.
Nedavno smo bili na jednoj farmi, i prekid posta kasnio je preko sat vremena, i nisu dali prednost djeci. Mene je to kao majku dosta pogodilo, jer su moja djeca već počela postiti. Prvo sam ispalila – po Vedama djeca imaju pravo prvenstva, a onda sam se sjetila kako je teško pri organizaciji festivala imati na umu sve te detalje, pa sam se ohladila.
Također uvijek vidimo da jedan dio bhakta daje sebe u službama, i zaista pomaže , a drugi se izvlače kojekakvim izgovorima. Početnici organizatori mogu biti time razočarani, ali nakon par godina organiziranja ovako većeg festivala na to uopće ne obraćate pažnju. Služba će se uvijek odraditi, Krišna uvijek nekoga pošalje, a stvar truda i stava služenja ponaosob je stvar svakog pojedinca, kao uostalom i cijeli duhovni život – neki u svjesnosti Krišne grizu, naki malo svaštare, a neki pomalo usput prakticiraju duhovnost.
Generalno na Lički kamp više dolaze ljudi skloniji strogostima i služenju vaišnava, to je i stav gurua koji dolaze, a i nas domaćina.
Može li se kamp još poboljšati i, ako da, kako, na kojim poljima?
Savršeni kamp znači učestvovanje jedinki potpuno svjesnih Krišne. Iako s jednog aspekta mi kao organitzatori želimo unaprijediti kamp i iz tog razloga sagradili smo par novih zgrada, sanitarne čvorove i slično, u konačnici uspješnost kampa ovisi o atmosferi koja vlada na kampu. Ukoliko svi budemo imali stav da želimo služiti Krišni i međusobno – pažljivim slušanjem lekcija, brižnom japom, aktivnim kirtanima, usredotočenošću prilikom obavljanja prakične službe, nesebičnim pomaganjem drugima, podupiranjem kampa u skladu sa svojim mogućnostima – tada će kamp kamp postajati još bolji i bolji. Brojni su detalji gdje želimo napraviti pomak naprijed, no za to trebamo pomoć drugih vaišnava.
Sundari dd: Prostora za poboljšanje ima uvijek i to nije samo fraza. Oko smještajnih mogućnosti, uvjeta kuhanja, tuširanja, posluživanja prasadama, programa za djecu pokušali smo u zadnjih par godina napraviti neka poboljšanja, ali još postoje brojni planovi i želje. Na primjer ove bi godine uveli japa radionicu za djecu, da djeca na kampu uz svoje programe, lekcije , likovne i muzičke radionice imaju i ozbiljnu japa radionicu. Ja osobno pokušavam više biti s gostima, družiti se s majkama.., što mi u pravilu ne polazi za rukom, ali imam želju da to popravim…
Generalno je najvažnije da se svi postavimo tako da nam je ovaj kamp važan i naš zajednički projekt, svi koji sudjeluju su jednako važni.
Mi smo se dobrovoljno ponudili da primamo reakcije zbog svih uvreda nanesenih gostima u kući naših Nitaj Gaura Sundara, a svi zajedno (organizatori i gosti) smo odgovorni za uspješnost i dobru atmosferu kampa.
Znam da se broj uvreda sigurno već prilično povećao, al’ se tješim da ćemo se uz blagoslov gurua nekako izvući. Gdje god se izložiš nekoj službi, otvaraš priliku za uvrede bhaktama, pa ovom prilikom molim za oprost sve one koje sam namjerno i nenamjerno uvrijedila .