Jutros, dok sam dobro zamotana, skrivajući se od bure (točnije: tramontane, ako znate što mislim) brzala prema vrtu susjeda u prvom redu do mora u potrazi za cvijećem za Giriraja, prošla sam pored parcele na kojoj se, očito spremaju graditi još jednu od onih ružnih, velikih višestambenih zgrada koje su nas zadnjih desetak godina preplavile. Do jučer je tu bio gusti šumarak tananih grabova i pokojeg starog hrasta u kojem su se veselo gnijezdile cvrkutave ptice. Tlo su prekrivale mirisne ciklame, a po granama stabala su živahno skakutale vjeverice. Kuda će ta živa bića sada, bogzna. Jer, ljudi su odlučili porušiti sve, do zadnjeg stabalca i tako „pripremiti gradilište“.
Danas se puno posvuda priča o održivom razvoju, životu u skladu s prirodom, zaštiti bilja i životinja i kojekakvim sličnim temama. No, uglavnom se samo priča. Prije tridesetak godina, u Jugoslaviji te teme nisu bile previše popularne, ali ovdje u našem selu nove kuće su se gradile tako da bi se raskrčio samo onaj dio terena na kojem će se sagraditi temelji. I najnužniji prilaz. A autohtono bilje se čuvalo i uklapalo u okućnicu.
Vremenom je suvremeni čovjek posve izgubio iz vida druge životne vrste kao legitimne sustanare i ustoličio sebe kao vrhovnog upravitelja svog okoliša. Ma, što upravitelja? Neprikosnovenog tiranina! Mnogima danas smeta čak i raslinje u susjedovom vrtu jer „prlja“. Lišće koje u jesen pada sa stabla ili zreli plodovi koji dospiju na tlo prljaju, kažu ljudi. Istodobno naše otpadne vode, kamioni smeća koje proizvodimo i koje je većinom nerazgradljivo, deterdženti i sapuni koji završavaju u obližnjem moru, cijeli niz tehničkih naprava koje zrače sve i sva oko sebe – nikome ne smetaju u toj mjeri da bismo ih izbacili iz svog života, kao što smo to učinili sa biljem i životinjama koje su nas okruživali.
Lišeni prirodnog okoliša, nesposobni upravitelji osjećaju sve veću osamljenost, tjeskobu i prazninu koju potom nastoje zatrpati sadržajima bez suštine, elektronskim napravama koje mogu olakšati život, ali nikada ne donose žuđeno, trajno zadovoljstvo. Čovjek koji djeluje bez znanja o Svevišnjem, Njegovim željama, zakonitostima i nadasve, bez znanja o svom odnosu s Njim – osuđen je na takve emocije.
Želja za upravljanjem materijalnom prirodom dovela nas je u ovo okruženje propadljivih oblika i prolaznih odnosa koji su za vječnu dušu (a to smo mi, svatko od nas) prava noćna mora. Nesvjesni smo činjenice da iste takve duše (kao što smo mi) stanuju u tijelima životinja i bilja koje nas okružuju te da im je dodijeljen prostor za ispunjavanje želja u ovom svijetu, prostor za život koji im mi svojim sebičnim djelovanjem neopravdano oduzimamo. Za što snosimo predviđene posljedice.
Neznanje nam je uzrok nesreće, borba za opstanak (u kojoj su svi gubitnici jer smrt još nitko nije izbjegao) ružna svakodnevnica, a materijalna priroda ostaje, unatoč svim čovjekovim naporima, nesavladivi protivnik. Što nije ni čudo jer je materijalna priroda Krišnina energija koja djeluje prirodno, kao Njegova suradnica. Zato je uvijek uspješna! Kad bismo i mi djelovali prirodno, kao Njegovi suradnici, ne bismo bili njezini protivnici i bili bismo i mi pretplaćeni na uspjeh. A što je još važnije – i na zadovoljstvo, koje nam je prirođeno, vječno, neotuđivo pravo! A onda nam, tako zadovoljnima, ne bi ni padalo na pamet živjeti na račun drugih, već bismo rado drugima pomagali da otkriju svoju pravu prirodu duše i počnu djelovati u skladu s njom.
Osnova svakog održivog razvitka i života u skladu s prirodom leži, dakle, u saznavanju da je naša priroda u skladu s kojom želimo živjeti duhovna. A pravi, održivi razvitak je razvitak naše svijesti zahvaljujući kojem ćemo sebe i druge prestati poistovjećivati s tijelom u kojem obitavamo. Mi smo, jednako kao i svi drugi oblici života – duše, zagubljene u ovom materijalnom svijetu koji nam je Bog kao zaigranoj djeci dao za igralište. Kada se odlučimo igrati po Njegovim pravilima, bit će nam svima zajedno ovdje puno zabavnije! A kad nam dojadi igra, On će nas rado povesti kući na ručak.
