Vinata dd: Kako ti je to uspjelo? Sjećanje na Gargamuni prabhua
Vinata dd
Nakon dana provedenog u bolnici u komi s netom dijagnostiricanim tumorom na mozgu koji intenzivno krvari i nemoguće ga je operirati, Gargamuni prabhu je tijelo napustio u hramu u Suvi (Fiji) u koji su ga bhakte donijeli nakon što su mu liječnici iskopčali mašine za održavanje na životu.
Dragi Garga,
Sjećam se Sridhar svamija kako dolazi uz stepenice k nama na kat, nakon bog zna koliko proživljenih koma i pratećih „ljepota“ utjelovljena života, potpuno svjestan svoje dijagnoze i lječničke prognoze, i vragolasto se smiješeći, kaže, „Najbolji odlaze prvi.“ U tom sam trenu voljela misliti kako ima na umu Tamal Krsna Maharaju, o kojem je neki dan jako emotivno pričao, neuspješno zatomljujući jecaje i suze, ali sam zapravo znala da se s onim nestašnim smješkom stavlja u istu kategoriju i nagovještava skori rastanak.
Ti nam svoj odlazak nisi stigao nagovijestiti, osim ako za najavu ne uzmem dio tvog posljednjeg pisma u kojem riječima „ako to sve preživim“ komentiraš zdravstvene tegobe koje su te bile snašle pod imenom neke nedefinirane žutice praćene glavoboljom i kolorističnom oteklinom ruke. Kao što Mayapur kaže, otišao si u jednom danu. Šokantno, ali maestralno! Bez navlačenja po bolnicama, bez tjeskobe oko dijagnoza, bez pelena, bez očekivanja utočišta kod liječnika, lažnog sažaljenja lažnih dobronamjernika, bez mrcvarenja s dijetama, nadriliječnicima, alternativcima i tko zna kojim još metodama kojima bi se trebalo izbjeći neizbježno. Izbjegao si zapravo bolest i nemilu starost, sve si ih zaobišao, u samo jednom danu! Kako ti je to uspjelo?
Ako prihvatim Sridhar Maharajeve riječi s početka pisma, ne bih se zapravo trebala čuditi, zar ne? Najbolji odlaze prvi. I na čudesan način. Baš kao i Tamal krsna Maharaja.
Ti si se dobro potrudio postati i ostati bhakta kojim se njegov guru može podičiti. Čula sam od Radhanath Maharaja da je bhakta poput soli – neprimjetan, ali neophodan. Ti si uvijek bio takav. Nikad se nisi gurao u prve redove, a uvijek si bio spreman obaviti što je bilo potrebno i dodati gdje je nedostajalo. Baš po želji Sridhar svamija. Ti si zapravo Maharaja pratio iz Bombaya u Kanadu kad je putovao u nadi da će tamo doživjeti presađivanje jetre, kao i nakon toga iz Vancouvera u Mayapur gdje je doputovao napustiti tijelo, ali ni u jednom zapisu ni sjećanju na taj događaj tvoje se ime ne spominje.
Kao magistar ekonomije odlučio si prestati svoju sklonost ka studiranju upotrebljavati na materijalnom polju i posvetio se proučavanju šastra prema želji svog duhovnog učitelja. Godinama si se sistematično školovao, zaranjajući sve dublje u šastre i uvijek tražeći nove prilike da prikupljeno znanje i spoznaje preneseš drugima. Istodobno si svo to vrijeme pola godine sjedio na ulicama Maribora i okolnih mjesta, najčešće posve sam, pjevajući sveto ime za dobrobit prolaznika, vjerno slijedeći Maharajevu želju koji nije htio da se pretvoriš u „knjiškog moljca“, bhaktu koji samo studira, ali ne sudjeluje aktivno na različite praktične načine u misiji širenja poruke Gospodina Caitanye. Više ni ne pamtim kad si odabrao odijevati se isključivo u vaišnavsku odjeću, u svakoj prilici, slijedeći Maharajevu uputu, „Ako ne možeš nikako drugačije propovijedati, obuci vaišnavsku odjeću i izađi na ulicu.“ Tako si javno prihvatio identitet bhakte kao svoje glavno životno opredjeljenje i usput podsjećao sve nas s kojima bi došao u dodir što smo naumili i što smo obećali na inicijaciji.
Bhakte će te pamtiti kao primjer guru nisthe, čvrste vjere u duhovnog učitelja. Sam si preslušao i uredio te prebacio u digitalni oblik sva Maharajeva predavanja do kojih si mogao doći i učinio ih dostupnima svim zainteresiranima. Nikada nisi propustio niti jednu proslavu Vyasa puje ili Tirobhave na Balkanu, bez obzira koliko si naporno i dugo morao putovati. Uvijek bi napisao dirljivu ponudu kojom si vješto slavio Maharajeve osobine, nikada pri tom ne ističući sebe ni u kom pogledu.
Na obljetnicama bi nam redovito vedro i sa zadovoljstvom posluživao prasadam, baš kao što priliči naprednom bhakti koji vlada osjetilima. Obično bi na takva okupljanja donio šrikand od borovica za Maharajevo, a potom, bogme i naše zadovoljstvo! Kad bi se to odvijalo kod nas, često bi došao koji dan ranije, pomagao nam u pripremama za festival i ostajao iza svih čisteći zajedno s nama.
Iskreni bhakte su voljeli slušati tvoja predavanja, cijeneći tvoju učenost, jednostavnost, nenametljivu stiktnost, smisao za humor i nadasve, želju da im pomogneš koraknuti bliže Krišni. A oni koji su imali uvida u tvoju sadhanu vidjeli su koliko truda svakodnevno ulažeš u učenje i pamćenje stihova, proučavanje spisa i vježbanje sviranja te kako ti je svaki dan započinjao s mangal arotikom, čak i kad si bio posve sam na tom programu, živeći u roditeljskoj kući, dok si polagao ispite i pisao eseje iz Srimad Bhagavatama. Za zadovoljstvo gurua.
U većini najvažnijih trenutaka u našem životu bio si uz nas – pozvao si nas ono jutro u Sridhar Mahrajevu sobu na dan pojave Srivas Pandita u Mayapuru 2004. kojih pola sata prije nego li je napustio tijelo, sredio si da počnemo obožavati Giriraja po Maharajevoj uputi, sudjelovao si u pionirskom propovjedačkom programu koji smo nedugo nakon toga pokrenuli u Rijeci, pjevao si na našoj davnoj, prvoj šestosatnoj nama yajni na Krku, podržavao si nas u raznim kriznim trenucima, čitajući šastre i pjevajući s nama, donosio si nam lijekove kad nam je najviše trebalo, došao si kad mi je mama umrla i održao ljekoviti govor na grobu u odabranom društvu, počeo si nas podučavati Bhakti šastri… Hvala ti, Garga!
Živio si javno. Desecima godina objavljivao si kratke isječke iz svog života posvećenog propovijedanju na web stranici harekrishna.info iz kojih je svatko mogao vidjeti što ti se događa i kako razmišljaš. Tijekom skoro dva desetljeća nikada nisi propustio na vrijeme predati tekst za Krsna-kathu, kojim si nas uvijek iznova podsticao da dosljedno prakticiramo proces i dajemo sve od sebe da drugima prenesemo ono što smo naučili.
Sigurna sam da i mnogi drugi bhakte to isto mogu reći o tebi, da si im bio pri ruci kad god su te trebali, na način na koji si mogao u tom trenu, ali uvijek kao dobronamjerni prijatelj. Prijatelji su prava rijetkost, naročito u ovo doba. Ali Krišnin bhakta je pravi prijatelj svih živih bića jer uvijek razmišlja kako ih približiti Krišni. Ti si uvijek to radio. Tvoja samilost nikada nije bila samo na riječima ili sentimentalna, već se uvijek odnosila na dušu.
Zbog svega toga i mnogočega što nisam spomenula „zaradio“ si guruovu i Krišninu milost u obliku ovako maestralnog odlaska. Sve se odigralo u toku jednog dana, mnogi bhakte su se diljem kugle zemaljske tijekom jučerašnjeg dana intenzivno molili za tebe i sjećali te se sa zahvalnošću, a na kraju si otišao ne u bolnici, nego u hramu, okružen bhaktama! Najbolji odlaze prvi. Jer Krišnina je logika Njegova, a ne naša. Mi bismo mislili kako najbolji trebaju ostati ovdje i pomagati drugima da postanu najbolji. Neki ostanu. A neki ne. I tu se ništa ne može.
Zbogom Garga! Kad se sljedeći put sretnemo, neće više biti ni Garge ni Vinate.
Kako ćemo te prepoznati? Pa… Vjerujem da će se za to pobrinuti Sridhar svami koji nas je i davno spojio vezama iskrenog prijateljstva u Krišninoj službi.
ts