Radhanatha svami (Krsna-katha 04/03): Jedno od najvećih oružja maye kojeg je najteže nadići je opasnost samozadovoljstva.
Krsna-katha br. 4 2003. godine
Izvadci iz predavanja na Srimad Bhagavatam, Nj.s. Radhanath Maharaje održanog 11. siječnja u Sri Sri Radha Gopinatha Mandiru
Pitanje:
Spomenuo si na predavanju kako stvari koje smo nekoliko godina radili uzimamo zdravo za gotovo. Ista se stvar događa i nama čak i u duhovnom životu jer smo neke stvari godinama i godinama radili. Sve radimo posve mehanički. Skloni smo tome da nakon nekog vremena to uzmemo zdravo za gotovo. Kako da to izbjegnemo?
Radhanath Maharaja: Jako je važno uvijek zadržati na pameti koliko smo sretni što nam se pružila ova prilika i nikada to ne uzeti zdravo za gotovo.
Upravo je zbog toga važno družiti se s ljudima koji doista shvaćaju vrijednost dara koji smo dobili te slušati od njih. Kada čitamo Srila Prabhupadine knjige, kada dođemo na predavanje bhakta, kada slušamo kazete, ne bismo trebali slušati samo iz zabave već bismo trebali shvatiti da nam očajnički treba slušanje, kako bismo uvijek bili svjesni sreće koja nas je zadesila kao i opasnosti maye.
Iz mayinog skladišta ratnog materijala, jedno od najvećih oružja kojega je najteže nadići je opasnost samozadovoljstva. Krišna kaže u Giti, “Moramo odbaciti egoizam i letargiju – dva strašna neprijatelja.” Letargija može biti na gruboj i suptilnoj razini. Na gruboj razini, jednostavno smo lijeni i samo želimo spavati. Ne želimo raditi. Radije ne naprežemo svoja osjetila jer je teško. To je tjelesni tip letargije. Ali suptilniji oblik letargije je uzeti neograničenu dragocjenost sreće svjesnosti Krišne kao nešto obično. Ili kao što se kaže, ” Uzmeš zdravo za gotovo.” Kada smo mladi bhakte stalno se čudimo svojoj velikoj sreći što možemo slušati Srimad Bhagavatam. “Odgovara na sva moja pitanja! Sveto ime mi pruža olakšanje od materijalnog postojanja. Daje mi ukus za Krišnu,” takva je naša početna reakcija. Kada prvi puta dođemo u hram i probamo prasadam i vidimo Božanstva, možemo osjetiti kako nam to oslobađa dušu. I doista, činjenica je da to oslobađa našu du
šu.
Ali kada se upoznamo s tim, počnemo to smatrati običnim. Kada to počnemo smatrati običnim, ne možemo doista pristupiti blagodatima. Stoga trebamo održavati veliki polet i zahvalnost prema svim raznim istančanostima predanog služenja.
To je jako važno. Jer ako postanemo samozadovoljni u djelatnostima predanog služenja, bit će samo pitanje vremena dok nas maya opet ne privuče da se bavimo njenim djelatnostima. Moramo biti odlučni. I zato, kada dođemo na predavanje, kada čitamo knjige, trebali bismo se doista truditi ponovno učvrstiti duboku svjesnost o velikoj milosti koju dobivamo i uzvratiti jednakom milošću. Svaki put kada mantramo na japi, trebali bismo se uistinu moliti i boriti se da doista budemo zahvalni i uzvratiti jednako velikoj milosti koju smo primili kroz Krišnino sveto ime.To je čudo.
Ali da, mi samo uključimo stanicu “Hare Krišna, Hare Krišna, Krišna Krišna Hare Hare Hare Rama Hare Rama Rama Rama Hare Hare”. Zatim, kada dođe vrijeme za sljedeću predstavu mi ju (na žalost) isključimo. Trebali bismo biti jako svjesni da ne upadnemo u tu zamku. Jer ako nam se to dogodi, izgubit ćemo zanimanje za tu stanicu i ubrzo ćemo početi u isto vrijeme uključivati druge stanice. Maya će nas zavesti.
Zato se trebamo boriti protiv tog samozadovoljstva. Trebamo se moliti. Trebamo se truditi te posebice moramo vrlo pažljivo slušati poruke koje će nam pomoći da postanemo svjesni opasnosti materijalnog života, ali i ljepote i draži Krišne, slava predanog služenja te kako smo sretni što smo bezuzročnom milošću gurua i Krišne dobili ovu priliku.