(Sundari d.d., Kk lipanj 2002.)
Sticajem nekih okolnosti suprug i ja došli smo u posjed nekoliko košnica za pčele. Nije baš da se u životu dosađujemo pa nam treba neka zanimacija da ubijemo vrijeme, već zbog žaljenja da te košnice stoje neiskorištene, a pčele u Lici donose puno meda, odlučili smo uzeti nekoliko rojeva pa pokušati držati pčele. Pomalo smo se zainteresirali za njihov život i organizaciju društva i ostali iznenađeni. Koja savršena organizacija. Točno utvrđeni raspored poslova, stroga hijerarhija, težak svakodnevni rad pa zanimljiv način komunikacije među pčelama. Sve je vrlo složeno, a kao cjelina vrlo lijepo funkcionira.
Svaki dan prvo krene izvidnica pa pronađe dobro nalazište peluda i onda dojuri ostatak ekipe koja spremno čeka na izlazak iz košnice. Čim se informacije pojave, poput aviona ileću skupine pčelica i odlaze u polja i šume, a vraćaju se punih nožica crvenog, žutog i narančastog peluda. Onda imaju obranu koja služi za zaštitu košnica od eventualnih uljeza, a zimi imaju specifičan ustroj gibanja da bi grijale košnicu. Sve je uređeno tako da zajednica dobro funkcionira i čovjek se iznenadi kako je sve u svijetu napravljeno tako savršeno. Brahma je svojski odradio svoj posao uz blagoslove Gospodina. I taman kad pomislite da ima nešto prilično skladno, gdje nema toliko patnje, odmah doleti prigoda koja vas uvjeri u suprotno.
Jedna košnica je bila napuštena, a okviri sa sačmama imali su dosta meda. Rojevi pčela iz drugih košnica počeli su ratovati za taj plijen. Odjednom su svi vidjeli dobru priliku da uz malo truda pokupe već gotovi med. Zašto bi mukotrpno letile unaokolo i skupljale od cvijeta do cvijeta pelud kad mogu pokupiti gotov nektar. Dakle, nastupio je rat. Bože, poput kiše su po podu padale mrtve pčele. Zgrozila sam se od lupkanja njihovih mrtvih tijela po tlu. Bez milosrđa, zbog nešto meda, one su toliko ubijale da smo morali hitno ukloniti tu košnicu na neko zatvoreno mjesto, do kojeg one ne mogu doći. Sve se ubrzo smirilo i dalje nastavilo svojim tokom.
Ponovo ista realizacija, ovaj svijet je mjesto patnje, bolesti i smrti. Nigdje u materijalnom svijetu, koliko god sve izvana izgledalo sjajno, nema neometanog uživanja i sklada.
Poput pčela i mi imamo svoje zajednice, svoje radnike, trutove, matice, svoje kuće, svoju vojsku, ratove, svoju varozu (bolest koja hara pčelinje rojeve) i ostale bolesti. Sve to lijepo funkcionira jedno kratko vrijeme, a onda dolaze redom patnje, bolesti, smrt. Materijalni svijet se zove mrityu-loka – mjesto gdje se umire. Ujedno je i mjesto borbe za opstanak, za preživljavanje, mjesto lijenosti, agresije, ratova, zavisti i svađa, a u nazivniku svega stoji snažna želja za uživanjem – zadovoljavanjem osjetila. To je ono što vodi sva živa bića u akciju, taj osjećaj ugode. Nije važno što je kratkotrajan i prolazan, bitno je da ga bar malo ima. Zašto je iluzija toliko jaka da usprkos svakodnevnim dokazima uvijek iznova nasjedamo na izvanjsko blještavilo stvari i događaja? Sve izgleda tako lijepo i privlačno dok malo ne zagrebemo ispod površine. Kao da nam je netko stavio neke ružičaste naočale pa kroz njih svijet izgleda ružičast i lijep te nam tamne strane svega ostaju skrivene. Čak i kad vidimo neke nedostatke, skloni smo ih proglasiti nevažnima za sveopći dojam.
Zašto sve ovo govorim? Zato što čovjek tek kad sam sebi prizna da nešto ne valja, pokušava učiniti neki korak da to promijeni, tek kad spozna bezvrijednost materijalnih želja i svijeta, okreće se duhovnim vrijednostima. Sve dok imalo mislimo da se ovdje može uživati, neće nam se otvoriti u potpunosti vrata vječnog blaženstva duhovnog svijeta. Dakle, stvar je u nama, promjeni naše svijesti. Nije da će sada netko tko postane sljedbenik Hare Krišne i ISKCON-a biti oslobođen patnje i bijeda materijalnog svijeta, dapače može se dogoditi da dobije još veća iskušenja i patnje. Jednostavno, osoba svjesna svog vječnog položaja sluge Gospodina na drugačiji način pristupa svijetu i događanjima u njemu. Kad vidi nešto lijepo, zna da je to Gospodinova kreacija i služi Njegovu zadovoljstvu, ne prisvaja odmah sve za sebe.
Zamislite kad bi deset ljudi istovremeno vidjelo novčanicu od 100 eura na ulici. I svi je hoće za sebe. Naravno da će ako svatko hoće novce za sebe, a novčanica je jedna, nastati svađa i borba poput one oko košnice s medom. Uz dogovor i razumno razmišljanje se novci mogu podijeliti, ili pak nekako humano iskoristiti, ali će najvjerojatnije doći do svađe. Zašto? Jer svatko sebično misli samo na svoje interese. A tako je sa svime.
Jedna priča kaže da ako na tržnici ostane vreća žita, ptica će ponijeti žita onoliko koliko stane u kljun i ptica će se zadovoljiti, a čovjek će odmah htjeti odnijeti cijelu vreću, neće uzeti samo za 1-2 obroka pa da i drugi mogu dobiti.
Znači način gledanja bhakte na svijet treba biti drugačiji. Bhakta je samilostan, pošten, iskren, samokritičan, ponizan. Bhkata uvijek na nevolje koje dolaze gleda kao na priliku da se u molitvi približi Gospodinu i smatra ih premalim obzirom da je sigurno zaslužio i gore, ali se Gospodin pobrinuo da ih smanji. Nikad ne krivi druge za svoju patnju i neuspjeh.
A sve što mu se dobro događa, vidi kao milost Svevišnjeg, koju nije zaslužio. Bhakta ne jadikuje, ne žali za izgubljenim materijalnim posjedima, on svako živo biće gleda jednakim očima kao brata – sina istog svog Oca – Gospodina. To znači biti bhakta i svjestan Krišne. U svakom trenutku biti svjestan Gospodinove prisutnosti. Ako nekoga volite i cijenite i stalo vam je do njegovog mišljenja o vama, sigurno nećete pred njime nekoga povrijediti, pokrasti, ozlijediti. Isto tako ako ste svjesni da je Gospodin uvijek s nama i sveprisutan, a to je osoba prema kojoj gajite ljubav i poštovanje, onda ćete se truditi u svakom trenu biti prijatelj i dobronamjernik svih živih bića. To je istinski štovatelj Boga.
Na koncu uvijek će oko nas biti lijenih, agresivnih, vrijednih, poštenih i dobrih ljudi, ali mi ih moramo sve voljeti i prihvatiti i pokušati im dati viziju boljeg života. Treba im pomoći da vide da to materijalno nije sve u svemu i da je puno nedostataka. Tako da kad mlada osoba zakorači u život i susretne se sa svim bijedama materijalnog svijeta ne bude iznenađena i razočarana. Treba ljude upozoriti da je ovo mjesto takvo i da je to ovdje uobičajena pojava. Čak i kad smo to čuli već mnogo puta uvijek iznova tražimo nove potvrde da ima sreće, uživanja, savršenih ustroja i zajednica. Teško je u svome srcu prihvatiti tu činjenicu da nema uživanja. Jer ono zaista i postoji, ali na višoj razini – u duhovnoj sferi. I tako od pčelinjaka do mravinjaka, preko jata ptica i tko zna kakvih predivnih i složenih stvari u prirodi, uvijek će se naći neko nesavršenstvo, neka mana koja će biti izvor patnje ako naše gledanje nije ispravno. A u protivnom neće biti iznenađenja.