Indradyumna swami, Dnevnik putujućeg propovjednika
14. svezak, 1. poglavlje – 8. veljače 2014.
Četrdeset i četiri godine nakon posjeta Srila Prabhupade, našao sam se u Suratu sa četrdesetak bhakta za vrijeme sedmotjedne festivalske turneje po glavnim gradovima Gujarata.
Indradyumna swami, Dnevnik putujućeg propovjednika
14. svezak, 1. poglavlje – 8. veljače 2014.
U prosincu 1970. Srila Prabhupada je proveo četrnaest dana u Suratu u Indiji sa dvadeset i pet učenika sa zapada. Pet godina ranije, otputovao je na zapad po uputi svog duhovnog učitelja, Srila Bhatisiddhante Saraswatija, da proširi svjesnost Krišne. ISKCON je još bio goluždrav pokret kad se Srila Prabhupada vratio u Indiju, ali imao je jaku želju tamo propovijedati.
Tih je godina u Indiji duhovna kultura bila u naglom opadanju. Prema nalogu političkih vođa, slijedila je put kapitalizma po uzoru na zapadne sile. Jawaharalal Nehru, indijski premijer, jednom je rekao: “Dostigli smo političku slobodu, ali naša revolucija nije još završena, jer politička sloboda bez osiguranja prava na život i potragu za srećom, koju jedino ekonomski napredak može donijeti, ne može zadovoljiti ljude.”
Srila Prabhupada je htio podsjetiti stanovnike Indije da je bogatstvo države u njezinoj duhovnoj kulturi; jedino nam ona može dati trajno zadovoljstvo i sreću koju želimo. Srimad Bhagavatam je jasan po tom pitanju:
sa vai pumsam paro dharmo
yato bhaktir adhoksaje
ahaituky aparatihata
yayatma suprasidati
“Najuzvišeniji je vid djelovanja svih ljudskih bića onaj kojim se može dostići predano služenje transcendentalnog Gospodina s ljubavlju. Takvo predano služenje mora biti bezuzročno i neprekidno da bi u potpunosti zadovoljilo dušu.” [SB 1.2.6.]
Srila Prabhupadin pristup rješavanju duhovne dileme Indije bio je veoma zanimljiv; vratio se sa svojim zapadnjačkim učenicima da bi pokazao svojim zemljacima kako vedska kultura plijeni maštu cijelog svijeta. Ponosno je zvao svoje zapadne učenike “plešući bijeli slonovi”. Bijeli slon je cijenjen u Indiji, smatraju ga znakom plemstva.
Ništa nije moglo pripremiti Srila Prabhupadu i učenike na prijem koji su im pripremili stanovnici Surata. Stanovnici Gujarata poznati su kao Krišnini bhakte, ali njihov entuzijazam u izražavanju dobrodošlice Prabhupadi bio je bez presedana: nitko u gradu nije radio, gomila ljudi predvođena gradonačelnikom pozdravila je povorku na željezničkom kolodvoru, tisuće njih su prisustvovali predavanjima i kirtanima koje je Prabhupada držao za vrijeme posjeta, na stotine ljudi je pratilo svakodnevne hariname bhakta. Tijekom tih slavnih kirtana, vlasnici dućana davali bi bhaktama razna dobra i robu, a drugi ljudi bi im poklanjali vijence, mazali bi ih sandalovom pomašću i zasipali laticama cvijeća.
Osam dana u Suratu Srila Prabhupada i učenici odsjeli su u domu gospodina Bhagubhai Jariwala, bogatog i pobožnog poslovnog čovjeka. Svako jutro Prabhupada bi otišao u šetnju kroz susjedstvo, a nakon doga bi dao lekciju na prvom katu kuće gospodina Jariwala. Susjedi su često prisustvovali.
EVO NAS OPET
Četrdeset i četiri godine nakon posjeta Srila Prabhupade, našao sam se u Suratu sa četrdesetak bhakta za vrijeme sedmotjedne festivalske turneje po glavnim gradovima Gujarata. Pitao sam lokalne bhakte o Srila Prabhupadinim zabavama u Suratu, a oni su me iznenadili rekavši da će naš prvi program biti u istoj dvorani koju je koristio Srila Prabhupada. Na tisuće ljudi je te večeri došlo na naš četverosatni program koji je uključivao indijski klasični ples, kazalište, borilačke vještine, lutkarske predstave i veliki kirtan. Predavanje o Bhagavad Giti sam te večeri održao s istog mjesta s kojeg je i Srila Prabhupada govorio. Jasno sam osjećao njegovu prisutnost i opunomoćenost.
Sljedećeg dana lokalni su se bhakte ponudili da nas odvedu u kuću gospodina Jariwale. Ispostavilo se da je kuća bila mala četverokatna stambena zgrada; prozori i vrata bili su zapečaćeni bravama i lancima. Stojeći ispred zgrade, primjetio sam da mnogo ljudi izlazi iz kuća, znatiželjni da vide stranaca u svom susjedstvu.
Pokušao sam zamisliti Srila Prabhupadu na ovom snažno zabarikadiranom mjestu.
“Misliš li da bi nas pustili unutra?” upitao sam bhaktu koji nas je doveo.
“Najvjerojatnije ne” rekao je “Gospodin Jariwala je preminuo prije dosta godina. Njegov unuk je prodao zgradu čovjeku za kojeg mještani kažu da je preprodavač droge; kažu da ono što krijumčari drži unutra. Vidiš da je pretvorio zgradu u malu utvrdu.”
“Svejedno bismo trebali probati,” rekao sam.
Jedan od susjeda je pristupio, “Problem je da nitko nikad nije vidio novog vlasnika. Navodno živi nekoliko ulica dalje, no nitko se ne usudi otići do njega osobno.”
“Ja ću ići” rekao je visoki, krupni tinejdžer. “Ionako ne vjerujem u te glasine.”
“Veoma bismo to cijenili” rekao sam “Puno bi značilo našim bhaktama da imaju priliku vidjeti gdje je naš duhovni učitelj boravio dok je bio Suratu.”
Sve više susjeda se okupilo i sve više ljudi je počelo govoriti.
SUSJEDI PAMTE
“Vidio sam vašeg duhovnog učitelja,” rekao je jedan čovjek. “Imao sam sedam godina kad je došao i boravio u našem susjedstvu. Viđao sam ga kad je ujutro išao u šetnju sa svojim učenicima. Sva lokalna djeca bi ga slijedila; uvijek je govorio o Gospodinu Krišni. Ostavio je snažan dojam na nas. Gledali smo ga kako je koračao amo tamo na onom tamo balkonu. Često bi nam mahao, a mi bismo se osjećali privilegirano jer smo shvaćali da je velika sveta osoba.”
“Kad bi se vratio u kuću, držao bi predavanje iz Srimad Bhagavatama,” rekao je drugi čovjek. “Sjećam se kako je s lakoćom citirao mnoge stihove iz spisa. I ja sam tada bio samo dječak, ali nisam propustio nijedno predavanje.”
“Svakog bi dana nakon predavanja poslao svoje učenike u harinam po susjedstvu na jedan sat.” rekao je stariji čovjek. “Svima se to sviđalo, gomila ljudi bi im se pridružila. Ja sam tada imao dvadeset godina. Jednom sam mu pristupio i upitao sam ga kako to da zna toliko o Krišni. Nasmijao se i dao mi Bhagavad-Gitu. Ustvari, čak ju je i potpisao. Još je imam i čitam je svaki dan.”
“Sjećam se da su moji roditelji pripremali voće i slatkiše za njega i njegove učenike,” rekla je žena. “Navečer bi na srebrnim pladnjevima sve odnijeli Swamijiju i njegovim učenicima. Sjećam se kako je moja majka dotjerivala pladnjeve svako popodne. Rekla mi je ‘Sve mora biti savršeno za gurua.'”
“Nitko nije znao za Hare Krišna pokret prije nego što su došli,” rekla je druga žena. “Bili smo očarani kad je došao sa svojim bijelim učenicima. Njegovi učenici bili su veoma ozbiljni po pitanju svojih devocijskih aktivnosti. Neki od nas su se uozbiljili u devociji prema Krišni vidjevši njihovu iskrenost. Ustvari, nakon svih tih godina ljudi u ovom susjedstvu još uvijek pričaju o njegovom posjetu.”
“Moji roditelji su govorili o njegovom posjetu, ali ja ga nikad nisam sreo” rekao je jedan čovjek. “Jesi li ti njegov učenik?”
“Da, jesam” rekao sam.
Činilo se da su impresionirani.
“Veoma si sretan,” rekao je jedan od njih.
“Da, jesam” odgovorio sam, pokušavajući zadržati emocije koje su me preplavile.
“Hoćete li pjevati kao vaši prijatelji kad su bili ovdje prije mnogo godina?” upitalo je jedno dijete. “To bi bilo divno!”
“Da, pjevat ćemo,” odgovorio sam. “Ali nadao sam se da ćemo moći i ući u zgradu…”
Nisam završio rečenicu jer sam uočio da su se ljudi odjednom zabrinuli. Gomila se razdvojila propustivši krupnog čovjek, očito vlasnika kuće, koji je hodao prema meni. Bio je odjeven poput savršenog džentlmena; nije izgledao kao preprodavač droge, ali krajičkom oka vidio sam da su neka djeca otrčala kući i zatvorila vrata za sobom.
“Čujem da želite ući u moju kuću,” rekao je čovjek dubokim glasom. Nisam mogao razaznati je li to što je rekao izazov ili jednostavno pitanje.
“Gospodine, moj duhovni učitelj, Srila A.C. Bhativedanta Swami, boravio je u vašoj kući kada je s učenicima posjetio Surat prije četrdeset četiri godine. Bili bismo veoma počašćeni ako bismo mogli vidjeti sobe u kojima je boravio.”
VELIKI GRIJEŠNICI TREBAJU MILOST
Zasjao je velikim osmijehom. Sva moja strahovanja su nestala.
“Dobrodošli ste posjetiti moju kuću,” rekao je. “Bio bih počašćen. Čuo sam o vašem duhovnom učitelju. Bio je velika sveta osoba. Veliki griješnici trebaju milost svetaca.” Namignuo je gomili, očito svjestan glasina koje kruže o njemu.
“Slijedite me,” pozvao nas je preko ulice. Otključao je nekoliko lokota i pozvao nas. “Pokazat ću vam gdje je držao predavanja.”
Prošli smo kraj mnogo redova jutenih vreća različitog tekstila. Na prvom katu poveo nas je u prozračnu i praznu sobu.
“Ovdje su se odvijala predavanja,” rekao je. “Sjedio bi ovdje do zida na jastuku, a njegovi učenici i ljudi iz susjedstva sjedili bi naokolo.”
Vodio nas je u drugu sobu. “Ovo mu je bila spavaća soba,” rekao je. Pokazao je prema kutu sobe. “A krevet mu je bio baš tamo.”
“Čini se da znate mnogo o njegovom posjetu, gospodine,” rekao sam.
“On je dobro poznat u ovom susjedstvu,” odgovorio mi je.
“Možemo li održati kirtan u sjećanje na našeg učitelja?“ upitao sam.
“Da, naravno,” odgovorio je. “Pjevajte koliko god dugo želite.”
Zatvorivši oči počeo sam pjevati Srila Prabhupadinu pranam mantru. Kad sam otvorio oči vidio sam dubok osjećaj ljubavi na licima bhakta dok su uzvraćali. Počeo sam pjevati Hare Krišna, a bhakte su digli ruke u zrak i njihali se amo tamo. Vlasnik kuće je isto podigao ruke i počeo pjevati i plesati s nama. Mještani su se osmjehivali gledajući ga.
“Izgleda da je došao kraj glasinama,” pomislio sam, smijući se u sebi. Zaključio sam kritan sa premadhvani molitvama, a mještani i vlasnik kuće priružili su se bhaktama koji su klanjajući se doticali glavama pod.
“Bili smo potpuni stranci prije samo sat vremena,” pomislio sam. “Srila Prabhupada, tvoja moć nastavlja pročišćavati svijet.” Naglas sam rekao, “Sada moramo slijediti stope našeg učitelja i odvesti pjevanje na ulice.”
Zahvalili smo se vlasniku kuće, a on nam se osmjehnuo dok je stavljao velike lokote natrag na vrata. “Uvijek ste dobrodošli,” rekao je.
“Vratit ćemo se,” rekao sam. “Vaš dom je sveto mjesto.”
Dok smo skupljali instrumente za harinam, jedan od mještana koji je bio u kirtanu mi je prišao.
“Želim vas upozoriti da sada u ovom području živi puno muslimanskih obitelji,” rekao je. “Ustvari, većina dobavljača na tržnici preko puta su muslimani. U Gujaratu stoljećima postoji netrpeljivost između hindusa i muslimana.”
NEOČEKIVANA ZAŠTITA
Odlučio sam procijeniti situaciju prije nego što započnemo harinam. Odšetao sam trideset metara do ugla i ispitao veliku, otvorenu tržnicu; na stotine ljudi kupovalo je na štandovima na kojima su prodavali naizgled beskrajno raznoliki proizvodi: voće, povrće, tekstil, pokućstvo. Usred vreve je jedan visoki bradati musliman sa mnom uspostavio kontakt očima, privukavši mi pogled. Bio je okružen sa deset ili petnaest muškaraca sličnog izgleda.
“Počekajte ovdje,” rekao sam bhaktama. S nekoliko muških bhakta, prešao sam ulicu i krenuo prema tim muslimanima.
“Salaam-alaikum,” rekao sam, pružajući čovjeku ruku.
“Wa alaykumu s-salam” odgovorio je. Rukovao se sa mnom i nasmijao se.
“Mi smo iz zapadnih zemalja, bhakte smo Gospodina Krišne,” rekao sam. “Ovdje smo da odamo poštovanje našem duhovnom učitelju koji je boravio u zgradi preko puta prije mnogo godina.”
“Dužnost je duhovnog praktikanta da odaje poštovanje onome koji pokazuje put prema Alahu,” rekao je moj sugovornik. “Kao što vi štujete svog učitelja, mi štujemo Mohameda. Slava njemu.”
Bio je tako prijateljski i otvoren da sam se odlučio na sljedeći korak. “Željeli bismo pronijeti Božju slavu pjevajući Njegova imena na ovoj tržnici. Zanima nas bi li to nekome od vas ovdje smetalo.”
Na nekim su se licima pojavili negodujući pogledi. Počeli su međusobno razgovarati šapatom. Ali visoki čovjek, koji je očito imao istaknut položaj, odmahnuo je glavom.
“Nitko neće prigovarati. Allahu Akbar – Bog je velik. Možete pjevati Njegova imena na ovoj tržnici.” Neki od njih izgledali su iznenađeni, ali on je nastavio. “O ovom susjedstvu nema razlike između muslimana i hindusa. Ali za svaki slučaj, poslat ću dvojicu svoje braće da vas prate. Ako se neki musliman na tržnici bude pravio probleme, oni će to riješiti.”
Pozvao je dvojicu da istupe. “Ovo su Abdul Qavi i Ahmed. Ahmed je prvak u karateu u Gujaratu.”
Rukovao sam se s obojicom. “Gospodo,” rekao sam “krenimo.”
Dok su bhakte pjevali i plesali u ekstazi kroz tržnicu, pomislio sam kako je Srila Prabhupada poslao svoje učenike da pjevaju u toj istoj ulici prije mnogo godina. Mnogo prodavača voća nudili su nam banane, jabuke i grožđe. Ljudi su se smijali i mahali dok smo prolazili, a kad bismo stali, ljudi bi nahrupili naprijed da bi plesali s nama. Ali primijetio sam i da su Abdul Qawi i Ahmed razmjenjivali oštre riječi sa grupom mladih muslimana. Kad je Ahmed vidio da ih gledam, nasmijao se i mahnuo kao da veli, “Sve je pod kontrolom.” Okupilo se mnoštvo ljudi, vidio sam hinduse, muslimane i perzijce, sve sa velikim osmjehom na licu.
Pjevali smo i plesali nekoliko sati i onda se vratili u kombije da se vratimo u hram.
“Možemo li pjevati duže?” pitao je jedan bhakta.
“Ne možemo,” odgovorio sam “Abdul Qawi i Ahmed moraju na posao.”
Bhakta me u čudu pogledao, “Tko?”
“Objasnit ću ti kasnije,” rekao sam s osmijehom. “Osim toga, morate se odmoriti za večerašnji festival.”
“Pobjeda! Pobjeda! Pobjeda! Gledam nešto predivno. Sve nepovoljnosti živih bića su uništene. Nitko ne ide u pakao. Yamaraja više nema što raditi i učinci Kali-yuge prestali su postojati. To je zato jer se diljem svijeta povećava broj bhakta Gospodina Višnua koji pjevaju Njegova imena dok plešu i sviraju glazbene instrumente.”
[Divya-prabhanda, Tiruvaymoli 5.2. 1 od Namaalvara, jednog od dvanaestorice velikih vaišnava iz Južne Indije. Pojavio se 3102. prije Krista.]