Satyaraja dasa (Krsna-katha 08/2009):…odaberemo napamet neku riječ i zatim tražimo njenu vezu s našom filozofijom.
Satyaraja dasa (Krsna-katha 08/2009)
U bruklinskom Hare Krišna hramu postala je tradicija da se moji prijatelji i ja redovito upuštamo u igre riječima. To izgleda ovako: Budući da svjesnost Krišne obuhvaća sve, jer je u vezi sa svim materijalnim i duhovnim pojavama, odaberemo napamet neku riječ i zatim tražimo njenu vezu s našom filozofijom.
Na primjer, na nedavnom nedjeljnom festivalu jedan moj prijatelj je rekao: “led,” primijetivši da u svakoj čaši naše limunade plivaju povelike kocke leda. Čim je ta riječ bila izgovorena, započeli smo razmišljati kako bi se ona mogla povezati sa svjesnošću Krišne. Jedan bhakta je pokušao ovako: “Led je iluzorno stanje. Voda je prirodno tekuća i samo ako je stavimo u uvjete niske temperature, pretvara se u led.”
Nasmijali smo se, jer smo znali kamo to vodi. Drugi bhakta je dodao: “On želi reći da je voda u obliku leda privremena. Čim se uspostave prijašnji odnosi, ponovo poprima tekuće stanje.” Ja sam zaključio: “Na sličan način živo biće se u materijalnom svijetu nalazi u neprirodnom stanju. Kada se dovede u okružje svjesnosti Krišne – kada promatra Božanstva, mantra, proučava spise, jede prasadam (vegetarijansku hranu ponuđenu Krišni), tada postane svjesno svoje izvorne prirode kao čiste duše. Naša duhovna amnezija nestaje i mi se budimo u pravoj svjesnosti Krišne.”
Stiglo je glavno jelo: pizza. Bhakte su bili oduševljeni, jer to je u ovim krajevima omiljeno jelo – ali samo kada je ponuđeno Krišni! “Hej,” dosjetio se jedan bhakta, “Što je s pizzom? Kako je ona povezana sa svjesnošću Krišne?” Na sreću, ja sam upravo pisao nešto o toj temi u nekom projektu za sveučilišni tisak. Upravo pišem priručnik o hinduizmu za srednje škole i u svom istraživanju naišao sam na zanimljivu bilješku u vezi pizze. “Naravno, pa čuli ste za ‘pizza-efekt'” No, bhakte nisu čuli za to i zatekao sam se kako im objašnjavam taj pojam.
Izvorno su u Italiji na pizzu gledali kao na jelo siromaha: bio je to jednostavni beskvasni kruh s malo soka od rajčice za poboljšanje okusa. Davni emigranti su je donijeli u Ameriku, gdje joj je bio dodan sir,
masline, papričice, meso i tako dalje, preobrazivši je tako u neku vrstu delikatese. Godinama kasnije, trijumfalno se vratila u zemlju svoga porijekla i postala vrlo cijenjeno jelo na jelovnicima i najelitnijih
restorana. Novi proizvod je odlično prihvaćen i čak je zauzeo počasno mjesto u talijanskoj kuhinji.
TRIJUMFALNI POVRATAK KUĆI
Slično tome, kada je hinduizam na prijelazu u dvadeseto stoljeće na Zapadu bio shvaćen kao jedinstvena religijska tradicija, tradicija koja se vratila u Indiju privukla je svačiju pažnju i hinduizam je, kao jedina religija, prevladao. Izvorno u Indiji nikada nije postojala neka zasebna religija pod imenom hinduizam. Postoje brojne religijske tradicije, od vaišnavizma – vječne funkcije duše – religije transcendentalnih načela koju je na zapad donio Srila Prabhupada – pa do šaivizma, šaktizma i gomile drugih sektaških religija. Kada su imperijalistički britanski osvajači strpali sve te religije u jedan koš, jer im je to odgovaralo, mnogi su autohtoni “hindusi” prigrlili tu ideju kao da je to uvijek bilo tako.
Nedostatak vjere u vlastitu kulturu te slijepo prihvaćanje svega što je novo i strano, često rađa fenomen koji se u društvenim znanostima naziva “pizza-efekt.” Taj izraz je 1970. godine skovao jedan antropolog po imenu Agehananda Bharati.
MI NISMO HINDUSI
Do tada se led u našim čašama bio istopio, a i druga jela stizala su jedno po jedno. Jedan posebno dovitljiv prijatelj ustvrdio je da je ta usporedba pomalo nategnuta. “Kakve to ima veze sa Srila Prabhupadom i našom misijom u svjesnosti Krišne?” pitao je on.”Napokon mi nismo hindusi u klasičnom smislu. Kao što si rekao, mi se držimo sanatana dharme, urođene funkcije duše – to ima porijeklo u vedskim spisima. Ustvari, to potječe iz duhovnog svijeta i, Božjom milošću, dopire do nas putem vedske književnosti i putem velikih duša koje tvore lanac kroz anale pisane povijesti. Nema tu nikakvog pizza-efekta.”
Moj prijatelj je bio tek djelomično u pravu. Srila Prabhupada je ustvari i sam pokušavao proizvesti pizza-efekt. Nadao se da će uspješnim uvođenjem svjesnosti Krišne u zapadnim zemljama – krajevima čije aktivnosti oponašaju u Indiji i dan-danas – moći obnoviti vaišnavsku tradiciju u svojoj vlastitoj zemlji. Da razjasnim svoje gledište, otrčao sam po Šrila Prabhupadin životopis, koji je napisao njegov dugogodišnji učenik Satsvarupa dasa gosvami:
Prabhupadina zamisao je bila da kad Indijci vide kako mladi zapadnjaci usvajaju načela svjesnosti Krišne, povećat će se vjera Indijaca u njihovu vlastitu kulturu. Prabhupada je svojim učenicima objasnio da je nekada,tijekom vladavine maharaje Yudhisthire, Indija bila država svjesnosti Krišne. No, zadnjih tisuću godina Indija je bila pod stranom dominacijom, najprije pod Mogulima, a potom pod Britancima. Posljedica toga je bila da su indijska inteligencija i, u manjoj mjeri narod Indije, izgubili vjeru u vlastitu kulturu. Počeli su slijediti materijalne ciljeve kao na Zapadu i to im se učinilo produktivnijim i praktičnijim od religije, koja je bila samo sentimentalna… Prabhupada je bio svjestan da su Zapadnjaci, koji su živjeli kao uzvišeni vaišnave, mogli obratiti razum i srca Indijaca i pomoći im povratiti vjeru u svoju izgubljenu kulturu.
Prabhupadina strategija pizza-efekta pokazala se ispravnom. Početni uspjeh svjesnosti Krišne na zapadu sada je nadmašen sve širim prihvaćanjem svjesnosti Krišne u Indiji, zemlji njena rođenja. Hramovi u Vrindavani i Mayapuru, središnja mjesta tradicije svjesnosti Krišne, nastavljaju cvjetati, a projekti u mjestima poput Mumbaija i Chennaija, razvijaju se iz dana u dan. Veliki hramski kompleks u Delhiju je veličanstven, a napori koji se vrše sjeverno čak do Himalaja i južno sve do Ramesvarama, pokazuju da je sada cijeli potkontitent preplavljen Prabhupadinom milošću.
Nama se, u bruklinskom hramu, pizza već bila ohladila, no naša igra povezivanja riječi je uvijek dobra za probijanje leda.