Ravindra Svarupa dasa
Tada sam više spoznao tvoju veličinu. Shvatio sam da sam bio budalasti idealist glede ISKCON-a. Godinama sam uporno zanemarivao mnoge nepravilnosti koje su podrivale našu vladajuću ideologiju da smo svi mi u ISKCON-u čisti, sveti i nepogrešivi.
Ponuda Ravindra Svarupa prabhua za Vyasa puju Srila Prabhupade.
namah om visnu-padaya krsna-presthaya bhu-tale
srimate bhaktivedanta svamin iti namine.
namaste sarasvate deve gaura-vani-pracarine
nirvesesa-sunyavadi pascatya-desa-tarine
Najdraži Srila Prabhupada,
Molim te primi poštovanje ove pale duše do tvojih lotosovih stopala. Ti si moj spasitelj i ja dobro znam kroz kakve tegobe si prošao da me spasiš.
|
Gost(1): Koliko učenika imate sada u Americi, gospodine? Prabhupada: Ne može se očekivati mnogo učenika, ali ipak ih ima dvije tisuće. Morao sam ispuniti mnoge uvjete, a i svjesnost Krišne nije lako shvatiti. Oni su zaboravili Krišnu, zaboravili Boga, a ja ih pokušavam učiniti svjesnima Krišne. To je težak posao. Moram proliti tri tone krvi da bih nekog uvjerio u svjesnost Krišne. Moje iskustvo je takvo. (Razgovor u Hong Kongu, 18.04.1972.) |
Osobno sam vidio kako si teško i neumorno radio da stvoriš ujedinjenu misiju propovijedanja, “međunarodnu organizaciju pod nazivom Međunarodno društvo za svjesnost Krišne” (SB 2.4.18, komentar). Jednom mi je, sredinom sedamdesetih godina, jedan bhakta pokazao nešto što vjerovatno nisam smio vidjeti: tvoj fascikl s prepiskom tijekom nekoliko godina, sa svim pismima koje si primio. Svi smo čitali pisma koja si slao, no malo njih zna što si dobijao.
Bio sam zapanjen obimom problema u našem pokretu, koje je stvorila maya, zavodeći tvoje sljedbenike, ne poštedivši ni mnoge lidere poput predsjednika hramova, sannyasija i članova GBC-a. Čini mi se da ni jedan jedini dan nije prošao, a da ti poštom nisu stizale namještaljke, nevolje, svađe i porazi. Kombinacija otpora koji je svijet pružao i slabosti pokreta izgledala je kao nepremostiva prepreka. Čitajući ta pisma moje iluzije su se razbile i obeshrabrio sam se.
Tijekom iduće besane noći shvatio sam da nemam pravo biti obeshrabren, jer ti, moj gospodar i učitelj, nikada nisi pokazao malodušnost i obeshrabrenost. Bio si poput velikog generala koji usred žarišta smrtonosnih izazova i bolnih preokreta bitke, ostaje miran, bistre glave i usredotočen samo na pobjedu. Njegova sigurnost nadahnjuje vojsku i tako je nositelj bitke.
Tada sam više spoznao tvoju veličinu. Shvatio sam da sam bio budalasti idealist glede ISKCON-a. Godinama sam uporno zanemarivao mnoge nepravilnosti koje su podrivale našu vladajuću ideologiju da smo svi mi u ISKCON-u čisti, sveti i nepogrešivi. Ustvari, mi smo u velikoj mjeri zamijenili pravednost sa samopravednošću, a svetost s prijetvornom religioznošću.
Ti si to znao, savršeno jasno su ti bili poznati svi nedostaci i propusti tvojih sljedbenika i tvoje institucije. Vršio si ispravke koliko god je bilo moguće i nastavljao s misijom Gospodina Caitanye koristeći bilo kakve pokvarene i nesavršene instrumente koji su ti došli pod ruku. Nikada nisi prestao dijeliti milost Gospodina Caitanye samo zato što su sredstva i oruđa, koja su ti bila na raspolaganju, bila neispravna. Činjenica je da je i transcendentalni napor praćen nedostacima, kao što je i vatra prekrivena dimom. Proizvest će dobre, no neizbježno i loše stvari. Ono što međutim trebamo znati je da je u tom proračunu ono dobro vječno, a loše privremeno.
Danas susrećemo mnoge obeshrabrene bhakte koji smatraju da su im ideali izdani. Neki urone u jaku nostalgiju za “dobri starim vremenima”, za zlatnom prošlošću nasuprot olovnoj sadašnjosti. Nostalgija je, međutim, vrsta iluzije, plač za prošlošću koja nikada nije postojala. Oni s pretjeranim pouzdanjem misle da je nekada, samo zbog tvoje čarobne prisutnosti, svatko bio svjestan Krišne, entuzijastičan i spreman na suradnju. No, ja znam da nije tako. Ta ružičasta slika ne pokazuje ono što si ti zaista radio od samog početka, tvoj neprekidan svakodnevni posao da održiš pokret na okupu i unaprjeđuješ ga.
Drugi pak, prisiljeni prihvatiti istinu kad se nostalgija rasprši, od idealista postaju cinici. U ljudskoj povijesti postoji ta nesretna sklonost da kad shvatimo da smo bili zaokupljeni nečim budalastim, nastojimo to ispraviti tako da prigrlimo suštu suprotnost, koja je samo još jedna budalaština. Tako se budalasti idealist preobraćuju u budalaste cinike, uspjevajući sasvim zaobići pravu mudrost.
Sigurno je da možemo biti u iskušenju da postanemo obeshrabreni i malodušni. To nam, međutim, nije dozvoljeno. To je još jedan oblik maye. Otkrio sam da, kad god općenito sudimo nešto o ISKCON-u – bilo u nadi ili očajanju – neizbježno govorimo o nama. Kad god osjetim da postajem malodušan u vezi vaše misije, zatrpan problemima i teškoćama, naučio sam prepoznati to stanje kao znak koji upozorava na vlastitu slabost i moram popraviti strukturu mog vlastitog duhovnog života. Kad poduzmem ozdravljujuće akcije na samom sebi, ISKCON odmah izgleda svijetlije.
Srila Bhaktivinoda Thakura, Srila Bhaktisiddhanta Sarasvati Thakura, i ti Srila Prabhupada: svi ste imali viziju svjetskog objedinjenog propovjedačkog pokreta i svatko od vas je gurao tu viziju prema njenom ostvarenju, a naša je dužnost da nastavimo. Mnogi su odustali od toga. Neki su oformili svoja vlastita poduzetništva i nastavili raditi zasebno. Drugi su, opet, prezirno odgurnuli nogom “instituciju” da bi njegovali “više” procese. Što se mene tiče, Srila Prabhupada, priznajem da nisam tako hrabar ili poduzetan. Priznajem da ne poznajem nijedan proces viši od slijeđenja tvog naređenja. Prabhupada, želim samo biti iskren prema tebi i tvojoj misiji. Ništa drugo. Molim te, omogući mi to svojom milošću.
U nadi da ću biti tvoj vječni sluga,
Ravindra Svarupa dasa