(Krsna-katha 04/2000):
Kad sam u bhakti yogi čula da je želja za zadovoljstvom prirodna potreba duše, odahnula sam. Malo su me zbunjivale, međutim tvrdnje da je Krišna uživatelj, a mi smo namijenjeni Njegovom užitku. On je, ne samo vrhovni, već i jedini uživatelj, kažu spisi i neophodno je da čim prije i jednom za svagda odbacimo taj nakaradni mentalitet uživanja. Kako sad to?
Krsna-katha 04/2000
Dragi čitatelji
Kalendarski još ne, ali sudeći po vremenskim prilikama, ljeto nam je na domaku, ako se već i nije ušuljalo među nas. Nakon zimskog ustezanja i proljetnog buđenja, konačno je došlo vrijeme za uživanje – raduje se tijelo (što za mnoge od nas još uvijek znači da se mi veselimo). Jest da nas ova načela bhakti yoge malo ograničavaju u konzumiranju brojnih prilika za uživanje što nam se u ovo doba posebno obilato nude, no ostaje još dosta tla nepokrivenog zabranama i upozorenjima gdje se možemo pokušati udobno razbaškariti. Na plaži, na primjer (tijelo moramo održavati da bismo imali čime služiti Krišnu, zar ne?), u šetnjama uz more razgovarajući s prijateljima (međusobno povjeravanje skrovitih misli jedna je od ovlaštenih razmjena među bhaktama, kažu sveti spisi) ili u nekim drugim prilikama po izboru. Što ima u tome loše? Ništa, skoro ništa.
Odvajkada me u životu vodila ta želja za zadovoljstvom, uživanjem, čak i u sitnicama. “Šteta je propustiti tako lijepi dan sjedeći u kući,” jedna je od misli koje bi me redovito posjećivale, a koja je zapravo poručivala: “Šteta je propustiti takvu priliku za uživanje – u suncu, prirodi, povjetarcu, ugodi koračanja šumom.” I uglavnom je i ne bih propuštala. Jesam li uživala? Kad bih se umorna navečer vratila kući, mislila sam da jesam. A dok sam šetala? Pa, bilo je tu na trenutke nekog veselja, ali i jako puno smetnji – ponekad vrućina ili muhe ili bolovi u nogama ili žeđ i obično uza sve to i drugo nespomenuto, još i nemiran um koji vrti staru ploču… Lijep mi je to užitak! Ali, drugačiji nisam poznavala, i to je bilo bolje od tamnovanja u nekakvoj sobi i obavljanja tko zna kakvih dosadnih dužnosti. Užitak je bio smisao mog života.
Kad sam u bhakti yogi čula da je želja za zadovoljstvom prirodna potreba duše, odahnula sam. Malo su me zbunjivale, međutim tvrdnje da je Krišna uživatelj, a mi smo namijenjeni Njegovom užitku. On je, ne samo vrhovni, već i jedini uživatelj, kažu spisi i neophodno je da čim prije i jednom za svagda odbacimo taj nakaradni mentalitet uživanja. Kako sad to? U podsvijesti se negdje krila misao o nepravdi – nešto kao, i mi bismo zapravo mogli uživati u ovom svijetu (pa isprobali smo to do sada, zar ne?), ali se, eto, želimo li biti dobri i predani bhakte, moramo toga odreći zbog Krišne. Ideja mi se nije ni malo sviđala, no kako sam još daleko od toga da budem uistinu predani bhakta, mislila sam da ću do tada taj problem nekako riješiti, sveudilj u međuvremenu koristeći sve prilike za uživanje koje se ne protivi zavjetima s inicijacije i uopće, djelovanju povoljnom za svjesnost Krišne. Sve dok mi jednog dana nije sinulo, zahvaljući milosti brojnih vaisnava, ali u tom trenu baš posredstvom trake sa seminara o Bhagavad giti koji je lani održao Purnacandra Prabhu…
“Mi nismo stvoreni za uživanje,” zvonilo mi je u ušima iz walkmanovih slušalica, a nešto se u meni odmah pobunilo, no saslušala sam i nastavak, “stvoreni smo za ANANDU.” Aha, to već bolje zvuči, obradovao se moj prijatelj, um, a onda me je, nakon što sam poslušala ostatak objašnjenja, “pukla” spoznaja – Pa da, nije da nam netko brani uživati, pogotovo ne Krišna, već nam je to jednostavno nemoguće! Kao što je žabi nemoguće letjeti, a ribi trčati! To je stvar programa koji nam je ugrađen, nemamo taj čip za uživanje, ne postoji, ne ugrađuje se nikome. Uživati u ovoj materiji i u nama, duhovnim iskrama, može samo izvor svega toga – Krišna, smo za Njega sve to predstavlja užitak. Moj pokušaj da pravo, trajno zadovoljstvo za kojim oduvijek čeznem doživim na taj način – koristeći Njegovu materijalnu prirodu, Njegove energije za svoj doživljaj – unaprijed je osuđen na propast. Ono za čime čeznem nije uživanje – koje podrazumijeva rabljenje okoline i ljudi uz iščekivanje velikog ushita koji bi iz toga trebao proizići. Ta moja iskonska potreba, na koju uz to još i imam puno pravo, zapravo je ananda, blaženstvo, osjećaj koji nadaleko (kažu) nadilazi ovaj naš takozvani užitak. A do anande se ne dolazi kroz uživanje, već kroz služenje Krišne.
Jako jednostavno. Zato sam, dakle, uza sve moguće užitke u koje sam su upuštala ne bih li iz toga izvukla kakvu mrvicu zadovoljstva praćenog spokojem, uvijek ostajala napol gladna, napol nezadovoljena, tjerana u potragu za novim, sljedećim, boljim… A Srila Prabhupada koji je došao i velikodušno mi pokušao objasniti kako stvari stoje – “Nije to uživanje za tebe, draga moja,” – nije, dakle, fanatični Krišnin prijatelj koji mi želi oduzeti mrvice sreće u ovom turobnom svijetu. Konačno progledah. Sad samo da ne zaboravim i opet nemarno ne zaklopim svojim okice pred istinom, opetovano tražeći izgubljene ključeve pod uličnom svjetiljkom – jer je tu lakše, bolje se vidi – iako sam ih zapravo ispustila u mračnoj ulici dva bloka dalje. “Moramo se čuvati te želje za uživanjem,” upozorava Purnacandra Prabhu, “jer se ona lako može zavući u naše devocijske aktivnosti kao prava podloga, stvaran motiv našeg djelovanja.” Dakle, ne zaboravimo, za nas je ananda, a ne uživanje!!!
Vinata dd