Bhaktivaibhava Swami: Individualnost se danas naizgled jako cijeni.Međutim, način na koji se ona shvaća uništava pravu individualnost i definira ljude kao obične robote koje tek treba programirati.
BHAKTIVAIBHAVA SWAMI, PUTUJUĆI PROPOVJEDNIK I JEDAN OD VODEĆIH LJUDI ISKCON-A
TIJELO JE TEK ODJEĆA DUŠE
Već nekoliko mjeseci u prostorijama WTC u Rijeci svake se nedjelje odvijaju nesvakidašnji “Festivali prijateljstva” na kojima posjetitelji imaju priliku doznati obilje informacija o yogi, transcendentalnim temama, vegetarijanstvu, spiritualnoj glazbi… Nesumnjivo vam je teško zamisliti osobu koja nema svoj dom, automobil, obitelj, a život provodi neprestano neumorno putujući industrijskim i urbanim područjima Amerike, bespućima Sibira i drugim udaljenim prostranstvima Rusije te postkomunističkim krajolicima Evrope. Upravo to čini A. C. Bhaktivaibhava Swami, jedan od vodećih ljudi ISKCON-a – Međunarodnog društva za svjesnost Krišne. Suvremen po opsegu i načinu djelovanja, no izrazito tradicionalan u učenjima koja predstavlja, ovaj zanimljivi mudrac bio je vrlo ugodan sugovornik.
Ljudi danas na sve načine žele pokazati svoju individualnost. Može li se reći da su sljedbenici vašeg pokreta koji su svi slično odjeveni, imaju iste frizure, ista uvjerenja – izgubili individualnost?
Individualnost se danas naizgled jako cijeni. Međutim, način na koji se ona shvaća uništava pravu individualnost i definira ljude kao obične robote koje tek treba programirati. Prema vladajućem shvaćanju, osoba tek treba postati individua izborom odjeće koju će nositi, glazbe koju će slušati itd. Ukoliko ja od sebe trebam stvoriti individualca, to podrazumijeva da nisam individualac od početka. Mora da sam nekakva prazna ploča koja svoju “individualnost” mora kupiti, steći je odjećom. Individualnost je tako pretvorena u nešto što se kupuje u trgovinama odjećom ili frizerskim salonima.
SVJESNOST KRIŠNE JE EMPIRIJSKI PROVJERLJIVA ZNANOST
Mi u svjesnosti Krišne, individualnost ne smatramo nečim tako jeftinim. Individualac se ne postaje, svatko je već individualac. Prava individualnost se nalazi duboko u nama – to je naša nepromjenjiva, vječna stvarnost. Naša odjeća ili obrijana glava niti čine, niti uništavaju našu individualnost. Isto vrijedi i za podudarnost u uvjerenjima koju ste primijetili kod članova našeg Društva. Nećete valjda tvrditi da individualnost postoji samo ako se ljudi ne slažu jedni s drugima? Čim se slože, postaju krdo ovaca? Svi matematičari se slažu 2+2=4, svi vjeruju u identičnu stvar – čini li ih to krdom ovaca, grupom nerazumnih sljedbenika bez individualnosti? Kao i matematika, i svjesnost Krišne je empirijski provjerljiva znanost, koja na racionalan način proučava svoj predmet – duhovnost. Stoga nije ništa neobičnije što dvoje bhakta vjeruju u iste osnovne stvari, nego li što se dva matematičara slažu da je 2+2=4. Individualnost se ne gubi prakticiranjem svjesnosti Krišne, baš naprotiv… Dokle god se poistovjećujemo s tijelom – zbirkom atoma i elektrona, dakle objekata bez individualnosti i osobenosti – nećemo moći razotkriti svoju pravu individualnost. Tijelo je tek odjeća duše, privremeni kostim koji smo prihvatili u ovoj predstavi materijalnog života. Postati svjestan Krišne znači postepeno se uzdići iznad ograničavajuće iluzije poistovjećivanja s tijelom i razotkriti svoje pravo jastvo, svoju pravu individualnost. Ponekad se čuju prigovori da je vaše neprestano pjevanje Hare Krišna, ustvari pranje mozga. Taj problem u sebi nosi vrlo negativno značenje i obično se koristi u podcjenjivačkom duhu. No, Šrila Prabhupada (osnivač Pokreta na Zapadu, op. a.) je takve primjedbe prihvaćao u vrlo otvorenom, pozitivnom raspoloženju, pa bi znao reći: “Što je loše u pranju mozga? Pranje podrazumijeva da je nešto prljavo i da se treba očistiti.” U tom smislu je točno da mi ispiremo mozak: mozak je prljav i treba ga očistiti. Pranje je uvijek dobrodošlo – prljavo postaje čisto. Međutim, mislim da ljudi tako reagiraju jer je ovaj način pjevanja na ulici stran ovim krajevima. Radi se o kulturnoj uvjetovanosti, ljudi su uvjetovani vlastitom kulturom pa nas katkada kritiziraju, pitaju se nemamo li nekog pametnijeg posla… Kada iste te stvari, grupno pjevanje mantre i plesanje na ulici, radite negdje drugdje, na srednjem Istoku, npr. u Indiji, ljudi to cijene, poštuju vas. Neki čak i odaju poštovanje, ne osobama koje pjevaju, već samom procesu pjevanja svetih imena Boga koji nije neka novotarija, već dio drevne tradicije civilizacije. Ljudi bi to trebali imati na umu kada vide bhakte na ulici kako pjevaju i pokazati poštovanje prema jednoj tako drevnoj spiritualnoj praksi.
PONIZNOST JE NUŽNA DA BISMO SE PREDALI BOGU
Svi religiozni spisi naglašavaju nužnost usvajanja poniznosti. Danas se, međutim, poniznost poistovjećuje sa servilnošću i uglavnom se smatra negativnom osobinom. Što je u stvari poniznost i zašto nam je potrebna?
Ljudi danas misle da je poniznost pokazatelj slabosti jer ukazuje na ovisnost o nečemu ili nekome. Međutim, nije tako. Poniznost nam je nužna da bismo se predali Bogu pa je tako izrazito prisutna i u kršćanskim učenjima. Svećenici i opatice bi trebali prakticirati poniznost. Nači na koji se to čini je druga tema za razgovor, no poniznost je nezaobilazna. Mislim da je i Isus na to ukazivao, govoreći kako će bogati ljudi, ako su uz to i ponosni, imati poteškoća s ulaskom u kraljevstvo Božje. Siromašni će rijetko kad biti na nešto ponosni te će im u tom smislu biti lakše predati se Bogu. Poniznost je nužna da bismo se predali Bogu, da se osjećamo podređenim, da ga ne izazivamo. Ona je duhovni princip. Osjećajući se poniznim pred Bogom, postajemo opunomoćeni. On opunomoćuje samo ponizne, nikada ne daje moć ponosnima. Slično je i u obrazovnom sistemu. Tako se danas cijeni kada student pokazuje svoju inteligenciju, čak i kad postavlja izazivačka pitanja, ipak u principu, student mora biti ponizan. Ako se suprotstavlja svemu što profesor kaže, sumnja u sve – prije ili kasnije profesor će ga zapitati što on uopće radi tamo, zamoliti ga da ode, promijeni fakultet ili bar predavača. U osnovi, dakle, mora postojati ponizan stav – profesor mi je nadređen, od njega ću učiti. To je značenje poniznosti: Bog je vrhovan, ja sam mu podređen, zati su tu i duhovno napredne osobe kojima trebam ukazati poštovanje da bih od njih mogao učiti, postati opunomoćen. Vidite, koristim taj izraz “opunomoćen”. U stvari, što se više čovjek osjeća ovisnim o Bogu, to postaje moćniji. U materijalnom svijetu svi žele biti nezavisni, ne žele ovisiti ni o kome. No, čak ni tu to ne funkcionira. Želite li postati nezavisni, najprije trebate o nekome ovisiti. Naravno, u duhovnom svijetu ste uvijek ovisni o Bogu, jer je takve naravi naš vječni odnos s njim. Materijalistička koncepcija poniznosti nas može prilično zbuniti kad su u pitanju duhovne teme. Upravo poput Arjune (glavni lik vedskog klasika “Bhagavad-gite” op. a.) – on je bio ratnik, nalazio se usred bojnog polja kad se predao Bogu i nastavio se boriti. Kakva je to poniznost, možemo se zapitati s materijalističke točke gledišta. Mi ga prihvaćamo kao primjer ponizne osobe jer je u potpunosti ovisio o Krišni -–to je pravi pokazatelj poniznosti, a ne povlačenje u neki osamljeni kut… To je zgodno u izvjesnoj mjeri, no ne mora biti baš i jako praktično. Živite li u drštvu, kao osoba koja prakticira duhovni život, morate i dalje djelovati u okviru tog društva.
NE MOŽEMO VIDJETI BOGA POSVUDA
Ako je sve što nas okružuje Božja kreacija, onda je on svugdje prisutan. Zašto bismo trebali odlaziti u crkvu ili hram?
Ako je Bog svugdje prisutan, onda je on i u hramu. Zašto onda ne bismo išli i u hram? Vidite, taj način predstavljanja stvari ukazuje na to da ljudi žele prakticirati duhovni život na svoju ruku, u skladu s vlastitim osjećajima, razumijevanjem… To je u izvjesnoj mjeri u redu. Međutim, postoji propisani proces za bavljenje duhovnim životom. Ne može se preporučiti izmišljanje, pa čak ni slijeđenje osjećaja. To je nešto što ljudi često izjavljuju: “Želim samo slušati svoje srce. Vjerujem samo svojim osjećajima”. Zvuči tako nevino, čisto. No, analizirate li što to zapravo znači, dolazite do pitanja što su vaši osjećaji, što je vaše srce. Prema filozofiji svjesnosti Krišne, u srcu se odvija jako puno toga. Najprije je tu duša, potom Nad-duša (savjest), naša savjesnost, lažno ja (koje uzrokuje da se poistovjećujemo s tijelom), materijalni um koji se očituje u razmišljanju, željama… Što znači kad kažete da slušate srce? Mislite li na Nad-dušu, ili na čistu prirodu duše, ili slušate svoju svijest, materijalnu inteligenciju, lažno ja ?… Koga slušate? “Slijedim svoje srce”, zvuči jako dobronamjerno, no u životu uvjetovanom materijom naše srce nije čisto, ne možemo jasno čuti upute Nad-duše, a ne poznajemo ni svoju pravu, čistu prirodu. Stoga uglavnom slijedimo upute svojih materijalnih zagađenja. Rezultate toga ljudi svakodnevno doživljavaju – koliko nam je puta naše srce reklo da je to osoba vrijedna naše ljubavi, a nakon izvjesnog vremena našli smo se ponovo sami i prevareni? Neće nam, dakle, pomoći budemo li se nekog duhovnog procesa pridržavali u skladu sa svojim osjećajima. Želimo li se duhovno razvijati, napredovati, moramo slijediti ovlašteni duhovni proces. Mi ne možemo vidjeti Boga posvuda, nismo na toj razini. Do te se razine tek moramo uzdići slijeđenjem vjerodostojnog procesa, a većina religioznih procesa predviđa odlaske u crkvu ili u hram gdje ćemo obožavati Boga i na taj se način pročistiti kako bismo ga postali sposobni uistinu vidjeti posvuda. To je doista visoki nivo i ne valja ga oponašati.
A. C. Bhaktivaibhava Swami – želimo li se duhovno razvijati i napredovati, moramo slijediti ovlašteni duhovni proces.
Dokle god se poistovjećujemo s tijelom – zbirkom atoma i elektrona – nećemo moći otkriti svoju pravu individualnost. Tijelo je tek privremeni kostim koji smo prihvatili u ovoj predstavi materijalnog života. Individualac se ne postaje, svatko je već individualac, a prava individualnost nalazi se duboko u nama i to je naša nepromjenjiva, vječna stvarnost. Postati svjestan Boga znači postepeno se uzdići iznad ograničavajuće iluzije poistovjećivanja s tijelom i razotkriti svoje pravo jastvo – kaže Bhaktivaibhava Swami, jedan od vodećih ljudi Međunarodnog društva za svjesnost Krišne.
(objavljeno u riječkom Novom listu krajem devedesetih godina prošlog stoljeća)