Gargamuni prabhu – (Krsna-katha 03/2008): Puno puta sam na predavanjima čuo da je svjesnost Krišne zapravo lijepo organizani i predstavljeni zdravi razum.
Krsna-katha 03/2008
Puno puta sam na predavanjima čuo da je svjesnost Krišne zapravo lijepo organizani i predstavljeni zdravi razum. Ali, barem kod mene, ta izjava često izaziva takozvani „aha“ učinak kojeg se može opisati od prilike ovako: „Aha! Tako je to, dakle. Super!“ Samo čuđenje je dokaz da do tada po tom pitanju nisam djelovao na razini zdravog razuma ili barem nisam bio svjestan logike (zdravog razuma) koja se krije iza određenog djelovanja ili principa u svjestnosti Krišne. Nedavno se pojavio takav „aha“ dok sam slušao objašnjenja Bhaktividya Purne Svamija. Meni su bila jako zanimljiva pa sam ih „razvaljao“ u ovaj tekst da ih bolje zapamtim, a možda će biti od koristi i nekome od vas.
MOJA PRAVA, TVOJE DUŽNOSTI
No, prije nego što počnem sa temom, želim spomenuti jedan jako važan princip koji je bitan u primjenjivanju uputa u svjesnosti Krišne i koji je dio kulture.
Razlika između vedske kulture i današnje zapadne (ne)kulture je da su osobe u vedskoj kulturi usredotočene na dužnosti, a u zapadnoj na prava. To podrazumijeva da u vedskoj kulturi osoba vidi pravila i propise kao nešto što je namijenjeno njoj samoj i trudi se slijediti ih na najbolji mogući način, bez obzira na to kako drugi obavljaju svoje dužnosti. A u zapadnom svijetu osoba obično jako površno gleda na vlastite dužnosti, ali je jako skoncentrirana na svoja prava, koja su u isto vrijeme dužnosti neke druge osobe.
Zvuči komplicirano? Ali nije. Evo primjera, pa će sve postati jako bistro. Uzmimo primjerice bračni par, odnosno muža iz tog para. On ima i dužnosti i prava. U odnosu sa ženom njegove su dužnosti da se brine o njoj, pruža joj zaštitu itd. A njegovo pravo (koje je u isto vrijeme ženina dužnost) bi bilo da ga žena slijedi, odnosno da je on vođa obitelji. Sve je to predstavljeno jako pojednostavljeno, ali želim time ukazati na spomenutu razliku između vedske i današnje zapadne kulture. U vedskoj kulturi muž bi bio jako skoncentriran na to da obavi svoje dužnosti, dakle da se brine o ženi odnosno obitelji, da zaradi novac i pruži zaštitu koliko god može. To kako će se žena prema njemu ophoditi za njega nije najvažnija stvar. Usredotočen je na svoju dužnost jer zna da, ako ju obavi, samim tim slijedi Krišnine upute, a uz to ima i izgleda da stvari u njegovom životu ispadnu kako trebaju. Ali na zapadu je situacija često obrnuta. Muž se često ne brine o ženi, ne nudi joj dovoljnu zaštitu, nego ju čak iskorištava, a uz sve to od nje zahtijeva da ga slijedi, sluša itd. Zašto? Jer žene moraju djelovati na takav način, jer je to vedski, itd. Istodobno, u mnogim drugim situacijama ga baš briga što je vedski … Kako god… U ovom drugom slučaju se radi o skoncentrinosti na prava, dok se zanemaruju dužnosti.
Razumijevanje da su pravila i propisi namijenjeni prvenstveno nama samima mora biti prisutno bez obzira radi li se o najvišoj ili najnižoj uputi. Na primjer, Krišna kaže da trebamo odbaciti sve vrste religije i predati se isključivo Njemu. Najviše energije trebamo uložiti da sami primijenimo tu uputu u vlastitom životu, a puno manje da prosuđujemo ili čak „puširamo“ (guramo, silimo) druge da se predaju kako smo si mi sami zamislili da bi oni to trebali učiniti. Isto važi i za sva duga pravila, kao ona koja važe za svih, tako i za ona koja su posebno namijenjena brahmacarijima, grhasthama, mužu, ženi, djeci, upraviteljima itd.
PODREĐENI NADREĐENOM
A sada konačno ka temi. Radi se o povezanosti predaje i utočišta. Logično je da su ova dva termina blisko povezana iako, kao što sam spomenuo na početku, meni je to sinulo tek nedavno. U stvari nema jednog bez drugog.
Nema govora o predaji nekome, ako taj ne pruža utočište i nema govora o pružanju utočišta onome tko nije predan. Ili da ne bude sve skupa crno-bijelo i da postane bliže realnosti: u onoj mjeri u kojoj jedna osoba pruža utočište, utoliko joj se može druga osoba predati i obrnuto.
Kada se spominju utočište i predaja, onda se tu radi o odnosu između na ovaj ili onaj način nadređenog i podređenog. U vedskoj kulturi prirodno se nadređenim osobama smatraju one koje podređenima predstavljaju vezu sa Krišnom i vode ih ka oslobođenju. Šrimad Bhagavatam (5.5.18) nabraja neke od takvih nadređenih osoba: duhovni učitelj, otac, muž, majka, polubog (upravitelj u materialnom svijetu). Za odnos u kojem se pojavljuju davanje utočišta i predaja je karakteristično da nadređeni preuzima odgovornost za podređenog. Drugim riječima, preuzima karmu. Ne poznajući te činjenice, svatko u materijalnom svijetu bi htio biti nadređen, ali kada se doda ta karma i njezino razumijevanje, polet – barem u dobroj mjeri – splasne.
KOLIKO POSTO KARME TEBI, A KOLIKO MENI?
Pa pogledajmo nekoliko vrsta spomenutih odnosa i to najprije, kada funkcioniraju kako treba, odnosno u skladu sa uputama šastra. Kralj ili vođa države, na primjer, može od stanovništva uzeti od jedne šestine do jedne četvrtine njihove zarade ili proizvoda. U istom omjeru preuzima i posljedice njihovog djelovanja, a uz sve to se mora pobrinuti da stanovništvo slijedi dharmu, da ih štiti od lopova i agresora itd. Duhovni učitelj prihvaća punu dozu od sto posto posljedica djelovanja predanog učenika, a uz to ga treba odvesti u duhovni svijet. No, to njegovo preuzimanje sto posto posljedica u idealnim uvjetima i nije problem jer predani učenik nikada ne djeluje materijalno. Treći je primjer između muža i žene, gdje se posljedice preuzimaju u iznosu od 50 posto, a roditelj sto posto predanog, odnosno ovisnog djeteta preuzima sto posto posljedica njegovih djela.
GRIJEŠNI KRALJ I UČENIK KOJI NE SLIJEDI GURUA
Sve je to jako lijepo u idealnim situacijama, ali kada se od njih odstupi, cijela slika postaje dosta ružna. Odstupanje od idealnog znači neobavljanje dužnosti barem jednoga u spomenutim odnosima. Evo nekoliko primjera. Ako kralj sam djeluje griješno i ne brine se da se u društvu slijedi dharma, onda preuzima sve posljedice griješnog djelovanja stanovništva od kojeg je uzeo porez. Ako učenik ne slijedi gurua, onda guru ne preuzima sve posljedice učenikovog djelovanja. Ilustrirajmo to praktičnim primjerom. Recimo da učenik počne jesti meso. Nije da samo guru dobiva posljedice takvog djelovanja učenika. Može dobiti dio, ali ne sve. Guru može dobiti svoj „postotak“ jer je možda nedovoljno provjerio potencijalnog učenika i na kraju prihvatio nekvalificiranu osobu za učenika. Ali učenik se ne može nadati da zbog toga jer ima gurua može raditi što god želi, a da za to neće dobiti nikakve posljedice. Taj zaključak ukazuje i na besmislenost razmišljanja pripadnika jednog duhovnog smjera koji si domišljaju da je njihov acarya umro za njihove grijehe ili, drugim riječima, oni sada mogu raditi što god žele, a njihov guru će preuzeti sve posljedice njihovih dijela. U debeloj su zabludi … Guru preuzima sve posljedice samo ako je učenik posve predan. U odnosu između muža i žene u svjetlu ovih činjenica nestaje uobičajna predodžba o dijeljenju posljedica između partnera ako se dijeluje adharmički. Ako muž, koji bi trebao u izvjesnom smislu biti nadređen, prekrši dharmu, žena ne dobiva ni trunke posljedica njegovog griješnog djela, a ako žena prekrši dharmu, muž dobije istu, punu reakciju za njezino počinjeno djelo. A u odnosu dijete roditelj … ako dijete ne sluša i samo odlučuje u životu, čeka ga barem dio posljedica, slično kao u odnosu između učenika i učitelja.
JA SVOJE OBAVLJAM, A ON(A) NIŠTA…
Toliko o teoriji, što se tiče idealnih i neidealnih situacija, no činjenica je da se u životu često susrećemo s onim drugima, neidealnim. Uz to se odmah postavlja i pitanje kako uopće djelovati u neidealnim okolnostima? Kao što je bilo spomenuto na početku, vedska kultura znači usredotočenost na dužnosti. Tako bi osoba sama trebala obaviti svoj dio, svoju dužnost.
U svim okolnostima trebali bismo se truditi slijediti Krišnine upute. Ako u konkretnom odnosu sa druge strane nema sličnog stava i djelovanja onda odnos, naravno, neće dati maksimalni rezultat i zadovoljstvo, ali ako mi obavljamo svoju dužnost, onda barem postoji mogućnost da se odnos poboljša, ako i kada se druga osoba opameti. Drugim riječima, obavljanjem vlastite dužnosti ostavljamo otvorena vrata za poboljšanje odnosa.
Naravno, u spomenutim odnosima može doći i do prevelikog odstupanja od dharme sa strane jedne osobe u odnosu, a tada cijeli odnos propada. Primjeri toga bi mogli biti nevjera jednog od bračnih partnera, guruovo propovijedanje mayavade, zlostavljanje djeteta i slično.
Na kraju, poslije svega napisanog, što mogu zaključiti? Što sam naučio?
Pa prvo to da su sve upute najprije namijenjene meni samome. Moja je dužnost slijediti ih i moram poraditi na tome da ju obavim koliko je god moguće bolje. Druga stvar je da, iako nemam odgovora za većinu konkretnih situacija u odnosima i dijeljenju posljedica u njima i iako je u Bhagavad- giti rečeno da je djelovanje jako teško razumijeti čak i inteligentnima, a kamoli jednom prosječnom kali-yugiju, ipak mislim da sam došao bliže pravom razumijevanju i odmakao se od neživotnih ili oopćenitih predodžbi (kao npr. guru preuzima sto posto posljedica učenika, kralj jednu šestinu itd.), koje ne uzimaju u obzir specifičnost određenih situacija te opseg predanosti i pružanja zaštite u odnosima. A sve to vodi i do treće naučene stvari, a ta je da trebam jako pažljivo promatrati svijet oko sebe, biti svjestan svih aktivnosti i njihovih posljedica, a pogotovo vidjeti sve povezano sa Krišnom.