Purnacandra Gosvami (Krsna-Katha 2000.)
Možemo vidjeti da bhakte ne poznaju baš dobro filozofiju i obično imaju neke sentimentalne predodžbe o svjesnosti Krišne i duhovnom učitelju, zapravo o svemu.
Purnacandra Gosvami
(Krsna-Katha 2000.)
Prava religija je sanatana dharma – dharma duše. To je čisto predano služenje. Ali dok ne dođemo do suddha sattve, što je na razini bhava bhakti, još uvijek su gune prirode pomiješane s našom vjerom. Zbog toga su važne sve te društvene teme jer one govore o 3 gune materijalne prirode i varnasrami. Možemo vidjeti da bhakte ne poznaju baš dobro filozofiju i obično imaju neke sentimentalne predodžbe o svjesnosti Krišne i duhovnom učitelju, zapravo o svemu. Drugim riječima oni nemaju čvrstu suddha sattva vjeru, već im se vjera temelji na osjećajima u srcu. Stoga ako neki duhovni učitelj padne, za njegove je učenike to smak svijeta jer su većinom za njega osjećali sentimentalnu privrženost koja se ne temelji na poznavanju filozofije. Imali su određenu emocionalnu vezu s duhovnim učiteljem i zato im je teško.
NI BALIJU NIJE BILO LAKO
Najvjerojatnije je i Bali maharaju bilo teško kad mu je njegov guru Sukracarya naredio da ne služi Gospodina Visnua. Sukracarya mu je zapravo spasio život. Oživio ga je iz mrtvih. Možete samo zamisliti koliko se dužnim osjećao Sukracaryi; dao bi mu i srce i dušu, sve bi mu dao. No, kad mu je guru naložio da ne služi Visnua, Baliju je u glavi zazvonio alarm: “Hej, čekaj malo. Što je ovo? Ovo nije iz sastra. Visnu je preda mnom i ja Ga trebam služiti.” To je bilo tako temeljno načelo da Bali nije mogao ići protiv toga. Nije mogao prihvatiti suprotnu naredbu.
Na sreću, Bali je koristio mozak i inteligenciju i dobro je poznavao sastre. Stoga je napravio pravu stvar i zato ga danas vaisnave slave premda je učinio ono što se obično smatra nečuvenim u vedskom društvu – prekršio je naredbu gurua. Ali, autoritet gurua se temelji na ponavljanju sastri i ohrabrivanju učenika da čisto predano služe. Ako to ne čini, duhovni učitelj gubi autoritet.
Za Balija to sigurno nije bilo lako, kao ni za mnoge bhakte u našem pokretu koji su se našli u sličnoj situaciji. Međutim, što više istinski predano služimo, proučavamo znanje koje nam pružaju sastre, to bolje poznajemo znanost o bhakti. Tako nam je lakše ispravno djelovati, napraviti pravu stvar u datom trenutku, a ne prepustiti se boli i zbunjenosti izazvanoj neugodnim i neočekivanim događajima.
KANTA S RUPOM
Jedno sam vrijeme živio u Indiji propovijedajući, a onda sam odlučio doći na zapad. Oko tri godine sam propovijedao u londonskom hramu kad sam primijetio da mnogi bhakte odlaze par mjeseci ili godinu dana nakon što su došli živjeti u hram. Pitao sam se, “Zašto odlaze ? Jednom kad čovjek shvati tko je Bog, ne bi trebao napustiti taj put.” Ubrzo sam shvatio da postoji problem – većina bhakta zapravo ne poznaje dobro filozofiju. Onda sam prestao propovijedati ljudima izvan pokreta navodeći ih da nam se pridruže i počeo sam podučavati bhakte. Mislio sam, “Kakva je korist od punjenja kante vodom ako ima rupu na dnu? Glupo je trošiti vrijeme na ulijevanje vode, ako sve curi van. Bolje je stoga da se ja pozabavim začepljivanjem rupe. Neka drugi ljudi, ako to žele, nastave donositi vodu, a ja ću se pokušati pobrinuti za rupu. Zavući su se pod kantu i pokušati začepiti rupu. Istina, to nije baš slavno mjesto, nisi pod reflektorima i nitko ne vidi, ne stječeš neke zasluge ni pohvale, no rupu treba zatvoriti.” Eto, to radim zadnjih 9 godina kako bi drugi mogli ulijevati vodu. Naravno, još uvijek ima rupa, no manje su…
Iz toga razloga dajem i ove seminare. Vrlo je korisno u potpunosti i sustavno razumijeti filozofiju. Kao ovo o čemu smo malo prije govorili (na žalost taj dio nismo mogli ovdje prenijeti jer je predugačak). Nitko mi nikada nije obratio pozornost na to. Ja bih običavao čitati Gitu i prošao bih ovlaš preko tih stihova ne shvaćajući zapravo pravo značenje. Takvih stvari ima jako puno. Naša filozofija je vrlo duboka, a Prabhupadini komentari su zavaravajuće jednostavni. Izgledaju vrlo jednostavni, a zapravo su vrlo duboki. Kao što sam već istakao u 16. poglavlju, gdje je se svaka rečenica komentara odnosila na jednu riječ iz stiha. Bez poduke nitko to ne bi primijetio. Čak da čitaš 30 ili 40 godina, još uvijek bi ti to izmaklo, zar ne? Ovakvi seminari puno pomažu da shvatimo knjige sustavno. Tako možemo bolje razumijeti Prabhupadu, kako je pisao svoje komentare, kako se koristio sastrama… Ovo je vrlo sustavno i mi moramo imati sustavan i metodičan pristup. Ovo je znanost i treba je kao takvu shvatiti. Na znanstveni način.
(sa seminara Bhagavad gite u Ljubljani)