Gadadhar dasa
Tko je zapravo naš guru i što od njega možemo očekivati, pitanja su o kojima se u posljednje vrijeme sve više raspravlja. Tekst Gadadhar dasa (učenika Srila Sacinandana svamija) prvi dio kojeg objavljujemo u nastavku može vam pomoći da si razjasnite neke pojmove i olakšate život u zajednici bhakta prelazeći što je bezbolnije moguće iz romantične faze idealizma u trajniju i zdraviju fazu realizma.
Gadadhar dasa
Tko je zapravo naš guru i što od njega možemo očekivati, pitanja su o kojima se u posljednje vrijeme sve više raspravlja. Tekst Gadadhar dasa (učenika Srila Sacinandana svamija) prvi dio kojeg objavljujemo u nastavku može vam pomoći da si razjasnite neke pojmove i olakšate život u zajednici bhakta prelazeći što je bezbolnije moguće iz romantične faze idealizma u trajniju i zdraviju fazu realizma.
DUHOVNI UČITELJ KAO PREDSTAVNIK GURU-PARAMPARE
Duhovni učitelj je sastavni dio sampradaye. Ne možemo ga shvatiti nezavisno. On prenosi bogatstvo
duhovnog znanja prethodnih acarya, ništa ne dodavši niti oduzevši. On je posrednik između svog
učenika i svoga vlastitog duhovnog učitelja, kojeg smatra predstavnikom parampare. Svjestan da
mu duhovni učitelj omogućava dostup do prethodnih acarya i njihovog znanja, učenik shvaća da bez
milosti gurua neće moći shvatiti prethodne acarye.
Mi smo poznati kao rupanuge, sljedbenici Srila Rupe Gosvamija. To znači da slijedimo proces bhakti,
kojeg je naučavao Rupa Gosvami, tako što ga učimo od svog vlastitog gurua i primjenjujemo ga pod
njegovim stručnim vodstvom. Taj proces, koji je predstavio Sri Caitanya Mahaprabhu, a utemeljio
Srila Rupa Gosvami, ima moć neovisnu o osobi koja ga prenosi, no ipak mora biti pravilno povezan
s primaocem. Ta se povezanost uspostavlja procesom inicijacije, kad učenik prima bhakti-lata-biju,
sjeme predanog služenja. Ovo sjeme sadrži znanje o njegovom odnosu sa Sri Krišnom i proces kojim
se ostvaruje taj odnos. Na temelju tog znanja, zvanog sambandha-jnana, slijeđenjem procesa kojeg
podučava njegov duhovni učitelj, učenik može dostići cilj života, odnosno ponovno buđenje ljubavi
prema Krišni, koja uspavana leži u srcu.
ACARYE VAISNAVA-SAMPRADAYE
Guru-sampradaya Gaudiya vaišnava je u neposrednom nizu i naslijeđu prethodnih vaisnava-acarya.
Ovo je pokazao Sri Caitanya Mahaprabhu, koji je osobno Krišna. On je Svoja uputstva predstavio
kao suštinu učenja prethodnih vaisnava-sampradaya, odabravši dva suštinska stanovišta od svakog
acarye četiriju glavnih vaišnavskih škola i ujedinivši ih u osam glavnih postavki Svojih vlastitih učenja.
Samo gledajući ih kao cjelinu, ovih osam postavki predstavljaju temelj Njegove filozofije koja opisuje
vrhovni cilj života. Među acaryama četiriju sampradaya posebno su značajni Madhvacarya i Ramanujacarya. Ramanujacarya se smatra učenikom Yamunacarye, premda nije neposredno primio inicijaciju od njega.
Sreo ga je na njegovoj samrtnoj postelji, kada je Yamunacarya prividno već bio napustio tijelo. No,
čak i u tom naizgled beživotnom stanju, prenio je svom učeniku četiri važna uputstva. Ramanujacarya
je potom dobio inicijaciju od jednog Yamunacaryinog učenika, čija je učenja primio od nekoliko
neposrednih učenika velikog acarye. Služio ih je s velikom poniznošću da bi se prosvijetlio znanjem
Yamunacarye. Sve do danas su ove sampradaye vrlo istaknute u svojim odnosnim tradicijama. Premda svaki sljedbenik prihvaća vlastitog, živućeg duhovnog učitelja, gurui djeluju jasno shvaćajući da su skrbnici nasljedstva Ramanujacarye ili Madhvacarye, čija učenja čine pristupačnim svojim vlastitim učenicima.
ULOGA SRILA PRABHUPADE KAO OSNIVAČA-ACARYE I SUSTAV RITVIKA
Na isti način je i naš duhovni učitelj za nas posrednik prema Srila Prabhupadi čiji poseban značaj
kao osnivača-acarye prvog svjetskog pokreta vaišnava u povijesti nismo u stanju procijeniti. Učenja
Srila Prabhupade, predstavljena u njegovim knjigama, služit će kao izvor sambandha-jnane i procesa predanog služenja mnogim generacijama bhakta. Stoga su ona izvor bhakti-lata-bije. Srila Prabhupada je predstavio znanje svih prethodnih acarya u obliku shvatljivom suvremenom zapadnjačkom čovjeku, ne promijenivši niti ugrozivši suštinske postavke. Stoga je Srila Prabhupada prirodno siksa-guru svih nas. Uvijek trebamo na njega gledati kao na predstavnika cijele guru-parampare. Istinska veličina Srila Prabhupade leži u činjenici da nam je u posebno teškim okolnostima učinio dostupnim cjelokupno duhovno blago naše sampradaye. On nije izmislio nešto novo. Takvo bi razmišljanje umanjilo njegov značaj jer bi vodilo zaključku da nije mogao predstaviti cjelokupnu, savršenu istinu. Jedan od suštinskih vidova Srila Prabhupadinih učenja je važnost parampare kao vječnog duhovnog načela. Kako bi onda mogao – kao predstavnik svoje parampare – poništiti taj poredak uvevši novo načelo ritvika? Takav bi mu sustav omogućio da nastavi inicirati i nakon svoje tjelesne smrti. Ovo bi izmijenilo načelo parampare na dosad neviđen način što bi izazvalo teške posljedice. Da je Srila Prabhupada želio da slijedimo tu teoriju, dao bi nam vrlo jasna uputstva i smjernice za njihovu primjenu. Međutim, vidimo da Srila Prabhupada neprestano naglašava paramparu. Dvojbeno tumačenje jednog pisma – koje se sasvim jasno odnosi na postupak inicijacije tijekom njegova života – daleko je premalo da bi poslužilo toj svrsi.
GURU JE UNIVERZALNO NAČELO
Srila Prabhupada poučava da je guru univerzalno načelo koje se očituje u mnogo vidova. Ipak, kaže on, guru je jedan i nije prikladno praviti razliku između gurua jedne osobe i gurua druge. U “Nauci o samospoznaji” (Drugo poglavlje), on piše: “Gospodo, odavanje poštovanja Acaryadevi, kao što je večerašnje, nije izraz sektaštva, jer kad govorimo o osnovnom načelu gurudeve, ili acaryadeve, govorimo o načelu od univerzalnog značaja. Nema ni govora o razlikovanju između mog gurua, vašeg gurua ili gurua neke druge osobe. Postoji samo jedan guru, koji se pojavljuje u bezbroj oblika kako bi poučio vas, mene i sve ostale.” Gospodin Nityananda je adi-guru i svi vjerodostojni gurui djeluju kao Njegove ekspanzije. U Cc. Adi 1.46, (smisao) duhovni učitelj je predstavljen bilo kao očitovani predstavnik Gospodina Nityanande, bilo kao povjerljivi pratilac Srimati Radharani. Posredstvom gurua, Krišna daje učeniku sve što mu je potrebno na duhovnom putu, da bi Mu se mogao vratiti. Guru je jedan, no može djelovati kroz različite osobe u životu uvjetovane duše, da bi je odveo natrag kući. Sve te razne osobe treba smatrati guruima. No, samo ako se uvjetovana duša preda Krišni, prihvativši procesom inicijacije Njegovog dragog slugu kao gurua, Krišna joj obećaje da će je vratiti kući. Tada se uvjetovana duša, postavši učenik, prihvaća u obitelj cijele parampare. Procesom inicijacije se, dakle, učenik povezuje sa svim udovima parampare, a Gospodin Nityananda mu osobno jamči da će ga dovesti do lotosovih stopala Sri Caitanye Mahaprabhua i Sri Sri Radhe-Krišne. Tko god pomogne Gospodinu Nityanandi u ovoj zadaći – tako da Nityananda Prabhu djeluje kroz njega – je guru. No, ništa od ovog se ne događa nezavisno od inicirajućeg duhovnog učitelja.
ŠIKŠA I DIKŠA INICIJACIJA
U trenutku inicijacije događaju se dvije stvari: odstranjenjem karme, učenik se izbavlja iz materijalnog svijeta i, prihvaćanjem mantre za obožavanje Krišne, omogućeno mu je nastaviti na svome putu. Nakon dikše, inicijacija se nastavlja kao neprekidan proces uputstava nazvanih šikša. Pri tom je suštinsko nadilaženje lažnog ja. Stoga je, da bi izveo učenika van njegovog ograničenog područja shvaćanja, proces šikše potrebno primijeniti pod stručnim vodstvom diksa-gurua ili osobe koju on ovlasti – dakle, siksa-gurua. U našoj parampari šikša ima istu pa čak i veću važnost od dikše, premda nije neovisna o njoj. Poput Srila Bhatisiddhanta Sarasvati Thakure, i Srila Prabhupada je naglašavao prvenstvo šikše u našoj parampari. Srila Bhaktisiddhanta je pristup parampari želio dozvoliti samo maha-bhagavatama.
Svaki od ovih velikih acarya u parampari koju je osnovao Srila Bhaktisiddhanta je vječno oslobođena
duša koja otjelovljuje siddhantu, savršen zaključak parampare. Možemo cprsti znanje iz života i učenja svih ovih acarya i moliti ih da nas podrže na duhovnom putu. Budući da naša guru-sampradaya pripada školi Bhagavata, ona sle pridržava načela Srimad-Bhagavatama koji je Gospodin Brahma prenio Suti Gosvamiju putem naslijeđa zasnovanog na šikši. Zato je meditaciji samospoznatog maha-bhagavata bhakte na Srimad-Bhagavatam pridan veći značaj nego formalnosti neprekinutog naslijeđa dikše. Srila Bhaktisiddhanta se je naročito protivio rodbinskom naslijeđivanju u obiteljima koje su potjecale od neposrednih pratilaca Caitanye Mahaprabhua, od kojih su neki zahtijevali monopol da budu inicirajući gurui u nizu Sri Caitanye. Takvim zahtjevom pridaje se veći značaj načelu forme od same duhovne suštine. Srila Bhaktisiddhanta je prihvaćao takve gurue samo ako bi bili čisti bhakte koji su utjelovljavali i podučavali izvornu nauku Caitanye Mahaprabhua. Naravno, ovime se ne smije umanjiti značaj dikše. Na koncu, svakog acaryu u našoj sampradayi pravilno je inicirao vaišnavski guru i tako ga povezao sa Caitanyom Mahaprabhuom i Njegovim pratiocima. No, suštinu duhovnog znanja su posebno prenosila uputstva maha-bhagavata, koji su pod određenim okolnostima davali svojim učenicima više procesom šikše, no što su ovim mogli prihvatiti od svojih dikša gurua. Jedan od primjera je Srila Bhaktivinoda Thakura. On je više naučio od svog siksa-gurua, Srila Jagannatha das Babajija, nego od svog diksa-gurua, Vipina Bihari Gosvamija. Srila Krsnadasa Kaviraja Gosvami objasnio je da su siksa-guru i diksa-guru na istoj razini. Ne bi se smjelo smatrati da je jedan veći od drugog. U Cc, Adi 1.47 rečeno je: “Čovjek treba duhovnog učitelja koji daje uputstva (siksa-gurua) smatrati Krišnom Osobno. Gospodin Krišna se očituje kao Nadduša i kao najveći Gospodinov bhakta.”
U komentaru, Srila Prabhupada piše: “Nema razlike između Svevišnjeg Gospodina koji pruža utočište te između inicirajućeg i instruirajućeg duhovnog učitelja. Ako netko budalasto pravi razliku među njima, čini uvredu u predanom služenju.” Ovo potvrđuje prethodnu tvrdnju da je guru jedan i da se Krišna može razotkriti učeniku u raznim oblicima, koji su svi poznati kao guru. Važna je suština čistog predanog služenja, a ne vanjština forme i tradicije.
GURU IZBAVITELJ I GURU POMAGAČ
Srila Prabhupada je samsthapaka-acarya, osnivač ISKCON-a. Kao takav, on je siksa-guru svih pripadnika ISKCON-a. Duhovni učitelj u ISKCON-u koji inicira učenika povezuje učenika s maha- bhagavata bhaktom, Srila Prabhupadom, čijom milošću sampradaya preuzima odgovornost da učenika prihvati i Krišna. Dikša je, dakle, proces uspostavljanja veze sa Srila Prabhupadom – kako se to radilo tisućama godina – i Srila Prabhupada nikad nije iskazivao nikakvu namjeru da mijenja taj sustav. Kao osnivač-acarya ISKCON-a on povezuje generacije pripadnika ISKCON-a s paramparom, djelujući tako kao guru izbavitelj. U filozofiji Sri i Madhva sampradaye razlikuju se guru izbavitelj i guru pomagač (poznati u Sri sampradayi kao uddharaka-guru i upakaraka-guru). Oba trebaju biti čisti bhakte, no jedino se od gurua izbavitelja traži da bude maha-bhagavata ili siddha-bhakta. Njegova zadaća je vratiti povjerene mu duše natrag Krišni i uključiti ih u vječno služenje lotosovih stopala Gospodina. Ovo je moguće samo za vječno oslobođenog Gospodinovog pratioca, koji je i sam uključen u neposredno, vječno služenje Krišne, čvrsto utemeljen u svome duhovnom obliku i odnosu s Krišnom. Ovakvi maha-bhagavate su prisutni u dva oblika, čak i nakon što napuste planetu. Prvi je njihov vlastiti duhovni oblik, a drugi je njihov takozvani sadhaka oblik u kojem djeluju dok žive ovdje. I nakon njihovog odlaska, ovaj potonji oblik ostaje prisutan i dostupan u svom neočitovanom vidu. U tom obliku je, na primjer, Srila Rupa Gosvami vječno prisutan u Vrindavani, u hramu Radha-Damodara, čak i danas. Tako ga je opažao Srila Prabhupada.
Ovi veliki acarye nastavljaju sa svojim djelatnostima u neočitovanom sadhaka obliku da bi oslobodili
uvjetovane duše i nadahnuli bhakte. Na sličan način je Madhvacarya za svoje sljedbenike još uvijek
prisutan, premda oni dobro znaju da je on inkarnacija Vayua. Madhvacaryini sljedbenici gledaju na
njega kao na svog gurua izbavitelja, dok njihov inicirajući duhovni učitelj, kao guru pomagač, ima
zadaću predati ih lotosovim stopalima Madhvacarye. Isto tako se i naš duhovni učitelj može smatrati našim guruom pomagačem, koji će nas dovesti do lotosovih stopala Srila Prabhupade, samsthapaka-acarye. On će nas zauzvrat povezati sa sampradayom. Svojim knjigama i svojom nedvojbenom prisutnošću u ISKCON-u, on svakog dana oslobađa bezbrojne osobe, dajući im sambandha-jnanu i proces predanog služenja. Mnogi od nas došli su u dodir s procesom svjesnosti Krišne, pjevali sveto ime i propovijedali svjesnost Krišne prije no što su sreli svog inicirajućeg duhovnog učitelja. Ipak, samo inicijacijom se stvarno uspostavlja dodir sa Srila Prabhupadom te naša veza sa sampradayom postaje čvrsta. Pogrešno bi, međutim, bilo smatrati Srila Prabhupadu konačnim guruom izbaviteljem naše sampradaye i tako mu pripisati ulogu koju imaju Madhvacarya ili Ramanujacarya u njihovim sampradayama. Veličina Srila Prabhupade nije u tome što je osnovao novu sampradayu, već što je proširio postojeću Gaudiya-vaisnava-sampradayu po cijelom svijetu, uvevši je tako u suvremeno doba. On je osnivač-acarya ISKCON-a, ali ne i sampradaya-acarya. Srila Prabhupada nikada nije sebe predstavljao kao sampradaya-acarya. Naprotiv, uvijek se pozivao na prethodne acarye i učio od njih.
prijevod: Nanda-kisora das