Vinata dd (Krsna-katha 5/2007): Duhovni je život nalik izletu.
Vinata dd
Krsna-katha 5/2007
(utisci s izleta)
Sporo, odmjereno smo se automoilima provukli kroz uske cestice na Grobniku, urezane između, u ovo doba, raskošno zelenih, na vjetru lelujavih livada, urešenih nevelikim kućama podignutim još u ono doba kad se zidalo po mjeri čovjeka. Spokojan seoski put ovjenčan rascvjetanim stablima bazge, krošnjama intenzivno mirišljava sitna bjelila i grmovima starinskih ruža koje, nadam se, još uvijek imaju miris, okončao je u hladovini visokog drveća kojemu nisam stigla pogledati lišće i razaznati soj. Nestrpljiva sam pred kretanje u divljinu, put do koje vodi ispod nakostriješenih dalekovoda, u susjedstvu razrovane trase plinovoda što podsjeća na golemu čovjekovu želju da prirodu iskroji onako kako njegove trenutne želje nalažu, bez puno mozganja o budućnosti svojih pokoljenja ili sadašnjosti drugih životnih vrsta.
Suspregnuta, vesela koraka odmičemo iz predjela koje miriše po ljudskoj naseobini, danas neizostavno obojanoj stresnim uzancama gradskih i prigradskih ljudi, što se poput nekih drevnih zapisa urezuju u krajolik i tankoćutnijem prolazniku prenose svoje skrivene poruke. Vonja po blagu, ovcama i konjima. Tu i tamo još nas dostiže suvremenilo u vidu prastarog Golfa probušenog auspuha s novopečenim vozačem za volanom, ali uskoro i ti tragovi svakidašnjice nestaju. Polako koračamo uskim šumskim stazama, potom preko livade propupalog poljskog cvijeća pa dalje sivim, kamenitim rječnim kanjonom. Koraci postaju oprezniji, razgovori sve lakši, a pažnja usmjerena na tlo pred sobom. U kanjonu je ugodno prohladno, pravo utočište od svibnju inače neprimjerenog zvjezdana… Stijene s naše lijeve i desne strane sve su više, strmije, svako malo nalazimo na srušena stabla i odronjeno kamenje. Ponegdje se znade naći i kakav trag života koji je ovdje skončao. Put očito vodi u jednom smjeru, svi drugi su preopasno strmi i klimavi. Na sigurnom smo, dakle, nećemo se izgubiti. Na sigurnom, ali ne nužno i lagodnom putu. Potrebna je poprilična pažnja pri koračanju kamenim šiljcima, pnegdje prekrivenim dubokim slojevima suhog lišća što su ga ovamo donijele posljednje bujice.
U jednom trenutku put završava pred goletnom stijenom. “Zar je tu kraj – zar se ne može dalje?” nečujne se misli kotrljaju u glavama hodača. U nekima s olakšanjem i nadom da će uistinu biti tako pa ćemo se moći vratiti natrag u, koliko, toliko, poznatu prošlost kojom smo netom dovdje došli. Kod drugih sa zebnjom jer su na izlet krenuli, odlučni doseći cilj, uvjereni da su prepreke premostive…
UZLET DUHOVNOG ŽIVOTA
Duhovni je život pomalo nalik ovom našem izletu. Krećemo iz poznata kraja i društva, vedro ili bez puno razmišljanja, iako uvijek sluteći kako se događa nešto sasvim posebno, drugačije. Prvi su koraci ispunjeni s puno začina na koje smo navikli u ranijoj ishrani – društvo, prijateljstvo, ljubav ne razlikuju se puno od onoga prije nego li smo krenuli na izlet. Stare nas navike sustižu poput Golfa s probušenim auspuhom. S vremenom, staza postaje zahtjevnija, naše skrovite želje izlaze na vidjelo, tijelo nas podsjeća na svoje prohtjeve, umorni smo, teško je, gladni, emocionalno nezadovoljeni… Idemo li i dalje ili se vraćamo? Izbor je uvijek na nama. Svakako, u dobrom je društvu lakše nastaviti u pravom smjeru. A odlučimo li se pošteno nastaviti, na dohvat će nam ruke uvijek biti pomoć prethodnika koji su došli do vrha.
Tako smo se i mi pred liticom prebrojali, dogovorili i međusobno uvjerili da ipak idemo dalje. Uhvatili smo se za sajle tu od prethodnika postavljene i (sljedeći stope prethodnih acarya) s ponešto se muke uspentrali uz strmu i klizavu stijenu, međusobno si pomažući. Slijedeći tok bujice, ali u suprotnom smjeru, uvijek stremeći prema gore, uvis (urdva, prema Bogu), nastavili smo zanimljivom i nelakom stazom kroz kamenito korito. Razgovori se prorijedili, a misli zavukle pod kožu…
Nakon početnog oduševljenja, u duhovnom životu dolaze razdoblja kad valja istesati svoju volju, probuditi inteligenciju i osloniti se na nju, oslonjenu na šastre. Ne budemo li proučavajući spise sami sebi svakodnevno razjašnjavali što radimo i zašto to radimo, sva je prilika da se nećemo uspeti do vrha jer će nam sva ta muka izgledati besmislena. Poteškoće na putu upravo tome i služe, da iskušaju našu odlučnosti, objelodane naše želje i otkriju gdje nam je utočište. Um će uvijek htjeti ostati u području udobnosti – sve dok se ne istrenira za drugačije djelovanje. Jednom kad ga uvježbamo, moći ćemo se na njega osloniti kao na prijatelja. No, do tada – oprez! Uvijek će nas nastojati vratiti u područje koje mu je dobro znano, ugodu ugađanja osjetilima tijela koje je samo naše, ali nismo mi.
NA MUCI SE POZNAJU JUNACI
Pentranje kanjonom ne troši samo mišiće, već i strpljenje. Rečeno je da svatko može nekoga jedno vrijeme zavaravati, ali nitko ne može uvijek svih zavaravati. S fizičkim teškoćama, karakter dolazi na svjetlo dana. Na muci se poznaju junaci. Maske padaju. Na žalost, ne još one najdublje ukorijenjene maske koje nas tjeraju da vjerujemo kako smo tijelo, već one kasnije stečene u prilagodbi na društvo oko sebe. Poučno je to, iako ponekad zastrašujuće. Koliko samo slojeva prekriva vječno, blaženo živo biće, sastavni djelić savršene, najdraže Osobe! I koliko ćemo se još kanjona morati ispentrati dok ne otpadnu svi takvi slojevi?
Kad smo se jednom zatekli usred strmog kanjona, svima je postalo jasno da će biti lakše nastaviti nego li se opasnim putem vraćati nizbrdo. Iako smo znali da su pred nama daljnje teškoće u vidu još strmijih, travnatih padina što mukotrpno vode iz usjeka na sunce. Ipak, nastavili smo dalje. Putem smo pokušali naći jednostavniju, manje napornu varijantu, ali smo na kraju ipak dugo dahtali uz strmu padinu, osluškujući kako nam srce lupeta u grlu. Jednom kad smo se dočepali vrha obronka i sunca, nije bilo teško ni zapjevati i latiti se prasadama.
Tko zna koliko se već života penjem ovim strmim, goletnim kanjonom materijalnog svijeta koji će me jednog dana dovesti do Krišne? Tko zna koliko sam puta odustala i primamljena lakšom varijantom, zaglavila na stramputici ne dočepavši se žuđena cilja? Koliko sam puta posustala vođena ludim umom kojemu je tjelesna ugoda uvijek preča od krajnje dobrobiti? Koliko su me puta zaludjele ljepote Krišnine vanjske energije pa sam odlutala s krdom konja, poput onih što smo ih kasnije, na silasku sreli? Zaboravljajući da je sve lijepo i sjajno samo iskra Njegova sjaja i da ova beživotna materija u nama vječnim dušama izaziva srh zanosa samo zato jer ju je On svjedobno pogledao.
Ne mogavši naći odgovara o povijesti svoje gluposti, jedino što mi preostaje je nastaviti dalje. Uzbrdo. Često nije lako. Tek ponekad se naiđe na osunčanu padinu niz koju vodi travnati put. Ostatak vremena je borba. Borba s tijelom, sa željama, sa sjećanjima, s očekivanjima, s nadanjima, navikama… Ali nema nam druge nego li ustrajati.
Ima jedna mala tajna kako si olakšati penjanje. Razmišljate li kako drugima pomoći da prijeđu put što je pred nama, vlastito tijelo i njegovi zahtjevi padaju u drugi plan. Razmišljate li koliko će to veseliti Srila Prabhupadu i vašeg duhovnog vodiča, isto se događa. Razmišljate li koliko će to veseliti Krišnu, zaboravljate na neumjesne prohtjeve tjelesnog stroja i s olakšnajem se usredotočujete samo na one nužne. I tako, korak po korak, u dobrom društvu Srila Prabhupade, njegovih knjiga i sljedbenika – do Krišne. Sretno!