Vinata dd (Krsna-katha 5/2018): Činjenica da mi netko može samo tako nešto oduzeti, potpuno protiv moje volje, govori da sve to što mi oduzima, zapravo nikada ni nije bilo moje. Što je zapravo moje?
Vinata dd
Krsna katha 5/2018
Čudan neki dan, siv i zagušen, mokar, taman. Iako je purnima, pun mjesec, vani je mračno jer je oblačno. Neki su ljudi imuni na vremenske prilike, a mnogi nisu. Nisam ni ja. A nije samo vrijeme mračno. Taman sam se spremala početi pisati ovaj uvodnik, kad li mi je muž rekao kako je u sumrak vidio nekog tipa kako se potajice smuca po dvorištima obližnjih kuća i zaviruje i u naše. O,ne, opet!
Ovo je nekad, u mojoj mladosti, bilo mirno, zabito selo do kojeg se dolazilo makadamom, bez struje i vode. Idealno za vikendicu. Sva su vrata svugdje skoro uvijek bila otključana. Tako je sve počelo. A danas živimo u okruženju vila, krčkom „Beverly Hillsu“, u kojem se bogatuni nadmeću arhitekturom i automobilima osiguranim video nadzorom i alarmima. Prije par godina tijekom jedne noći provalili su u gomilu kuća u zoni od par kilometara, odnoseći uglavnom plazme (ne kekse) i slične tehnikalije. Jer tko uostalom uopće drži novac u kući ili stanu koji koristi mjesec dana u godini?
Jesmo li mi ovdje sigurni? Kod nas nema nikakve televizije; računala nam imaju možda antiknu vrijednost, a namještaj niti to. Ali, samo da razbiju neka vrata ili prozor i razbrcaju sve po kući već je dovoljno za jadikovanje. Naravno da nismo sigurni. U ovom svijetu nitko nikada nije siguran. Osim bhakte koji se potpuno predao Krišni. Jesam li ja takav bhakta? Čisto sumnjam.
„Netko bi mi mogao nešto oduzeti.“ Prije vremena koje će mi ionako sve oduzeti. Vrijeme mi stalno pomalo sve oduzima – vid, sluh, pamćenje, funkcionalnost svakojakih organa, sposobnosti kojima sam se dičila, roditelje, prijatelje, mačke, svojedobno mi je uzelo posao, mladost – lista ide u nedogled. Činjenica da mi netko može samo tako nešto oduzeti, potpuno protiv moje volje, govori da sve to što mi oduzima, zapravo nikada ni nije bilo moje. Jer samo ono što mi nitko ne može oduzeti, to je moje. Sve ostalo je posuđeno. Ili ukradeno. Lopovi su uvijek u tjeskobi. A ni oni koji barataju posuđenim stvarima nisu baš pretplaćeni na mir uma. Što je zapravo moje?
No, kad bolje razmislim, to isto vrijeme mi je oduzelo i mnoge tjeskobe, iako se ja dobrano trudim nadomjestiti ih novima. Znači, ono je posve neutralno, nema zapravo ništa protiv mene. Na kraju će mi oduzeti i to tijelo koje manje ili više ponosno sve teže navlačim naokolo. To jest sigurno i neizbježno. Čak i ako nas ovaj neznanac što preskakuje zidove ne opljačka ovih dana, svejedno ću jednog dana ostati bez svega! Svega sa čime se poistovjećujem, u čemu nalazim utjehu, veselje i sigurnost. Ostat ću čak i bez Srila Prabhupadinih knjiga! Bez prijenosa predavanja njegovih učenika na kojima govore o Krišni!! Bez Govardhan šile koju svakodnevno obožavam!!!
Ali, ipak neću ostati sama. Ne mogu ostati sama – jedna je osoba uvijek uz mene. Gotovo neprimjetan, strpljivi, vječiti dobronamjernik, uvijek nadomak, tik do mene, vječne duše opčarane Njegovom vanjskom energijom. A ta je osoba vlasnik svega, krajnji cilj svih žrtvovanja i najbolji prijatelj svih! Ako je On sve što postoji i moj najbolji prijatelj, koji je uz to svemoguć i sveznajuć, ljubazan, blag, pun ljubavi i željan da nastavimo naš odnos tamo gdje smo stali prije nego li sam se ja zapetljala u pokušaje neovisnog gospodarenja Njegovim stvarima (što posuđenim, što ukradenima) – ako je On sve to, bez čega sam onda ostala? Bez svoje iluzije, to je sigurno. A ono što je moje – moj odnos s Njim – to mi nitko ne može ukrasti, nikada. Samo ja, začarana idejom o neovisnom uživanju u tuđoj imovini, mogu izabrati ne obraćati pozornost na to, na jedinu sigurnost koju uistinu imam. Koja glupost!
Leave a Reply