Živjeti u ovoj civilizaciji, a ne prihvaćati njezine vrijednosti je vrlo naporno. Traži svakodnevni težak rad dok plivamo protiv struje u toj rijeci s vodopadom. Plivati treba oštro i ustrajno, čak i ako se želimo samo zadržati na istom mjestu.
Susjed rano ujutro priprema mješavinu posija i brašna za kokoške. Kokoši se naguravaju s druge strane ograde, što bliže gazdi. Već znaju što se događa i što slijedi – znaju da će doći uživanje i zadovoljstvo u obliku hrane. Dok čekaju, neke kokoške kokodaču i gledaju u tom smjeru, natiskane na ogradu – granicu njihova životnog prostora. Druge istodobno, vrlo uznemirene, skaču i trče amo, tamo, čas se približavajući, čas udaljavajući od ograde i posija. Treće, pak, razočarane što još nema uživanja, udaljile su se i rade nešto što već mogu po svojoj prirodi, ne mareći mnogo za “glas naroda”.
Sve nas privlači viši ukus od onog kojeg smo već okusili u svojim životima. To se događa redovno, u ciklusima. Tada i mi, kao i kokoške, čekamo da nam s više razine dođe to uživanje koje smo tek upoznali. Iako smo se već nebrojeno puta uvjerili da to uživanje treba strpljivo dočekati, svejedno neki od nas jadikuju i zapomažu dok čekaju. Drugi pak od uzbuđenja ne mogu mirno stajati, čak ni uz jadikovke, već moraju nešto činiti. Treći ne vjeruju u autoritet, ne vjeruju da će iz njegovih ruku hrana ikada stići pa odlaze s tog mjesta i traže uživanje u onim aktivnostima koje su im toliko puta do tada donijele bar neko olakšanje od patnji.
NIŠTA BEZ BORBE
Kad uživanje konačno stigne, iako je tu, moramo se boriti da bismo došli do njega. Kokoške se bezglavo bacaju na smjesu posija i brašna, kljucajući pri tom susjede bezobzirno i gurajući se krilima i kljunom u prve redove. Borba za uživanje je ugrađena u ovaj svijet i živa bića se moraju pridržavati tih zakona. Ne budemo li se borili za uživanje, bit ćemo odvojeni od ovog svijeta, ali ni tada još nismo nigdje stigli. Treba nam turistički vodič koji će nam pokazati put i objasniti što se sve može vidjeti u tom, za nas novom području u kojem nismo navikli boraviti. Odvojenost od materijalnog svijeta je glavna osobina koju MORAMO uzgajati da bismo u tom novom prostoru i ostali. To je područje transcedencije.
PORAZ I JOŠ JEDNA PRILIKA
Za novopridošlicu je zbunjujuća činjenica da unatoč neophodnoj odvojenosti od materijalnih vrijednosti, potrebu za borbom valja iskoristiti kako bismo stigli do svog novog, željenog odredišta. To je ključ napretka na transcedentalnoj razini. Bez obje ove komponente – odvojenosti od materijalnog i borbe za dostizanje novog odredišta – neće se dogoditi ništa, odim zastranjenja i razočarenja. Ukratko, poraz. Viši ukus nije stigao, novu vrstu uživanja nismo okusili i što sad? Jedino što nam preostaje je vratiti se natrag starom uživanju pomoću nižih vrijednosti koje smo odavno ostavili. Tamo nema pravog uživanja, to već znamo, ali tražimo olakšanje od mentalne patnje. Zaokupljanje aktivnostima koje smo dugo ponavljali donosi osjećaj olakšanja, no to je varanje. Mi to brzo otkrivamo i u nezadovoljstvo u nama raste. Tako se ponovo pokušavamo dovesti na početak ciklusa kojeg smo propustili. Ponovo se guramo uz žičanu ogradu, poput susjedovih kokoški, nastojimo strpljivo dočekati posije i vatreno se izboriti za svoj dio. Još jedna prilika. Hoće li ovog puta uspjeti?
NOVA OSVAJANJA
Stjecanje više ukusa, privlačnosti prema višem obliku uživanja, je milost Krišne. A ona se dobiva preko Njegovih povjerljivih bhakta, Njegovih slugu, koje On gleda kao Svoje gospodare. Sve što oni zažele, Krišna im Osobno ispuni. Naravno, kad Krišna nešto Osobno učini, to je sat, cit i ananda – vječno, puno znanja i blaženstva. Ako smo se i mi borili za viši ukus i u tom trenutku sreli bhaktu, želje će nam se ostvariti. Tako smo dostigli željeno savršenstvo. No to zapravo nije pravi cilj. Jer naše su želje bili motivirane materijalnim vrijednostima. Zato moramo dale u nova osvajanja. Odvojenost u jednoj ruci (štit) i naše želje za uživanjem na još višoj razini (oružje) pretvorit će nas za tren u vještog ratnika koji izaziva strahopoštovanje. Tako ćemo izbjeći bol poraza i gubitka ugleda koje nas čekaju ako se vratimo natrag i pokušamo uživati u onome što smo već proglasili nedovoljnim za uživanje. Čitava civilizacija pokušava ugurati svakog od nas u to područje patnje. Živjeti u ovoj civilizaciji, a ne prihvaćati njezine vrijednosti je vrlo naporno. Traži svakodnevni težak rad dok plivamo protiv struje u toj rijeci s vodopadom. Plivati treba oštro i ustrajno, čak i ako se želimo samo zadržati na istom mjestu. Stalan napor bez odmora je oznaka uspješnog transcedentaliste.
DO POSLJEDNJEG DAHA
Napor koji od nas zahtijeva Srila Prabhupada je mantranje najmanje 16 krugova dnevno i pridržavanje regulativnih načela, druženje sa Bhagavad gitom, Srimad Bhagavatamom i Caitanya Caritamrtom, druženje s bhaktama koji razmišljaju na sličan način kao i mi, pokušavati nekako služiti Srila Prabhupadu i njegove predstavnike u njihovim aktivnostima. To je taj napor koji se od nas očekuje. Nije baš puno, ali mora biti svakodnevno i u vremenu stabilno. Zaustavimo li se, makar i samo na tren, rijeka života će nas odvesti silovito natrag i morat ćemo se ponovo boriti za sve ono što smo već postigli. I to nije sve, na žalost. Tu je i vodopad. Neke od nas će povući vir tog vratolomnog i neajopasnijeg dijela ovog svijeta. Zajedničkim naporima svih nas, ako stremimo svi u istom smjeru (premda nam je cilj možda različit), te opasnosti ovog svijeta mogu postati zanemarive. To smo već doživjeli od trenutka kada nam se Srila Prabhupada pojavio tu nadomak. Znamo da tako može biti i bilo je. Znamo da je to i naša budućnost. Neke osobe pokušavaju djelovati baš suprotno od toga. To je zaborav. O.K. Ali zaborav je njihov, a ne moj. Ja se sjećam i prisjećam i trudit ću se da to sve što sam vidio ne zaboravim. Do posljednjeg daha i poteza olovke.