Kadamba kanana svami
(Krsna-katha 06/2000):
Nastavak seminara Sudhrida Visvasa – “Čvrsta vjera “Srila Kadamba kanana svamija, održanog 1999. godine na Radhadhesu u Belgiji.
Krsna-katha 06/2000
Kadamba kanana svami
Općenita Freudova zamisao je da će potiskivanje vlastite prirode dovesti do stresa koji će potom rasti i uzrokovati neurotično ponašanje, a ako se tako nastavi dalje, doći će i do psihotičnog ponašanja…
Moje je pitanje vama: Tko misli da je psihologija za nas važna, i zašto?
– Mislim da ako se već trebamo baviti umom, onda ga moramo barem malo poznavati, tu nam psihologija može pomoći.
Da, i ja se s tim slažem. Sljedeća tema o kojoj sam htio govoriti je s tim u vezi, a nazvao sam je “introspekcija kroz spise”. Introspekcija kroz spise je ono što bih ja preporučio umjesto psihologije. Psihologija nam daje uvid u um, no čini nas samosvjesnim, svjesnim sebe; dok nam introspekcija kroz spise omogućuje da kroz primjere velikih bhakta, standarda, ograničenja itd. počnemo shvaćati Krišnu, a istodobno i sebe – tako postajemo svjesni Krišne i svjesni sebe. To nije moj zaključak, već ga nalazimo u Bhakti rasamrta sindhuu gdje je rečeno da ćemo kroz svjesnost Krišne upoznati i Krišnu i sebe. Zato bih htio istaknuti da je introspekcija kroz spise bolja od psihologije.
ZNANJE I ČISTOĆA JAČAJU VJERU
Netko je jednom rekao, “Ako non stop trebam razmišljati o svojim greškama, osjećam se potpuno palim i ne mogu naprijed. Potrebno mi je neko samopoštovanje.” I to je točno. Odgovor možemo naći u objašnjenju Bhaktivinode Thakura. On kaže, “Moj duhovni učitelj mi je dao ovo drvo želja, drvo transcedentalnog znanja. Od tog sam drveta dobio dobrobit, no svojim greškama sam prekrio moć transcedentalnog drveta znanja te se ono ne može u potpunosti otkriti. No, obzirom da je jako moćno, čak ga ni moj um ne može posve prekriti. Stoga, iako imam puno grešaka, ipak imam neko bogatstvo, imam nešto za ponuditi jer sam primio tu milost od svog gurua.” Mi smo primili proces predanog služenja i premda smo puni grešaka, ipak možemo drugima ponuditi nešto vrijedno.
Trivikrama Maharaja kaže da vjera jača ako smo čisti. To je povezano s modelom o kojem smo govorili zadnji put. Što smo čišći u srcu, to je u njemu manje sjemenki griješnih želja, a tako i sklonosti ka grijehu i opravdavanju griješnog djelovanja ili ugađanja osjetilima. Inače, ako ima puno sjemenki grijeha, razvijamo iskrivljenu vjeru kojom potvrđujemo da je ovlašteno svako ponašanje koje nam padne napamet. Potrebno je da radimo na svojim greškama, i to na terenu, u praksi, a ne pred ogledalom. Neće pomoći ako sebi pred ogledalom očitamo bukvicu zato jer smo zavidni i verbalno se zgazimo u prah zbog toga. Zavisti se treba pokušati riješiti u odnosima s drugima ulažući svjestan napor u to.
Ako u srcu postoji puno sjemenki griješnih želja, čovjek mora biti oprezan i ne izlagati se situacijama u kojima je okružen iskušenjima i prilikama za osjetilno uživanje. U duhovni život često sa sobom donesemo ideje o supermanu i super ženi koje se sad preobraze u zamisao o super bhakti. Pod tim utjecajem želimo svima pokazati da možemo napraviti zadivljujuće stvari. No, moramo pripaziti da ne pretjeramo jer obzirom da u srcu nosimo sjemenke grijeha, materijalna nas energija privlači i možemo lako potpasti pod njezin utjecaj.
ŠTO S RANAMA?
Pitanje: Ti si istaknuo introspekciju kroz spise. No, nije li nam psihologija ipak potrebna za rješavanje rana koje se pojavljuju kroz razna iskustva u materijalnom svijetu?
Introspekcija kroz spise je tek dio odgovora na naš problem. To je tek jedan aspekt naše službe. Mislim da nam cijeli proces predanog služenja može puno pomoći, no znanje je prvo načelo. Slijepa vjera ne može biti jaka. Ne postoji jaka slijepa vjera. Slijepa vjera je uvijek slaba. Slijepa vjera se temelji na osjećajima. Vjera je povezana s ukusom. Ako imamo ukus za nešto, onda i vjerujemo u to. Ako doživimo nešto kao dobro, onda nam i vjera jača. Ako nam je pak stalno loše, vjera nam ne može ojačati. No, u materijalnom svijetu nam nikada nije neprestano dobro. To ne postoji. Malo nam je dobro, malo loše. Ako nemamo znanja, ne možemo se nositi s neprestanim pojavljivanjem lošeg ukusa, loših dojmova, iskustava – koje možeš nazvati i ranama. Znanje nam daje mogućnost da vidimo svrhu iza problema, i onda možemo sagledati da je zapravo sve dobro. Vidimo Krišninu ruku punu ljubavi kako nas gura u pravom smjeru, ne dozvoljavajući nam da istrunemo u ovom materijalnom svijetu. Mogao bi nas pustiti da ovdje ostanemo, no On nam daje mali podsticaj kroz patnju, kako bismo se izvukli odavde. Znanje nam jača vjeru. Ovaj materijalni svijet je prepun sreće i nesreće koje se stalno izmjenjuju. Bez znanja ne možemo shvatiti kako je to Krišna svedobar, kako nas svih voli. To je moguće shvatiti samo pomoću znanja. Na razini samih osjećaja to nije moguće, jer će za dobrim osjećajem neminovno uslijediti loši.
Znanje nam prije svega omogućava da shvatimo situaciju, da shvatimo što Krišna radi i to nam u velikoj mjeri umanjuje tjeskobu. S druge strane, znanje nam daje uvid u to kako mi funkcioniramo – poput ovog modela o zalihama sjemenja grijeha… Pomoću spisa uviđamo i što je u nama dobro, što je loše, što bismo u sebi trebali njegovati, a što pokušati nadzirati. Nitko ne može živjeti posve spontano – čak ni životinje. Pas se nikada neće potući s dvaput većim psom (osim ako nije bull terrier) jer može računati na ti da će ga ovaj pretući. Sa znanjem je lakše računati, imate više nadzora nad samim sobom.
Sljedeće bih želio predložiti da razvijemo široki temelj svoje vjere. Da nam vjera nije usredotočena samo na jedan dio, već da je razvijemo u raznim područjima – vjeru u spise, u služenje bhakta, u prasadam, u Božanstva… Ta se vjera naravno razvija služenjem. Kako shvatiti da Božanstva nisu kamen? Služeći Ih. Tako Božanstva oživljavaju za nas.
NIJE PSIHOLOGIJA ZA BACITI, ALI…
Ne želim reći da je psihologija posve beskorisna, da se ne može nikako upotrijebiti u služenju Krišne. No, ja bih je nazvao bhogom. Sama po sebi, pshihologija je bhoga i nema veze s Krišnom. Mi je trebamo uzeti i ponuditi Krišni inače nije prasadam. Postoje i mnoge druge stvari u materijalnom svijetu koje se mogu Krišni ponuditi – ako ste dovoljno inteligentni i znate kako to iskoristiti za služenje Krišne, sve se može Njemu ponuditi. Možemo li za služenje Krišne iskoristiti radio aktivni materijal? Da, još i kako. Ali, moramo biti jako oprezni da nas pri tom ne dohvati radioaktivno zračenje tog materijala. Isto tako i te svjetovne tehnike mogu imati svoje mjesto u našem služenju, no moramo biti svjesni i njihovih ograničenja. Prema mojoj procjeni, psihologija spada u niže gune. Ljudi koji su jako uznemireni i imaju velike probleme iz gune neznanja – ludilo, halucinacije, nevjerojatne neuroze, pretjerano reagiraju na sve – možda za njih nije moguće prihvatiti proces predanog služenja i onda bi im psihologija mogla pomoći. No, najbolje što nam psihologija može pružiti je samosvijest, svijest o sebi. Dok ćemo putem introspekcije kroz spise upoznati i Krišnu i sebe – saznat ćemo koje su odlike dobre, a ijedno ćemo ih automatski, primjenom procesa početi razvijati. Znam da zvuči staromodno, u smislu da smo to već toliko puta čuli, no tako stvari doista stoje. To je pitanje vjere u spise. Imamo li vjeru u spise, spremni smo preuzeti rizik.
“GURKAJ SE NJEŽNO”
Ovo sam našao na jednoj oglasnoj ploči u nekom hramu: ” Prije se gvoorilo – Uvjetovanim dušama je potrebno puno odlučnosti da bi stvarno postale bhakte, kao i uvježbavanja. Da bismo izmijenili sebe potrebno je da nas netko pogurne (pušira).” Na početku duhovnog života gurkaju nas stariji bhakte, no nakon izvjesnog vremena od nas se očekuje da smo ovladali osnovnim znanjem i da na temelju njega svakodnevno djelujemo. Izgleda da, ako želimo dalje napredovati, moramo naučiti sami sebe gurkati naprijed. Zvuči dobro, zar ne? Da, zato to i pokušavamo, dan za danom, godinu za godinom, sve dok se osjetimo iscrpljenim od sveg tog gurkanja. Počinjemo se pitati: zašto se osjećam tako nezadovoljno, suhoparno, čak i pobunjenički, ponekad? Jesam li bio pregrub prema sebi? Još uvijek vjerujem da je svjesnost Krišne najuzvišeniji put, no možda je preuzvišen za mene? Možda su dobronamjerni oni koji nam govore da se ne puširamo previše? Da budemo realniji, nježniji prema sebi?”
S ovakvim se izjavama u zadnje vrijeme često suočavamo – “grozna stara vremena ISKCON-a, kad su bhakte pretjerivali, nosili ogromne torbe s knjigama na oba ramena i tako se upropastili za cijeli život…” Naravno, oni su tako upropastili i milijune života dijeleći te knjige…
“Dakle,” nastavlja se tekst s oglasne ploče, budi nježniji prema sebi. To dobro zvuči. Lako se možemo složiti da malo usporimo i uskoro se, barem za neko vrijeme, bez sveg onog pritiska počinjemo osjećati puno bolje u svojoj okolini. A onda se iz dubine javlja nova briga: Što je s onim što piše u sastrama? Što ako postanem tako nježan prema sebi da promašim cilj ljudskog života? Što sad? Nema li nekog srednjeg puta? Ne možemo li spojiti ta dva koncepta u – gurkaj (puširaj) se, ali nježno? Ili drugim riječima, ohrabri se u duhovnom životu. Kako da to napraviš? Vjeruj sebi, vjeruj u unutarnju želju da postaneš svjestan Krišne. Postani svjestan potreba svog tijela i zadovoljavaj ih. Voli sebe, misli o sebi kao o dragom prijatelju. Vrijedan si ljubavi, jer si, na kraju krajeva, Krišnin sastavni dio. Nadahnjuj se, prihvati se, imaj vjeru u Krišnu i uvijek zapamti da je Krišna osoba i to vrlo draga.
PRAVI ŽIVOT ZNA BITI VRLO GRUB
Vidio sam to na nekoj ploči i pomislio sam kako je zgodno. No, malo je previše mekano da bi bilo istinito. Ne znam kako je s vama, no u mom životu to jednostavno ne funkcionira. Nakon što sam se pridržavao svih ovih pravila drugog dijela – nježno se gurkao, prihvatio sebe, brinuo se o sebi, povjerovao si, okružio se ugodnom okolinom – odjednom se jednog dana sve raspada i nalazim se kako klizim prema rubu i spremam se i preko njega… Jedva izvučem živu glavu i nema tu više ni traga od nježnog gurkanja, sada je riječ o preživljavanju. To je moj jedini problem s predloženim nježnim gurkanjem, inače nemam ništa protiv toga. No, pravi život zna biti vrlo grub, a onda morate biti čvrsti. Nema šale, Kali-yuga je.
Možemo provesti vrijeme tražeći svoj pravi položaj, no to ne može ići u nedogled. Niti jedan položaj zapravo nije idealan. Kad se konačno odlučimo za neki položaj, važno je da u njemu pročistimo svoje postojanje. Mi Zapadnjaci smo previše nestalni, stalno tražimo nešto novo. Indijci su puno stabilniji. Oni su spremni prihvatiti situaciju u kojoj se nalaze kao svoju sudbinu i odraditi je pošteno tijekom cijelog života. To raspoloženje je dio vedske kulture koje se može sažeti u sljedeće: O.K. uredit ćemo što je neophodno u našem izvanjskom životu, no onda idemo dalje s onim što je važno – pravom duhovnom srži.