Vinata devi dasi (Krsna-katha 07/2003): Da, bespomoćna smo i beznačajna stvorenja. Krišnina nas vanjska energija neprestano na to podsjeća.
Vinata devi dasi
Krsna-katha 07/2003
Pasja žega. Sustiglo nas nekakvo sušno tropsko razdoblje. Otok nam se doimlje kao da je već početak listopada, šuma je sva žuto crvena. Sve je izgorjelo. Kod nas još ništa, doduše, od požara kakvi haraju unaokolo, ali zato suša ne štedi bilje. Nedavno nam je i jež stradao na cesti u jednom od svojih redovnih noćnih pohoda prema našem vrtu gdje si je, jadničak, gasio žeđ u lokvicama što smo mu ih pripravljali. Jadni smo mu mi bili zaštitnici – pokušali smo mu olakšati žeđ i naveli ga tako da noću onako trapav baulja preko ceste koju su, kako je sezona odmakla, u sve većem broju zauzeli automobili turista. I tako je ispod jednog takvog i skončao. Doista, koga mi to uopće možemo zaštititi u ovom svijetu učestalih smrti, sa sto postotonom smrtnom stopom?
Sjećam se kako sam glupavo bespomoćno i frustrirano osjećala početkom ljeta gledajući kako se naša mačka bezbrižno igra, bacakajući unaokolo kosa koji je ispao iz gnijezda. Puhala je te noći nekakva opaka topla bura, razdrmala dobro stabla i srušila, valjda, nejakog ptića iz prepuna gnijezda. Shvatila sam da se u vrtu nešto događa tek kad sam uvidjela da se ptičja buka ne samo ne stišava, nego sve više poprima uznevjereni ton. Kada sam, u uobičajenoj misiji gospodara svog malog svemira koji štiti slabije i ispravlja nepravde, sišla do poprišta ptičje dreke, nadobudno sam mislila kako ću lijepo otjerati mamu macu što je djeci naumila prirediti edukativno prijepodne igrajući se s malim kosom prije nego li ga dokrajči. Roditelji su mu, pak, već sasvim izvan sebe, sveudilj krešteći iz sveg glasa, pokušavali privući macinu pažnju dolazeći joj opasno blizu, nadomak šapa, ali ona se, iako vrlo mlada, nije dala prevariti. Svu je pažnju usredotočila na ptića koji je bespomoćno ležao na tlu, spremna da ga ponovo zavitla zrakom na drugi kraj vrta. Meni je preostalo samo da svjedočim cijeloj toj okrutnoj igri ili da se maknem odatle i pokušam zaboraviti na cijelu priču. Jer, ptića se više nije moglo spasiti. Mačku bi se još dalo otjerati, ali roditelji ga, naime, nikad više ne bi prihvatili u gnijezdo nakon što bih ga ja po svojim rukama premetala. Takvih je nemilih slučajeva već bilo… I koga ja to tu štitim? I od čega?
UČESTALO NA KOLJENIMA
Da, bespomoćna smo i beznačajna stvorenja. Krišnina nas vanjska energija neprestano na to podsjeća. Krenemo u svaki novi život potpuno oviseći o tuđoj pomoći, samo da bismo ubrzo naučili kako su i naši zaštitnici sami ranjivi i nepouzdani. Rana mladost ulije nam nešto malo samopouzdanja i bahatosti, ali život nas uskoro opet baca na koljena da bismo ponovo učili hodati, ovog puta u naporu socijalizacije, pronalaženja svog mjesta u društvu. A kako je to društvo zbir pojedinaca Kali yuge, crno nam se piše. Nakon niza bolnih primjera iz kojih jasno možemo zaključiti da nam se planovi ne ostvaruju, da pravde nema, da nas nitko ne štiti i da ničim ne upravljamo – u usta se zavlači gorak okus, u kosti ulazi starost i polako se pripremamo za konačno obaranje. Ovog puta ne samo na koljena. Prije ili kasnije, ispružit ćemo se u punom dandavatu pred Krišnom, koji se takvim tvrdoglavcima pojavljuje u Svom zastrašujućem obliku neumitne smrti. Još jedan poraz. I onda sve ispočetka. Nova otužna igra može započeti.
Pa, dokle tako? E, to ovisi o nama. Što se maye tiče, može do besvijesti. Zapravo, u njenim rukama mi i jesmo bez svijesti. Bez svijesti o tome tko smo uistinu. Krišnina je vjerna sluškinja maya jako moćna, presnažna za nas i pod njenim utjecajem mi – vječne i neuništive duše – mislimo da smo ovo tijelo osuđeno na smrt. Jeste li se kada zapitali, odakle njoj ta moć kojom nas potčinjava? Zašto smo mi tako slabi i podložni njezinoj volji?
Maya je nesavladiva jer služi Krišnu, a mi smo igračke u njezinim rukama jer Mu se opiremo, tvrdeći da možemo bez Njega. Moć dolazi od Krišne, Njegovi je sluge imaju u izobilju, a buntovnici poput nas imaju u izobilju vlastitih slabosti i posljedičnih patnji.
SVOJ NA SVOME
A tako je slatko raditi po svome, biti svoj gazda, zar ne? Odlučivati kud ćeš i kako ćeš na temelju onoga što ti godi, gdje ti je ugodno. Nezgodno je samo što na duge staze to ne pali. Djelujući uporno tako – ovo volim, to hoću, ovo mi je teško, to neću – odjednom se, neopazice, nađeš usred pustinje u kojoj ti više skoro ništa ne pruža zadovoljstvo. Izgladnjela duša mukom vrišti i skapava, a presito tijelo zasićenih osjetila tupo zuri u prazno. Dogodi se nešto slično katkada i onima koji misle da su utekli s puta koji utiru koraci na smrt i ponovni život osuđenih. I bhaktama će se dogoditi da svoje dane kroje u skladu sa sličnom životnom filozofijom – “Ma, ne idem više na taj Sunday Feast, ništa me to ne inspirira.” “Grozno je vruće, tko će se sad gnjaviti s putovanjem na taj festival.” “Ljeto je, vrijeme za kupanje, nećemo sad valjda na sange u onaj vreli stan.” Ili pak, suptilnija varijanta, “Kuda da odem za Janmastami, gdje bih najviše volio biti? Gdje ću JA dobiti najviše? (Naravno – realizacija i poticaja za duhovni život. Ni slučajno osjetilnog uživanja, niste valjda na to pomislili – sačuvaj Bože.)
Tako lako zaboravimo zašto je maya moćna. Zato jer SLUŽI Krišnu. Jer je SLUŠKINJA. Nikada je nećemo moći uistinu savladati dok i mi ne pristanemo biti ono što jesmo – sluge. To ponekad tako grozno zvuči, zar ne? A čak i ako ne zvuči grozno, najčešće je užasno teško za ovaj naš ludi um i razmaženo tijelo. Ja na primjer, uvijek nađem neku ispriku. Sada je tako vruće da mi se ne da služiti čak ni ono što redovno služim – svoje tijelo, pa mu rado uskratim čak i redovne obroke. Kako bih u tako teškim vanjskim okolnostima onda mogla služiti nekog drugog, Krišnine bhakte, primjerice? Vrlo teško, skoro nikako. Tako je teško sebičnjacima poput mene zaboraviti na svoje potrebe i ispred njih staviti tuđe. A ako nekome od nas to i pođe ponekad za rukom, onda skoro redovito očekujemo za to nagradu, bilo u vidu ugleda i priznanja, bilo u vidu uzvraćanja istom mjerom od strane onih zbog čijih smo potreba svoje zanemarili.
Tako je teško postati bhakta! Pravi bhakta koji uvijek misli na tuđu dobrobit i nikada ne gura sebe u prvi plan. No, vrijedi pokušati. Jer mi to zapravo već i jesmo. Mi već imamo svoje mjesto skrojeno savršeno po našoj mjeri, na kojem se osjećamo doista kao kod prave kuće. Na svome, voljeni, sigurni, zaštićeni i korisni. Samo smo to zaboravili, natrpali se jezovitim dojmovima ovog prolaznog svijeta koji nas tjeraju da se jalovo borimo za opstanak i svoja tobožnja prava. Ne preostaje nam zapravo ništa dugo nego da ustrajemo u odbacivanju tog smeća – pa ne možemo vječito hodati naokolo kao kontejneri za otpad! Vrlo je važno da to ne zaboravimo i da ne dozvolimo da nas prepreke obeshrabre – mi smo vječna duša i ovdje nam nije mjesto. Sada se liječimo od amnezije, a kad konačno ozdravimo, sretno ćemo služiti ne samo Krišnu, nego i sva druga živa bića. I zbog toga ćemo biti ne samo zadovoljni i ispunjeni, već blaženi (što god da to znači). A za sada, dok terapija još traje, vježbajmo kako god znamo i umijemo. U početku je možda lakše ovako malo iz daljega, kao što ja pokušavam vas služiti ovim pisanjem i ovim časopisom… A kad ojačamo i narastemo (čitaj: malo pročistimo srce od zavisti i ostalih “ljepota”), moći ćemo ljepše služiti jedni druge, i – konačno Krišnu ili Njegove bliske prijatelje osobno i uvijek ćemo razmišljati o tome kako njime uljepšati dan. Puno ustrajnosti vam želim u vježbanju!
Vinata dd
