(Krsna-katha 02/2007)Krsna jivani i Dharma gup: dvostruka milost
(Krsna-katha 02/2007)
Krsna jivani i Dharma gup po mnogočemu su iznimne i hrabre osobe. Jedan od dokaza toga jest činjenica da su nam pristali ispričati svoju priču o uspjesima i padovima u duhovnom životu kako bismo iz nje svi imali koristi. Punoim hvala na tome.
Po čemu ste bili poznati u svojoj okolini prije nego li ste se upoznali s bhaktama? Kako ste se odlučili za bhakti yogu?
Dharma Gup das (DGD): Prije svega se želim zahvaliti mataji Vinati što nas uključuje u službu. Krsna Katha je primjer za entuzijazam, postojanost, upornost, toleranciju, poniznost. Hvala ti na službi koju obavljaš već dugi niz godina.
Sada dolazi ‘nektar’ o meni ;-). Moj duhovni put je počeo 1992. posjetom hramu u Mitničkoj ulici na nagovor svojih prijatelja. Mi smo svirali u nekom bendu, izlazili zajedno van i sve ostalo što rade prosječni 20-godišnjaci. Duhovnost me nikad nije pretjerano zanimala, ali su me zanimale neke misterije, drevne civilizacije, rock glazba, hipi pokret i sl. U duhu znatiželje dopustio sam svojim prijateljima (današnji Dinanath prabhu USA, Madana Raya prabhu i bh Gordan) koji su već nekoliko puta posjetili hram, da me dovedu da vidim gurua. Riječ guru je zvučala dovoljno primamljivo, a također su mi rekli da se tamo dosta svira te sam odlučio napraviti taj korak ne bi li zadovoljio svoju znatiželju. Da previše ne duljim, nakon što sam doživio Srila Sacinandanu Swamija moj se život promijenio. On je ušao u moje srce, sjeo i ostao.
Krsna-jivani dd (KJdd): Prvi kontakt sa Krišnom je bio onaj sa maha-mantrom u filmu «Kosa». U srednjoj školi bi to često znali pjevati, bilo je nekako zarazno… Oko 17. godine posudila sam od prijateljice «Nauku o samospoznaji» koja me se odmah duboko dojmila, ali sam zaključila kako je to ipak preteško i da zašto bih se ja predala tamo «nekoj Krsni» ha, ha… Poslije dvije godine adolescentskog ludiranja i eksperimentiranja, pjevanja po raznim bendovima, proučavanja poezije i čitanja ezoteričnih knjiga, intoksikacije glazbom i ostalim manje suptilnim sredstvima, već umorna od svega zaključila sam kako je život totalno isprazan te otišla na Sunday Feast 1992. gdje je predavanje držao Nrsimhavapu das. Bila sam očarana te sam bjesomučno počela proučavati filozofiju svjesnosti Krišne i komparirati je s ostalim filozofijama, religijama i s modernom znanošću, tražeći gdje je savršenstvo koje tražim i kojem ću se u životu predati. Ispisala sam cijelu teku pitanja i sumnji na koje mi je strpljivi Nrsimahavapu das morao mjesecima odgovarati poslije Bhagavad-gita predavanja. Bhakti-yoga kao kralj sveg znanja naposljetku je nadmoćno pobijedila.
Kakvi su vam dojmovi iz tog vremena? Kako su tekli tadašnji dani bhakti-yoge?
DGD: Vjerujem da se svi bhakte vrlo rado sjećaju svojih prvih dojmova s bhaktama jer su im ti trenuci promijenili život. U to vrijeme bhakte su živjeli u malom hramu na adresi Mitnička 6. To je stara kućica u lišću koja se nalazi usred grada. Ona je bila dom Nrsimhavapu prabhua i mataji Mahojjvale koji su odlučili od svoga doma napraviti hram u koji su pozvali bhakte da žive s njima. To me još uvijek fascinira. Mislim da ja nikad neću biti spreman za takvu predaju. Osjećam neizmjernu zahvalnost prema njima.
Atmosfera je bila magična. Mala ruševna kućica s dvorištem u kojem se uvijek častio prasadam, s drvenim zelenim prozorom iz kojeg su dopirali nezamislivi mirisi indijskih začina miješanih s čarobnim mirisom incensa i ljudi uvijek nasmijani, bezbrižni, a s druge strane vrlo odlučni transcendentalisti. Lekcije Nrsimhavapua su priča za sebe. Bile su genijalne! Neki su mu prišli da im on bude guru na što bi on ponizno odgovorio da je samo sluga svog gurua i da on osobno nema nikakve kvalifikacije. Koja osoba! S jedne strane otkačeni roker, uvijek spreman za šalu, a s druge potpuno predan duhovnom putu, inteligentan i ponizan. To mi je bilo dovoljno da se odlučim bolje upoznati s tim ljudima. Godinu i pol dana kasnije sam došao živjeti u hram.
Slijedi standardni brahmacari život, vrlo buran. Sankirtan putovanja, harinami, otvaranje centra u Mostaru, kuhinja, oltar, menadžerstvo, konstantno seljenje (promijenili smo pet kuća u 3 godine). Inicijacija od tadašnjeg Harikese svamija 1995. Odlučnost za vječnu brahmacariju, posvećenost sankirtan misiji i na kraju, naravno, sannyasa i duhovni svijet ;-)! To je to! Vrlo jednostavno, zar ne!? To je bio moj plan…
KJdd: Slažem se s Dharmom. Otprilike u isto vrijeme smo došli u proces tako da i dijelimo mnoge zajedničke dojmove koje nikad nećemo zaboraviti; prvi susreti s filozofijom, prvi prasadam, prvi mirisi štapića, duhovni učitelji, bhakte, službe, prve nektarske realizacije svetog imena, prva propovijedanja, harinami… Mitnička 6 je bila neopisiva i vječno sam zahvalna Nrsimhavapu dasu, Mahojvali dd i Manjulali dd koji su me tu prihvatili kao dio zajednice. U Mitničku sam se doselila (čitaj: taxi me dovezao!) u siječnju 1994. tako da sam bila full time bhakta dok god je i bilo Mitničke, s tim da sam još imala i pjevačku karijeru u grupi „Stijene”. To sam izdržavala neko vrijeme… Zamislite da idete po danu u sankirtan sa knjigama, a navečer pjevate u zadimljenom rock klubu, ujutro na mangala arati itd… Lud tempo koji nisam dugo mogla izdržati jer sam u međuvremenu totalno izgubila ukus za band. Tako sam prije isteka ugovora otkačila band i zaradila tužbu od 100 000 tadašnjih maraka, koje naravno nisam imala platiti jer sam bila monahinja… ha, ha. Na kraju te cijele priče, prije par godina sam ipak morala platiti danak, ali su mi smanjili kaznu na 1000 eura za kojih je vođa banda kupio kravu Lili za koju mi je morao potpisati da je neće ubiti, već je koristiti samo za mlijeko sve dok ista ne napusti tijelo prirodnom smrću. To je sve bio neki njegov marketinški potez o kojem je obavijestio novinare jer je htio iskoristiti cijelu tu priču da reklamira svoj band.
Nakon Mitničke slijedi hramski život do ljeta 1996. kad se „ugasio” posljednji tadašnji hram u Splitu. Moja služba cijelo vrijeme je bila dijeljenje knjiga sa Manjulali dd i Sacirani dd, uglavnom po ratnoj i poratnoj Bosni i Hercegovini. Puno riskiranja, avantura, realizacija i puno, puno blagoslova gurua i Krišne. Plan kao i Dharmin: vječni sankirtan i brahmacarija… Inicijaciju sam dobila u veljači 1996. od mog vječnog dobronamjernika i najposebnije osobe u mom životu – Srila Sacinandane Maharaje, nakon čega sam prvi put otišla u Indiju, a ubrzo nakon toga smo se Dharma i ja zaručili.
Danas: što radite? Kakva vam je uloga u splitskoj yatri, službe, odgovornosti?
Što očekujete od budućnosti?
DGD: Danas, 15 godina kasnije, naravno stvari izgledaju malo drugačije. Izvor prihoda je još uvijek nestalan, ali postojan ha ha, ali smo na neki način uspjeli shvatiti da ipak ovisimo o Krišni. Naime, bavili smo se raznim poslovima, ali smo nekako uvijek imali točno onoliko koliko nam je potrebno. Tako je i danas. Stalan posao od 9 do 5 nemamo niti želimo jer smo tako izabrali. Planiramo uskoro otvoriti vlastiti biznis. Naravno, to nije lako, ali konkretne planove imamo i ako Krišna bude zadovoljan s time možda nam i uspije.
KJdd: Također dajem satove pjevanja i radim povremeno kao voditeljica na TV Dalmaciji u edukativnoj emisiji u kojoj često pozivam bhakte.
Zajedno: Ono što želimo raditi je služba za splitski centar. To nam je prioritet. Valjda imamo nekakve sklonosti organiziranju i propovijedanju pa nam je Krišna omogućio da se uključimo na taj način u Njegovu službu. Zajedno vodimo projekt sistematskog propovijedanja u Splitu kroz razne programe. Započeli smo prije nešto više od godinu s organizacijom redovnog Festivala Indije na kojem prezentiramo vedsku kulturu, a za dva tjedna startamo s programom za mlađu populaciju kroz klubove, fakseve i domove te prikladnim fanzinom za tu svrhu pod nazivom „Antimaterija”.
Uvježbavamo india fusion band „Mantra” koji objedinjuje mix indijskih i zapadnih instrumeneta (sitar, tampura, tabla, klarinet, viola, gitara, harmonij, klavijature, bubnjevi) i s kojim ćemo nastupati na raznim propovjedačkim programima. Imamo vrhunske bhakte glazbenike i mogućnostima nema kraja. Puno također radimo na konstantnom poboljšanju Sunday Feasta, tako da bude što prilagođeniji gostima, atraktivan i zanimljiv te imamo jako dobra iskustva s tim. Tjedno prisustvujemo sastancima LVV-a i propovjedačkog odbora. Tu je propovijedanje glavni prioritet i ujedinjeni smo u tom duhu, bhakta ima sve više i više (12 novih u protekloj godini), stari se pomalo vraćaju, a i svi su nekako angažirani. Smatramo da u yatri imamo vrlo dobre odnose. Družimo se i van hrama, imamo pizza partije, idemo na izlete, slavimo rođendane itd…
Imamo bhakti sanga grupu s predivnim članovima. To su ljudi za koje bi učinili sve. Njihovo društvo i primjer nas zaista inspiriraju i presretni smo što ih možemo služiti barem kroz bhakti sanga program. Evo nam se i grupa povećala tako da smo se prošli mjesec razdijelili u dvije.
Također smo se uključili u skupljanje adresa, održavamo kontakte s novim i „starim” ljudima, tu su i odnosi s javnošću, novine, TV, bilo kakve kulturne prezentacije, glazba i sve što je vezano uz propovijedanje. Nakon osnivanja udruge ATMA, rađaju se nebrojene ideje kako širiti svjesnost Krišne i želimo biti dio te misije što je moguće više. U svakom slučaju, nas dvoje smo jako kompatibilan team i imamo veliku želju i volju se maksimalno angažirati u propovijedanje jer smo skužili da je tu najveći nektar što postoji.
Je li do odluke da se udaljite od procesa i bhakta došlo naglo ili se teren polako pripremao?
DGD: Vratimo se sad nekih desetak godina unatrag. Krišna je imao svoj plan, a bogami i Maya. Slijedi grihasta asram. Ja sam naravno potpuno nespreman za preuzimanje odgovornosti, zarađivanje novca, stambeno pitanje, druženje s materijalistima, život izvan hrama… Počinju se mijenjati prioriteti i tu nastaje problem. Prioritet postaje novac. Duhovni život je dio mog života, ali ne primarni. To je greška. Iako je vrlo bitno za grihastu da se situira financijski, socijalno, emotivno i slično nikad ne smijemo zaboraviti da je upravo duhovna praksa ipak najbitnija. Kad smo se već jednom odlučili za ozbiljan duhovni život, primili inicijaciju i obvezali se, moramo biti pažljivi da nam duhovna praksa ne postane samo hobi… U umu se pojavljuje racionalizacija: „Duhovni život je super, ali ipak sad je moram imati novac, i auto, moram se i zabaviti, pomalo, sjetit ću se ja Krišne na kraju života, dosta sam puširao, tu mač ovaj i onaj bhakta…” I tako malo-pomalo – BLUP! Japa je ukras na zidu, knjige lijepih korica ukrašavaju policu, služba je za fanatike i sad je vrijeme za „JA I MOJE!”. Dakle, dogodilo se ono o čemu nisam niti sanjao – ja sam postao jedan od onih koji su otišli…
Trudio sam se ne kriviti ostale za tu situaciju, iako nije svejedno kad ti guru napusti proces, kad ga napuste mnogi bhakte koji su ti bili uzor, a možda sam podsvjesno i osjećao neko opravdanje: „Ako su ga oni napustili, onda mogu i ja…” No želja i odgovornost je, naravno, samo moja.
KJDD: Sve gore spomenuto važi i za mene. U tom vremenu su mnogi bhakte oko nas posustali ili odustali od aktivne primjene procesa pa kad uz sav taj kolektivni neentuzijazam i previranja nadodaš traženje vlastitog egzistencijalnog rješenja, dobiješ jedan lijepi recept za pad odlučnosti i mijenjanje prioriteta. Naravno, tu su najveću ulogu odigrale naše vlastite materijalne želje koje su „vapile” za ispunjenjem, glazbene ambicije ponajviše. S tim naravno ide više druženja s materijalistima i „palim” bhaktama (koji te kao ne osuđuju) što dodatno nagriza ionako klimavu sadhanu. I tako malo po malo, svjesnost Krišne smo stavili na „čekanje”. Nikad nismo doduše u te tri godine „pauze” imali filozofske sumnje ili devijacije, već je to bila čista slabost srca i, kako Guru Maharaj kaže, „ispucavanje” neke stare karme. Uvijek smo znali da ćemo se kad, tad vratiti aktivnom prakticiranju (kad ispucamo sve želje ha ha).
Neizmjerno sam zahvalna za ovu lekciju u životu. Naučila me poniznosti i očvrsnula volju za duhovnim putem. Stekla sam nebrojene realizacije i sada sam jako oprezna s mayom. Problem je što se mi ne bojimo maye dovoljno. Ona je toliko perfidna da je niti ne prepoznate, ako niste maksimalno iskreni i pažljivi. Velika je to učiteljica.
Savjeti za tu fazu iz prve ruke: drušvo iskrenih, entuzijastičnih i nefanatičnih bhakta je ključno u takvim momentima slabosti. Izbjegavati karmi društvo, medije (tv, novine,…) i neinspirirane bhakte sklone kritiziranju. Puno molitve, čitanja i razmišljanja, dobra organizacija vremena, prijatelji u bhakti-yogi, dobar odnos sa guruom, inspirativna služba, hodočašća…
Kakvu su ulogu u tome imali bhakte s kojima ste bili u dodiru?
DGD: Uglavnom su bhakte s kojim smo se družili također napustili redovitu duhovnu praksu i većinu vremena smo se družili upravo s tim bhaktama. Kad bi tu i tamo došli na Sunday Feast moram priznati da su neki bhakte bili zaista neosjetljivi, ali znam da nisu imali lošu namjeru. Naime, nama je nekako krenula neka glazbena karijera, otišli mi u Njemačku, snimili album, ugovori s Warner Brosom, sastanci sa glavnim facama, družili se s nekim poznatijim likovima u svijetu glazbe itd…, onda dođeš malo na Sunday Feast da se pročistiš, popričaš s bhaktama, malo se i pohvališ, kad ono naiđeš na izjave: „To ti je totalna maya, šta će ti guru reć, dođi s nama, jes’ ti normalan, predaj se Krišni, On će ti sve oduzeti, bit će ti loše, ali to je dobro za tebe i slično.” Naravno, tako se nešto ne govori ni predanim bhaktama, a kamoli onima koje treba inspirirati. Tu sam također našao neko suptilno opravdanje za svoj pad.
KJDD: Najgora stvar koju možete učiniti bhakti koji je u toj fazi je reći : „Ma to ti je samo faza, proći će te, predaj se, mantraj, bla, bla…” Izbjegavati osuđivanje (tolerancija!), patroniziranje (samilost!), fanatične izjave (vjera i fleksibilnost!), nerazumijevanje (strpljivost!) i suptilno te manje suptilno potcjenjivanje (sloboda od zavisti!)… S takvom osobom treba biti onako prijateljski, opušten, podržati ga, možda mu dati neku izazovnu službu koja će uključiti neki njegov talent. Dati mu do znanja da nam njegovo znanje i iskustvo treba, da je cijenjen, poželjan i dobrodošao, dati mu prostora da se kreativno izrazi… Pozivati ga na pizza partije, izlete, druženja te kroz prijateljstvo ga, svojim primjerom, inspirirati da se opet „zapali”.
Jeste li se uspjeli zabaviti u pauzi od bhakti-yoge? Kako je zapravo izgledalo vama ono što je izvana izgledalo kao pauza?
DGD: Ha, ha… Zabaviti… Pa to nam je bila namjera, uvik neke strogosti ;-)… Definitivno smo pokušavali i napravili smo neke stvari koje bhakte inače ne rade, kao na primjer, odlazak na koncert Irona Maidena, tulumići, svirke… Ali sve je to bilo zanimljivo samo u početku. Kad jednom napraviš dobar tulum (što je vrlo teško, uvijek nešto ne štima) za svaki sljedeći se nadaš da će biti još bolji, što je nemoguće. Kad si jednom bio na dobrom koncertu, uvijek se nadaš da će sljedeći biti još bolji i svaki koji ne zadovolji standarde jednostavno ne pruža pravo zadovoljstvo. Tako se moraš debelo pomučiti da bi ostvario neki užitak, a na kraju svakog takvog doživljaja si potpuno iscrpljen i prazan…
Mi nismo to shvaćali kao pauzu, čak bi nam i smetalo kad bi netko došao i rekao: „Vratit ćeš se ti…” Čak nam je i Guru to rekao, ali njegove riječi nam nisu smetale. Sacinandana Swami je bio neizmjerno dobronamjeran, pun razumijevanja, ohrabrivanja i podrške. On nam je uvijek bio uzor bhakte i zato nikad nismo izgubili vjeru u proces, samo smo mislili da to trenutno nije za nas. Duboko smo bili zahvalni za svaki trenutak koji smo proveli u full-time službi. Nismo imali namjeru vratiti se duhovnoj praksi još neko vrijeme, čak sam bio spreman podijeliti bhaktama vaišnavsku odjeću i neku literaturu. Ali…
KJDD: Postupno, što zbog materijalistčkih utjecaja, što zbog nedostatka spiritualne prakse, ufilmala sam se u neki „ moderni ženski” đir: fitness, šminka, zabava, karijera, sigurnost, namještaj, novac, udobnost… Sve mi je to tada izgledalo skroz poželjno (čitaj: anartha) i normalno. Bhakte su mi izgledali kao neprilagođeno, nesituirano i nepotrebno fanatično i ograničeno društvo (čast izuzecima!) i imala sam osjećaj kao da moram sad proći neku drugu fazu i da nemam što novo čuti na Sunday Feastu… Žudila sam za novim iskustvima ne shvaćajući da je to „novo” ustvari „dublje”. Krišna je od mene tražio da idem dublje, a ja sam bježala od toga očajnički gmižući po površini maye, pokušavajući nekakvim umjetnim, ”kozmetičkim” zahvatima prilagoditi materiju te isisati nešto sreće, misleći, „Meni će uspjeti jer ja znam kako pravilno uživati…”