(Krsna Katha 03/2008):
Preživljavanje podrazumijeva približavanje Krišni, inače nema nikakvog smisla. A približavanje Krišni jest…
Krsna Katha 03/2008
Na dan pojave Srivas Thakure navršile su se četiri godine od kako smo izgubili priliku družiti se sa Sridhar svamijem otjelovljenim medu nama. Hitro je to prošlo. Vrijeme mi curi brzo kroz prste i to je u jednu ruku jako dobro jer nema baš puno ljepota ovoga svijeta koje cekaju na mene u budućnosti. U posljednje se vrijeme sve češce sjetim uzrečica koje bi se Maharaju otele u raznim prilikama. Jedna od njih, koja me rado progoni jest ona “I am survivor” – ja sam preživio. Maharaj bi to znao isticati kao svoju jedinu vrijednu osobinu (što mu mi, naravno, nismo povjerovali).
Preživjeti. Na bolničkim pregledima promatram oko sebe ljude koji nastoje preživjeti. Nekima je zdravlje uvelike narušeno, toliko da im se svakodnevne aktivnosti svode isključivo na najosnovniju brigu za tijelo. Sve ono što ih je nekada veselilo – sada im je nedostupno. Vrijeme je odnijelo prilike i instrumente za ispunjenje želja u nepovrat, barem što se tiče ove inkarnacije (incarnare, lat. spremiti se u tijelo). Ali želja za životom, čak i ovakvim grotesknim ostatkom onoga što se nekada zvalo životom, i dalje je u njima snažna. I svi ih u tome podupiru, liječnici, sestre. Cijene se oni koji se bore do zadnjeg daha, koji ne odustaju i ne predaju se bolesti. Oni koji rješavaju križaljke kako bi zadržali moždane funkcije, s mukom šepesaju naokolo, održavaju sjecanje na nekadašnji izgled i aktivnosti. Pate pri tom k’o konji i ne znajući niti zašto se tako grčevito drže za te ostatke života u tijelu koje odavno poistovjećuju sa svojom tamnicom, niti kada ce ova epizoda okončati. Grozno. Zastrašujuce. Iako – kad malo zastanemo i razmislimo, svi dobro znamo da je stopa smrtnosti 100 posto. Zapravo nitko ne preživljava.
A ipak, Maharaja je često isticao – Ja sam preživio. Nasato vidyate bhavo, nabhavo vidyate satah… Niti jedno se tijelo ne može spasiti, a niti jednu se dušu ne može uništiti. Duša jest neuništiva, ali je i zaboravna. Lako zaboravi tko je, gdje joj je i s kime mjesto i od tog je zaborava treba spašavati. Uspješnost akcije spašavanja duše od zaborava možemo u ovom kontekstu nazvati preživljavanjem.
NESTAJU ILUZIJE
Na početku duhovnog života, napose prakticiranja “egzotične” bhakti yoge znade biti vrlo uzbudljivo – sve je novo i neobično, ljudi i običaji, proslave i gurui, gomile novih podataka… Kasnije se stvar razvije, kako kod koga, ili u rutinu, ili u produbljivanje. No, neminovno se gubi početničko blještavilo, a s njime i idealne predodžbe o suputnicima, njihovim dosezima i djelima. Kada se kotač vremena još malo dalje odvrti, počnu odpadati i naslage iluzija o sebi, svojim dosezima i djelima. Dodamo li tome još i Krišninu “sebičnost”, želju da se predamo ISKLJUČIVO Njemu i prateću provjeru činimo li to zaista ili vucemo sa sobom još uvijek neka rezervna rješenja i planove o vlastitoj veličini i sreći u ovom svijetu – preživljavanje postaje imperativ i vrlo zahtjevna zadaća, a oni kojima je to pošlo za rukom – pravi junaci.
Preživljavanje u ovom kontekstu (za razliku od onog navedenog u prvim odlomcima) podrazumijeva pomno njegovanje vjere, njezin rast i razvoj. Vjere u sadhyu tj. cilj – dostizanje svog prirodnog položaja Krišninoga zaljubljenog sluge; i vjere u sadhanu, odnosno proces, postupak uvježbavanja čistog predanog služenja koje nas jedino može tamo odvesti. Spomenuta vjera ne živi na tlu teorije, vec se ukorjenjuje u djelima. I to svakodnevnima. U takvim trenucima, kad zađemo dovoljno daleko spomenutim putem bhakti yoge, sve povoljno za preživljavanje odjednom postaje neprocjenjivo važno, a ono nepovoljno više ni ne primjećujemo.
S KIM SI, TAKAV SI
Iako je preživljavanje satkano od niza sitnih radnji vezanih ne samo za spašavanje vječne duše (od samozaborava), vec i namijenjenih održavanju dušina oruđa u ovom svijetu, osebujno materijalnim gunama izrađena vozila (tijela) – kao i na početku, i ovdje u sredini (a bit ce tako i na kraju, nadomak cilja) društvo je od presudne važnosti. No, mijenja se njegova boja i aroma. Druženjem obično, najčešce zadovoljavamo potrebu za socijalizacijom, žudnju da nas prihvate i po mogucnosti smjeste u središte – inace od praiskona rezervirano za Krišnu. Ali ovo druženje o kojem govorim služi samo jednom – preživljavanju. Preživljavanje podrazumijeva približavanje Krišni, inače nema nikakvog smisla. A približavanje Krišni jest udaljavanje od materijalistickih obrazaca, pa i na polju druženja. Materijalistu u nama će to zaboljeti, ali bhakta ce procvjetati. I tražit ce brižno pravo društvo, onih koji ga približavaju Krišni. Zateć će se tako često u druženju s Prabhupadom, njegovim vani – uputama, majstorski zabilježenim u komentarima vaišnavskih klasika, koje s vremenom, poput dobrog vina, samo dobijaju na okusu. Ispunit će slobodne trenutke zvučnim porukama Prabhupadinih dosljednih sljedbenika i vježbati moždane funkcije pamćenjem strofa koje Bog pjeva Svom prijatelju Arjuni… A sve to kako bi, u tom dobrom društvu bolje razumio što mu se i zašto dogada i kako ga to vodi Krišni.
Sridhar svami je sasvim sigurno preživio. Unatoč tome što njegov samadhi hodočasnici posjećuju u Mayapuru. A i mi možemo preživjeti, slijedeći njegov primjer. Birajući dobro društvo (sjećam se kako bi Maharaja obavezno dan zapocinjao vec u kupaoni s Prabhupadinim super glasnim predavanjima s nekakve naprave, vec u skladu s tehnološkim trenutkom), držeći se utabana puta prethodnih acarya i pomažući, koliko je god u našoj moći, svojim duhovnim učiteljima u ispunjenju želje Sri Caitanye Mahaprabhua da se sveto ime zaori svakim gradom i svakim selom.
Vinata dd