(Krsna-katha 06/2000):
Više ili manje marljivo igramo uloge što smo ih prije početka svake predstave odabrali, a nakon svakog komada (obično tragikomičnog, to nam je omiljeni žanr, no u posljednje vrijeme se sve više pretvara u tetar apsurda) mijenjamo mjesto boravka, putujući diljem svemirskih prostranstava, poput neke uklete duše.
Dragi čitatelji!
Jeste li ikada razmišljali o tome što mi svi skupa zapravo radimo na ovom privremenom, poluzadovoljavajućem mjestu koje neprestano nudi nova prazna obećanja? Po mojim informacijama sudeći, mi smo svi profesionalni glumci i svemirski putnici. Više ili manje marljivo igramo uloge što smo ih prije početka svake predstave odabrali, a nakon svakog komada (obično tragikomičnog, to nam je omiljeni žanr, no u posljednje vrijeme se sve više pretvara u tetar apsurda) mijenjamo mjesto boravka, putujući diljem svemirskih prostranstava, poput neke uklete duše. Iz predstave u predstavu, na daskama koje nama doslovce život (u svom privremenom poimanju karakterističnom za materijalnu postojbinu) znače, redovito se već nakon prvog, ili u najbolju ruku drugog, čina pitamo zašto smo pristali na tako loš scenario, obećajući sami sebi da ćemo napraviti sve što se da kako bismo sljedeći put mi režirali događanja… Ponekad nam i uspije nagovoriti režisera da promijeni prvotni scenario u skladu s našim željama, ali u pravilu, tek tada ispadne još gore. Umorni i razočarani, zabušavamo na pozornici, no ni to ne pomaže. The show must go on! (Predstava se mora odigrati)
Nakon svih tih uloga (života) više nemamo ni blagog pojma tko smo zapravo, što želimo i što tu uopće radimo. Replike iz odigranih komada miješaju se s aktuelnom dramom, a glumci s kojima smo ranije surađivali, u novoj se predstavi pojavljuju kao naši neprijatelji – totalni kaos. Vrlo brzo nakon početka te sulude trke u krug, zaboravljamo potpuno i temeljito da mi nismo lik iz predstave, toliko dobro ulazimo u ulogu. Inspicijent nas revno prati u svim tim zbivanjima, spreman i da nam šapne koji nam je sljedeći korak ili odgovor, ili da nam skrene pažnju na to da je ovaj život na daskama materije samo kazalište, samo opsjena, privid pravog života koji čeka na nas kad skinemo šminku.
Ne znam kako je s vama, ali meni je tog glumatanja već preko glave. Samo, nije se baš lako izvući iz ovog kostima i oprati lice od make-upa. Ne može se to preko noći, ali ja krećem, pa što košta, da košta. Muka mi je već od ovih petparačkih drama. Želim stvarnost. I vječnost. I blaženstvo (premda točno ne znam kako je to, ali slutim da nema veze s ovom bolnom dvostra(s)nošću ovog svijeta). Kartu u jednom smjeru sam već nabavila. Još samo da se operem od ove šminke i svučem slojeve kostima – pa ne mogu među prave ljude ovako nakinđurena! Marljivo skidam boju s kože i svako malo zagledavam u upute na poleđini karte da se podsjetim kud sam naumila, inače me lako, po tko zna koji put, može prevariti iluzija kazališta i zadržati me da ne krenem na ovo, najvažnije putovanje svih mojih života. Poželite mi sreću! A možete i vi krenuti sa mnom ako vam je dojadio život glumca, u dobrom je društvu uvijek ljepše nego kad si sam!
Vinata dd