Vinata dd (Krsna-katha 4/2017): Bilo je to jednog nedjeljnog popodneva u Ljubljani. Na ulaznim vratima hrama zaustavio me je vaišnava i zamolio objašnjenje nečega što je moj muž rekao tijekom predavanja. Radilo se o izjavi koja je i meni zaparala uši, tvrdnji da svoju sreću temeljimo na tuđoj nesreći. Nekako sam se šeprtljavo izvukla, on je bio zadovoljan, ali ja nisam pa sam nastavila razmišljati o tome.
Vinata dd
(Krsna-katha 4/2017)
Bilo je to jednog nedjeljnog popodneva u Ljubljani. Na ulaznim vratima hrama zaustavio me je vaišnava i zamolio objašnjenje nečega što je moj muž rekao tijekom predavanja. Radilo se o izjavi koja je i meni zaparala uši, tvrdnji da svoju sreću temeljimo na tuđoj nesreći. Nekako sam se šeprtljavo izvukla, on je bio zadovoljan, ali ja nisam pa sam nastavila razmišljati o tome.
Nedavno sam šećući šumom naletjela na poznanika koji uzgaja ovce. Zatekla sam ga usred prostrane livade čiju je sredinu krasila mnogoljetna šmrika. Šmrika (yuniperus communis) je bodulska varijanta smreke koja jako sporo raste, vječito je zelena i rodi bobicama koje oboljelima od gastritisa jako puno znače (ako znaju za njih). Nebrojenim je ovcama godinama nesebično davala zaštitu od sunca, a sad ju je Slavko nemilosrdno sasjekao! „ZAŠTO?“ pitala sam ga, zgrožena, gledajući ljepoticu kako žalosno prepiljena, granama miluje tlo, a on mi je onako nevoljko objasnio, „Što će mi? Ne treba mi.“ „Pa, daje ovcama sjenu,“ promucala sam i htjela dodati, „i pticama dom,“ ali nisam, to bi za njega bilo presentimentalno. „Ima dovoljno sjene tamo preko. Samo paprati rastu ispod nje.“ Umukla sam. To nije bila istina. Paprati su rasle posvuda po livadi, još i ponajmanje ispod velike šmrike. Čista zavist! Ako ja ne vidim da meni sada odmah neposredno treba – ubij je, ubi ga, uništi, iskopaj… Što je ono rekao moj muž u Ljubljani?
Drugi neki dan susjed me je primijetio u vrtu, „A, imate vi tu puno toga za odsjeći,“ pokušao me prosvijetliti. „Kako to mislite? Mi volimo stabla, ljeti nas čuvaju od žege, a zimi su bez lišća.“ „Da,“ izustio je tonom kao da se iznenadio da je drveće danas nekome drago, a onda se odmah snašao, „ali prljaju.“ „Prljaju?“ zaprepastila sam se. „A kako se zove to što ljudi rade? Hoćemo li i njih svih potamaniti jer prljaju?“ pokazala sam rukom na obližnje kontejnere za smeće. „Tko je proizveo nuklearni otpad koji zemlje jedna drugoj uvaljuju ili pak skupo plaćaju da ga neki pohlepnici pohrane na svom teritoriju? Tko organizira ogromna smetlišta? Tko je proizveo i odbacio plastičnu ambalažu koja je u Tihom oceanu stvorila naplavinu veličine ogromnog otoka?“ Zapanjen mojim napadom, susjed kojemu su smetala stabla podvio je rep i nestao, pristavši prije toga i na moj dodatak u kojemu sam objasnila da neki ljudi skupo plaćaju raznorazne tjelovježbe, a drugi čiste vrt od lišća i tako se razgibavaju, badava, na radost ptica i drveća. Što je ono moj muž rekao u Ljubljani?
Pa nismo mi takvi! To se sigurno ne odnosi na nas, fine bhakte. To su tamo neki imperijalisti kojima nikad nije dosta pa im na kraju ostaje jedino da druge ugnjetavaju kako bi uživali, zar ne? Ili oni pod njihovim utjecajem, zalijepljeni za televiziju i slične proizvođače iluzije poput onih iz obližnjeg sela koji mahnito kupuju jeftina zemljišta pod šumom, a onda sve posijeku do zadnjega, istjeravši tako tko zna koliko životinja iz njihovih staništa, prevrnu sve bagerom i ostave onako golu zemlju na suncu, dok broje zaradu od prodaje drva za ogrijev.
Ali, izgleda da nije baš tako. Nedavno smo putem FBa skrenuli pažnju na stari Vrišabhin članak pod naslovom „Vrišabha pije rakiju“, objavljen na našem webu (www.krsna-katha-com). Praktički istodobno smo objavili link i za članak o Amišima, koji u naslovu naglašava što možemo naučiti od tih jednostavnih ljudi. Dok si rekao keks, članak koji u naslovu ima kritiku vaišnave, pogledalo je stotinjak ljudi, a ovaj drugi, nevini, skoro pa nitko! Zar je moguće da i nama, finim bhaktama, treba tuđa nesreća da bismo uživali? Što je ono rekao moj muž u Ljubljani?
Ja sigurno nisam takva, da mi treba tuđa nesreća da bih uživala! Odakle mu ta ideja? Kako je zatoplilo, bacila sam se na radove u vrtu. Veselila sam se malobrojnoj salati koja je niknula i ljutila na mrave koji su mi odnijeli ostatak sjemena. Sijala sam ponovo, po uputi znalca, sjeme pomiješano s kukuruznim brašnom, kako bi se mravi usredotočili na brašno i ostavili sjeme. Čista ahimsa, zar ne? Nisam ja kao neki… Ne… Stvarno? Preda mnom je bila gomila biljčica, takozvanog korova, koje sam, nemilosrdno, tek što su nikle, iščupala, kako bih napravila prostora za „svoju“ salatu i ostalo povrće! Nije moguće! Sudama je imao pravo! Sto posto! I meni treba tuđa nesreća da bih živjela! Grozno!! Ne želim to!
„Materijalni svijet je mjesto na kojem su zatočena živa bića koja su po prirodi anandamaya, tragaoci za srećom. Ona se zapravo žele osloboditi zatočeništva ovog svijeta uvjetovane sreće, ali budući da ne poznaju proces oslobađanja, prisiljena su seliti se iz jedne životne vrste u drugu i s jedne planete na drugu.“ (Nektar uputa, Treća strofa, komentar)
Moja jedina isprika je da ću salatu (i ostalo zbog čega sam poubijala sve ono bilje) ponuditi Giriraju i tek onda zagristi. To je zapravo jako valjana isprika. Jer to i jest jedino što za tu salatu i ostalo raslinje mogu učiniti, osim da im mantram Hare Krišna dok plijevim vrt. U ovom svijetu jedni žive na račun smrti drugih (jivo jivasya jivanam) kaže Bhagavatam i ne može se tu puno promijeniti. Svatko se rađa i umire, uživa i pati, prema zaslugama pa tako i drveće, salata i tzv. korov, a također i krave. Jedino smisleno što se tu može učiniti je da nekako dušu iz tih tijela povoljno povežemo s njenim izvorom, s Krišnom. Zato Rupa Gosvami objašnjava da je čisto predano služenje svepovoljno (šubadha), a to između ostalog znači da je najbolji dobrotvorni rad za svih, kaže Prabhupada.
„Zaokupljenost predanim služenjem Gospodina život je i duša živog bića. Ono je željeni cilj i vrhovno savršenstvo ljudskog života. Čovjek se u to mora čvrsto uvjeriti i isto tako mora biti siguran da sve djelatnosti osim predanog služenja – kao što su umna spekulacija, plodnosno, koristoljubivo djelovanje ili trud za dostizanje mističnih moći – nikad neće donijeti neku trajnu dobrobit. Potpuno povjerenje u put predanog služenja omogućit će nam da postignemo željeni cilj, dok će nas pokušaji slijeđenja drugih puteva samo učiniti nemirnima.“ (Nektar uputa, Treća strofa, komentar)