Vinata dd (Krsna-katha 9/ 2010.): Unatoč tome što odlaze s našeg vidika, Prabhupadini učenici ne nestaju i ne prestaju brinuti o nama.
Vinata dd (Krsna-katha 9/ 2010.)
Još jedan manje. Mislim ovdje, među nama. Još jedan odani Prabhupadin učenik manje. Da, ima pravo Maharaja Yudhisthira kad odgovara svom ocu prerušenom u Yaksu – najčudnija stvar na svijetu jest činjenica da neprestano vidimo kako drugi umiru, bez izuzetka, a pri tom nekako iracionalno vjerujemo da to nema veze s nama. Ni s onima koji su nam dragi.
Purnacandra Gosvami nam više neće na ovim prostorima osobno prenositi svoje bogato iskustvo bhakte posve posvećenog razumijevanju i primjenjivanju procesa predanog služenja. Nećemo uživo slušati njegove osebujne bhajane i kirtane. Morat ćemo se snalaziti bez njega.
Jedan za drugim, Prabhupadini učenici odlaze. Dalje, prema Krišni i svom voljenom duhovnom ocu. A mi ostajemo ovdje zaglavljeni u svojim besmislenim predrasudama kojih se čvrsto držimo, prihvativši njih kao utočište.
Dok smo u mogućnosti družiti s s onima koji poznaju i razumiju Srila Prabhupadu (koji pak poznaje i razumije Krišnu), često to uzimamo zdravo za gotovo pa zbog nemara i nepažnje propustimo najveći broj prilika za služenje; što znači – napredovanje. A tako je jednostavno – jedan od načina služenja čistog bhakte jest da ga slušamo. No, prečesto ni za to nemamo vremena ili volje. Natovareni onim prije spomenutim predrasudama, promatramo tragove materije, pa i u likovima duhovnih vodiča, i propuštamo spiritualne bisere kojima njihove osobnosti obiluju. Uvjereni da su skoro pa jedan od nas, tek nešto napredniji bhakta s malo više iskustva i više pročitanih knjiga – propuštamo uistinu sagledati njihovu veličinu, osjetiti zahvalnost i prihvatiti darove koje nam nude.
Istodobno nam pijesak iz našeg pješčanog sata neumitno curi, a mi uglavnom mislimo kako je njegov gornji spremnik još sigurno jako, jako pun, skoro pa neiscrpan. Dani odmiču u rutini, možda čak i predanog služenja, ne donoseći baš uvjerljivo ono najavljivano popunjenje vjekovne praznine što zjapi u nama.
Vrijeme je da se trgnemo. Uvijek je pravo vrijeme za to; sad je idealno. Potrudimo li se pročačkati po životima tih Prabhupadinih učenika koje sad promatramo kako odlaze, vidjet ćemo kako se neizmjerno razlikuju od većine naših. Njihova stremljenja od ranih dana, odlučnost, karakter, usmjerenost na cilj, postojanost u svim okolnostima, spremnost na odricanje i žrtvovanje svojih udobnosti, ideja, planova… Sve to daleko nadmašuje moje – a pretpostavljam i vaše – osobine. I tako, sad mi sićušni gledamo te golijate na odlasku, pred odlaskom ili po odlasku i drsko im još pronalazimo nesavršenstva u dosjeu, kao da smo pozvani ili sposobni prosuđivati ih. A istodobno očekujemo da ćemo mi, sa svojom hobi bhakti yogom, do kraja ovog života (koji je skoro pa neiscrpan, je l’ da?) isprazniti kovčege materijalnih dojmova i uvjetovanosti koje teglimo za sobom iz inkarnacije u inkarnaciju. Zvuči malo nerealno, a?
Ako ikako možemo, valjalo bi stisnuti gas do daske, štogod to u svakom konkretnom slučaju zapletene duše značilo. Svakako podrazumijeva svakodnevno, višekratno podsjećanje na cilj, kako nam sredstva za njegovo dostizanje ne bi zauzela njegovo mjesto. Po tome koliko nam Krišna nedostaje možemo prosuditi koliko smo daleko dogurali na putu prema Njemu i sebi stvarnome. Po tome koliko smo pažljivi prema detaljima (stavljamo li tilak samo na čelo i to povremeno ili na sva od acarya predviđena mjesta na tijelu, uvijek poslije kupanja?) i spremni pokušati slijediti svaku vjerodostojnu uputu, vidjet ćemo koliko smo iskreni i ozbiljni. A po tome koliko se istinski beznačajno osjećamo unatoč svoj službi koju nastojimo obavljati (za Krišnu, naravno!) vidjet ćemo koliko smo ponizni…
Srećom, unatoč tome što odlaze s našeg vidika, Prabhupadini učenici ne nestaju i ne prestaju brinuti o nama. Na nama je da uvjerljivo slijedimo njihove upute, a na njima da onda odluče hoće li nam se i kako razotkriti, pomažući nam na putu do savršenstva. U svakom slučaju, moramo odrasti, preuzeti odgovornost za svoj duhovni život, a onda pomoći drugima da i oni to učine. Što prije, to bolje. I jednom za svagda. Jer riba (čitaj: duša) – koja je u ovom slučaju vječna – ne može vječno ostati na suhom (čitaj: u materijalnom svijetu). U jednom će trenutku morati aktivirati sve svoje snage za učinkovito koprcanje do ruba. I preko ruba, u vječnost ispunjenu nezamislivom raznolikošću na svim područjima, a lišenu tjeskobe rođene iz privremenosti materijalnih utočišta. Zato, zasučimo rukave (ili peraje) – ali po uputama golijata!